Objavljeno

Zastupljenost žena u književnim časopisima slična kao i prije 130 godina

Godišnja VIDA izvješća otkrivaju nam rodnu nejednakost u suvremenom literarnom svijetu. Prema recentnim podacima, žene tako čine između 20 i 35% autora/ica čiji su radovi objavljivani ili prikazani u najznačajnijim američkim književnim časopisima. I dok neki ove brojke smatraju ohrabrujućima, Anne Boyd Rioux, vratila se čak 130 godina unazad i zaključila da se stvari nisu značajno promijenile.

Dvije publikacije uključene u VIDA statistike, Harper’s i the Atlantic, pokrenute su još u 19. stoljeću i od tada su smatrane vodećim književnim časopisima, međutim komparacija podataka od prije 130 godina i najnovijih VIDA statistika otkriva slab napredak.

Tadašnji Atlantic Monthly, objavljivao je 1884. godine 23,4% autorica, dok se danas taj broj popeo na 35%. Harper’s, s druge strane, danas objavljuje još manje autorica, 23,4% naspram 25,4% iz 1884. godine.

Mnoge prepreke koje su onemogućavale uspjeh književnica toga vremena, prisutne su i danas.

Sredinom 19. stoljeća žene su, pišući osobito fikciju i poeziju, počele vladati književnim svijetom, međutim kako su svojim radovima privlačile široku publiku, često nisu smatrane ozbiljnim autoricama. Ne čudi stoga komentar Nathaniela Hawthorna, kako je Ameriku preuzela prokleta rulja ženskih piskarala, koji je objavila kompanija koja će kasnije osnovati Atlantic Monthly.

Iako smatran maskulinističkim, ovaj je časopis po osnutku 1857. godine, u želji da ostvari profit i privuče što veći broj čitatelja/ica često objavljivao autorice, što više izdavači su pristali pokrenuti časopis samo ako za njega bude pisala Harriet Beecher Stowe, a njegovom su uspjehu pridonijele i Rose Terry Cooke i Harriet Prescott Spofford.

Poput Atlantica, i drugi su časopisi često bili produžena ruka različitih muških klubova i intelektualnih elita, a na učestale večere i druženja na kojima se raspravljalo o časopisu, žene nisu bile pozivane. Česta isprika bila je da je muškarcima neugodno opijati se u prisustvu žena, pa tako niti na 20. godišnjicu Atlantic Monthleya, nije pozvana niti jedna suradnica časopisa.

Nije se radilo o običnoj večeri, njome su kanonizirani mnogi suradnici Atlantica, poput Johna Whittiera, Marka Twaina i Williama Howellsa. Buduća sufražetkinja Frances E. Willard inzistirala je stoga na jednakopravnosti žena u sferi autorstva, kada već nemaju jednaka građanska prava, osobito budući da se radilo o časopisu liberala koji su se protivili ropstvu, a u isto vrijeme nisu tolerirali žensko društvo na svečanim večerama.

Protestirale su i Stowe, Spofford, Gail Hamilton, Helen Hunt Jackson i Rebecca Harding Davis, objavivši seriju satiričkih odgovora na nepostojeću pozivnicu. Sigurno nije slučajnost da su dvije godine kasnije pozvane na rođendansku proslavu jednog od suradnika i da je Stowe 1882. godine postala prva žena čiji je 70 rođendan časopis slavio.

Ipak, već pred kraj 19. stoljeća žene polako nestaju iz časopisa a time i iz kanona. Urednici su zahtijevali povratak muškog realizma i profesionalizaciju autorstva, potiskujući žensko autorstvo pod kategoriju lokalizma, odnosno drugorazrednih knjiga za žene, ili regionalizma. Spisateljice su ubrzo zaboravljene.

U posljednje vrijeme situacija se promijenila jer su mnogi stručnjaci počeli podučavati i objavljivati antologije o zaboravljenim spisateljicama, međutim za mnoge od njih i dalje rijetko što možemo čuti izvan akademskih časopisa.

Stakleni strop, od 25 do 30% ženskog autorstva u književnim časopisima, postavljen je još prije 130 godina, a svijet o ovim podacima trebala bi nas natjerati na još ustrajniju borbu za rodnu ravnopravnost i, zaključuje Boyd Rioux. [I.Š.] VIDA…


Povezano