Objavljeno

U Japanu samo 3.5% žena u Nacionalnom društvu redatelja, predstavljamo 5 najuspješnijih

Imajući u vidu da je tek 2010. godine Kathryn Bigelow postala prva redateljica koja je osvojila Oscara, te da je Japan prema izvještaju o rodnoj ravnopravnosti za 2013. godinu na 105. mjestu od ukupno 136 zemalja, ne čudi da ova treća po redu svjetska gospodarska sila, u filmskoj industriji tek otvara prostor za redateljice.

Naime, samo 3,5% žena članice su Japanskog udruženja redatelja, ali unatoč konzervativnosti japanskog društva u posljednjem su desetljeću redateljice svakako ostavile traga.

Smatra se da je prva japanska redateljica bila Tazuko Sakane, koja je imala priliku snimiti samo jedan igrani film, New Clothing (Hatsu Sugata, 1936), ali nakon negativnih kritika filma, te njezinog izbora kratke frizure i nošenja odijela, žene u Japanu ponovno počinju snimati tek nakon Drugog svjetskog rata.

Najplodnija od njih, bila je Sachi Hamano, koja je snimila preko 400 filmova, od kojih se svi osim jednoga mogu svrstati u erotski soft-core ‘pink eiga’ žanr.

Ipak, unatoč mačističkom okruženju u filmskoj industriji, u zadnjih deset godina situacija se popravlja, kaže producentice Yukie Kito, a pozitivno je i to što sve više djevojaka studira režiju.

Predstavljamo pet najuspješnijih redateljica koje unose ženski pogled u japansku kinematografiju.

Naomi Kawase

U svijetu najpoznatija japanska redateljica, Kawase je dvostruka dobitnica na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je prošle godine bila i članica žirija. Međutim, iako većina Japanaca zna tko je, mali broj njih imao je priliku pogledati njezine filmove, od kojih neki nisu niti prikazani u zemlji.

„Ona ima veliki ugled u međunarodnim festivalskim krugovima, međutim, njezini filmovi ne uspijevaju u japanskim kinima. U tom smislu, ona predstavlja kontradikciju filmske industrije“, kaže Yoshi Yatabe, programski direktor Tokyo film festivala.

Njezini najpoznatiji filmovi su Sharasôju (2003), Mogari no mori (2007) i Hanezu no Tsuki (2011).

Miwa Nishikawa

Svoju je priliku dobila nakon suradnje s redateljem Hirokazu Koreedom, koje je nakon toga odlučio producirati njezin prvi igrani film Wild Berries (Hebi Ichigo, 2002). Reputaciju jedne od najperspektivnijih redatelja/ica stekla je nakon filma Sway (Yureru, 2006), a film Dear Doctor (Dia dokutâ, 2009), osigurao joj je nominaciju za japansku filmsku nagradu.

Yang Yong-hi

Svojim dokumentarnim filmom Dear Pyongyang (2005) i debitantskim igranim ostvarenjem Our Homeland (Kazoku no Kuni, 2012) osvrnula se na svoje osobno iskustvo i iskustvo svoje obitelji kao korejske ili zainichi manjine u Japanu.

U svojim filmovima govori o predrasudama prema zainichi manjini u Japanu, ali i kontradikcijama pro-Pyongyang stavova mnogih njezinih članova.

Nami Iguchi

Svojim debitantskim ostvarenjem, Inuneko (2004), postala je prva žena koja je osvojila nagradu za najboljeg/u mladog/u redatelja/icu koju dodjeljuje Japansko udruženje redatelja.

„Njezin stil i teme kojima se bavi, čine ju jednom od najuzbudljivijih redatelja/ica svoje generacije“, kaže Yatabe.

Yuki Tanada

Nakon Iguchi, Tanadu je Japansko udruženje redatelja 2008. godine nagradilo kao najboljeg/u mladog/u redatelja/icu, za film One Million Yen Girl (Hyakuman-en to nigamushi onna).

„Postoje redateljice koje rade zanimljive filmove zato što su žene, Yuki Tanada radi filmove kakve žene rade bolje“, kaže producentica Kito. [A.P.] The Hollywood Reporter


Povezano