Unatoč brojnim beskompromisnim inicijativama i zakonskim zabranama, praksa ženskog genitalnog sakaćenja tvrdoglavo opstaje u velikom broju afričkih zemalja, dijelovima Bliskog Istoka i Azije te u dijasporama diljem svijeta. U svom tekstu za Journal of Medical Ethics Kavita Shah Arora i Allan Jacobs predložili su nešto 'mekšu' poziciju u suočavanju s problemom, piše The Huffington Post.
Stari običaj ženskog genitalnog obrezivanja smatra se preduvjetom za brak, a prema UN-ovim procjenama, najmanje 200 milijuna žena u više od 30 zemalja podvrgnuto je nekoj vrsti genitalnog sakaćenja, dok su zakonske zabrane u mnogim zemljama samo preselile praksu u ilegalu, čime je povećana rizičnost zahvata.
Relativan međunarodni konsenzus prema kojemu žensko genitalno sakaćenje predstavlja kršenje ljudskih prava povremeno ipak nailazi na kritike koje se tiču uvažavanja nezapadnjačkih kultura ili se pak pozivaju na spomenutu neučinkovitost zakona.
Ginekologinja Arora i njezin kolega Jacobs predlažu kompromis koji bi se temeljio na jasnom razgraničenju između sakaćenja i minimalnog postupka na razini muškog obrezivanja ili kozmetičkog zahvata.
Ovakva neinvazivna praksa omogućila bi očuvanje kulturnog identiteta tih zajednica, a istovremeno bi se štitila ljudska prava djevojaka i žena, smatraju. Zakone pak protiv manjih zahvata u tekstu prozivaju kulturno neosjetljivima i diskriminatornima prema ženama.
S druge strane, stručnjaci/kinje za medicinsku etiku u pravilu se strogo protive bilo kakvim intervencijama na ženskim genitalijama. Smatraju da se takvi postupci ne mogu uspoređivati s muškim obrezivanjem jer imaju za cilj kontrolu ženske seksualnosti i onemogućavanje spolnog užitka. Također upozoravaju na niz zakonskih i medicinskih problema koji bi proizašli iz legalizacije takvih zahvata.