(Kome se ne da čitati, neka dođe 11.2. u subotu u 15h na demonstracije na Zrinjevcu)
Ovih tjedana učestali su protesti međunarodne javnosti protiv zakonskih prijedloga i međunarodnih sporazuma koji bi zadiranjem u tehničko i pravno uređenje komunikacije na internetu trebali spriječiti ilegalnu razmjenu datoteka, tzv. piratstvo.
Protest 18. siječnja protiv dva komplementarna zakonska prijedloga SOPA i PIPA koji su se našli pred američkim Senatom i Kongresom jedva da se slegao, a već su 26. siječnja Europska unija i 22 zemlje članice stavile svoj potpis na međunarodni trgovinski sporazum ACTA (“Anti-Counterfeiting Trade Agreement – Trgovinski sporazum protiv krivotvorina”) protiv kojeg će građani diljem Europe izaći na ulice u subotu 11. veljače.
U tim prosvjedima ogleda se osnovan strah sudionika komunikacije na internetu da će radi zaštite ekonomskog interesa muzičke i filmske industrije zakonodavci žrtvovati onaj otvoreni i neutralni internet koji je doveo do eksplozije javnog govora, okupljanja i djelovanja, pogodujući time cenzuri i narušavajući temeljna građanska prava.
Cilj usvajanja i primjene međunarodnog trgovinskog sporazuma ACTA jest globalno usklađivanje i postroženje okvira zaštite različitih oblika intelektualnog vlasništva: patenata, robnih marki i autorskog prava.
Ako ACTA preživi val protesta i Hrvatski sabor i Vlada RH naći će pred dilemom potpisivanja i ratificiranja sporazuma koji će imati posljedice na zakone i njihovu primjenu u Hrvatskoj. Stoga je nužno shvatiti opasnosti koje donosi ACTA po temeljna prava i ekonomske interese hrvatskog društva.
Bitno je prvo naglasiti da su uslijed pritiska globalne javnosti iz završne verzije ACTA-e izbačene najštetnije odredbe kao što su isključenje građana iz internetske komunikacije nakon “tri kršenja” autorskog prava ili aktivni nadzor internetske komunikacije.
Međutim, ACTA nosi druge negativnosti i opasnosti. ACTA je sporazum iskovan u tajnosti, daleko od očiju globalne javnosti, izvan okvira međudržavnih institucija. ACTA je, naime, inicirana nakon što je sličan sporazum trebao biti iskovan u sklopu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) – agencije Ujedninjenih naroda, dakle multilateralnog tjela u kojem jednak glas imaju sve zemlje članice – ali su manje razvijene i nerazvijene zemlje poželjele izmijeniti predložen okvir koji bi imao štetan utjecaj na pristup njihovih stanovništava generičkim lijekovima, tradicijskim znanjima, naprednim tehnologijama, najnovijim znanstvenih spoznajama i kulturnim dobrima. Ona je odraz neujednačenog globalnog razvoja, sredstvo ekonomskog potčinjavanja manje razvijenih zemalja. Među te zemlje – u pogledu ekonomije intelektualnog vlasništva – možemo ubrojiti i Hrvatsku. ACTA će isti karakter zadržati u provedbi – izmjene sporazuma u njegovoj primjeni donosit će zasebno izvršno tijelo, čime će de facto biti zaobiđeno demokratsko odlučivanje u zemljama potpisnicama.
Pogledamo li pak odredbe ACTA-e koji se tiču internetske komunikacije opasnosti leže u tome da ACTA daje tzv. “vansudbene ovlasti” industrijama zabave protiv prekršitelja, a unutar tih ovlasti koporacije mogu provoditi pravne sankcije koje su prije iziskivale sudski postupak. Teret dokazivanja krivice prebacuje se s tužitelja na optuženoga. U istom tom paketu je proširenje krivičnog djela na čin pomaganja u prekršaju (što pogađa posrednike u internetskoj komunikaciji kao što su ponuđači internetskog pristupa, pretraživači, vlasnici servera) i redefiniranje obeštećenja za krivično djelo koje se više ne računa prema realnim ekonomskim učincima prekršaja, nego prema načelu da je svaki ilegalno skinut primjerak djela jedan prodani primjerak manje, pa ga stoga treba naplatiti od prekršitelja. Ta računica nema ekonomske osnove u raspoloživom dohotku i vodi k nesrazmjernim financijskim kaznama, a može voditi i k preventivnoj cenzuri sadržaja od strane posrednika u internetskoj komunikaciji koji nude serverski prostor za sadržaje ili samo vode linkovima na njih, jer odredbama ACTA-e oni postaju suodgovorni za prekršaje drugih osoba. ACTA time stvara okvir za privatnu pravdu korporacija nauštrb temeljnih prava fizičkih i pravnih osoba na sudski postupak i srazmjernu kaznu.
Zaključimo, zadiranje u tehnološko i pravno uređenje internetske komunikacije narušava otvoreni i neutralni internet koji je omogućio demokratizaciju javnog govora bez povijesnog presedana.
ACTA i slične regulative imaju neizvjestan učinak po zaštitu autorskih prava, a nose izvjestan rizik po temeljna građanska prava.
Zakonodavci bi trebali razmišljati o mogućnosti univerzalnog prava pristupa digitaliziranoj kulturi i znanju, a istodobno osigurati poticajni okvir za stvaralaštvo i autore (primjerice, primjenom prijedloga “cultural flatrate” – naknade koju bi vlasnici širokopojasnog pristupa internetu plaćali za mogućnost legalnog dijeljenja sadržaja zaštićenih autorskim pravom). Izobilje digitalnih kulturnih dobara i mogućnosti suradnje koje je donio internet ne može se dokinuti bez pravnog, institucionalnog i ekonomskog nasilja. Nije teško zamisliti kako riješiti to nasilje. Autorska prava trebaju se prilagoditi tehnološkoj specifičnosti digitalnog doba. Društvena cijena tog rješenja nije toliko visoka kolika bi mogla biti cijena njegovog odlaganja.
Pročitajte i dulji tekst Tomislava Medaka (Multimedijalni institut/MAMA).