Ima već par mjeseci kako sam kupila knjigu Massima Montanarija Hrana kao kultura (Sandorf, 2011). Poslije mog iskustva gladovanja devedesetih, hrana u mojim očima nikad nije povratila svoj stari status i ostala tek potreba, ona je postala nešto više. Svaki put kad je neki objed u pitanju, u glavi mi se oko obroka vrti tisuću pitanja.
Prvo je svakako – kako je moguće gladovati pored toliko hrane u svijetu? Kako je bilo kakva neimaština moguća pored silnog obilja kojem svakodnevno svjedočimo?
Slučajnost ili ne – na polici, odmah pored knjige Hrana kao kutura, stoje sabrane pjesme Marije Čudine. Marija Čudina je, za one koji ne znaju, također dugo vremena gladovala i živjela u siromaštvu. Hrvatska je pjesnikinja isprva radila kao novinarka u Splitu. Njezinu je prvu knjigu pjesama Nestvarne djevojčice objavila zagrebačka Mladost 1959. godine. Ona se potom udaje za srbijanskog slikara Leonida Šejku i odlazi živjeti u Beograd. Da skratim – oboje su živjeli vrlo skromno, zbog čega je Šejka nakon nekog vremena ostavio svoju suprugu kako bi se oženio bogatom pokroviteljicom. Čudina je umrla u siromaštvu 1986. godine u Beogradu.
Ono što povezuje sabrane pjesme Marije Čudine i knjigu Massima Montarija nije, međutim, samo slijed mojih asocijacija, niti fizička bliskost naslova na mojoj polici, već činjenica da je postojala mogućnost da ne čujem ni za jedno od njih i stoga – ne mognem napisati tekst koji sada čitate.
Naslov Hrana kao kultura je u ovom slučaju vrlo indikativan jer ga je inverzijom moguće pretvoriti u naslov koji bi bio jednako zanimljiv. Kada govorimo o hrani kao kulturi, možemo istovremeno govoriti i o kulturi kao hrani, o čemu također mogu s određenim autoritetom govoriti jer ne samo da sam osjetila glad izazvanu nedostatkom hrane, već sam bila u prilici osjetiti glad izazvanu nedostatkom kulturnih događaja i prije svega – knjiga.
Primjera koji mogu ilustrirati nedostatak knjiga je doista mnogo, ali najjače sam ga osjetila na filozofskom fakultetu u Tuzli, gdje smo moje kolege i ja bili zakinuti za najelementarniju literaturu potrebnu za naš studij. Dobro se sjećam da sam slučajno naišla na Rolanda Barthesa, na njegovo Carstvo znakova u knjižnici Filozofskog fakulteta, ali je moja radost bila kratkotrajna jer ju je ubrzo netko ukrao. Ukradena knjiga je u većini slučajeva značila da je za studija više nećemo imati priliku pročitati jer novaca za nabavku novih naslova jednostavno nije bilo. Uza sve to, nitko od studenata nije imao novaca da knjigu kupi sam, a vrlo često ni načina da do nje dođe.
Za Čudinu, na primjer, nisam čula prije nego sam doselila u Hrvatsku, iako smo na studiju radili suvremene hrvatske autore, što nije čudno jer je poslovično akademsko ignoriranje autorica. Među klasicima malo je spisateljica, one su, o čemu sam toliko puta pisala – gurnute na marginu, izvan službenih univerzitetskih i školskih publikacija koje odgajaju mlade književne nade. Na svu sreću, internet nam omogućava da do njih dođemo, makar morali koristiti posebne tražilice i zadirati duboko u deepnet.
Imajući to u vidu, ACTA (The Anti-Counterfeiting Trade Agreement) nekome može izgledati kao posve banalna i nebitna stvar, ali meni i ljudima koji znaju što bilo koja vrsta isključenosti i gladi znači – ACTA predstavlja ozbiljan problem.
ACTA je sporazum koji je donesen iza zatvorenih vrata i kako brošura accessnow.org-a (PDF) navodi – ispregovaran je nedemokratskim putem koji je izignorirao većinu zemalja u razvoju. Protest u Zagrebu koji je bio organiziran 11. veljače ispred Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nije okupio velik broj ljudi. Za neodziv hrvatskih građana možemo okriviti loše vremenske uvjete, ali svi znamo da pojačane snježne padavine nisu pravi razlog njihovog nepojavljivanja. Njihov nedolazak ne govori da su ljudi u Zagrebu imućni već da je, u većini slučajeva, riječ o političkim analfabetima koji kulturu ne smatraju hranom, odnosno – elementarnom potrebom i koji se, čini se, ne identificiraju s ljudima koji su doista gladni i žive u neimaštini.
Građanima očito nije problematična pravna nejasnoća dokumenta, njegova nedostupnost javnosti, tajnovitost njegova donošenja i sprovedbe, činjenica da će uvesti kriminalizaciju velikog broja ljudi ili, na primjer, mogućnost potpunog ukidanja interneta osobama koje tri puta skinu zabranjen sadržaj. Isto tako, građanima koji se nisu pojavili na prosvjedu ili koji ACTU aktivno podržavaju, kao što je slučaj s predsjednikom Ivom Josipovićem, nije upitno kršenje privatnosti i građanskih sloboda, što uznemirava nas koji te vrednote demokratskog društva itekako cijenimo.
Da sam kojim slučajem u svojim studentskim danima imala pristup stranicama kojima imam danas, stranicama koje omogućavaju pristup suvremenoj literaturi, recentnim naslovima i reizdanjima klasika, teorijskim publikacijama, filozofskim knjigama – svemu što je studentima bogatijih sveučilišta servirano kao na dlanu, možda se ni ja ne bih pojavila na nedavnom prosvjedu, ali – nisam. Sigurna sam da je isti slučaj i s velikim brojem onih koji se na kraju nisu pojavili na Zrinjevcu, ispred zgrade ministarstva, a trebali su.
Vratimo se na trenutak Mariji Čudini. Njezine je sabrane pjesme pod naslovom Pjesme, objavio zagrebački EX libris, 2005. godine. Knjiga se mogla naći po različitim cijenama, ali nikad ispod 200, i najčešće po cijeni od 250 kuna, što je za meki uvez i poeziju doista previše. Kad se sjetimo u kakvim je uvjetima pjesnikinja živjela i koje je godine umrla, posve je jasno da ona od te publikacije neće imati nikakve koristi. Ne zato što je pokojna, već zbog toga što je gotovo nepoznata široj javnosti i što bi pravu vrijednost Pjesme dobile tek kad bi knjiga bila dostupna što većem broju ljudi.
Nedostupnost sadržaja koji je bitan za učenje i profesionalno usavršavanje ljudima koji za takav sadržaj nemaju novaca, ukida ravnopravnost i stvara okruženje u kojem je znanje hijerarhizirano. Iskreno, ne želim živjeti u feudalnom okruženju koje će dodatno kažnjavati moju neimaštinu oduzimanjem potrebnih informacija. Žene bi to trebale najbolje razumjeti jer znaju što znači biti dolje, što znači ne smjeti znati i koliko je teško napredovati u društvu koje je strogo hijerarhizirano. Govoriti o tome kako nepoštivanje autorskih prava najviše šteti samim autorima u našim je prilikama posve neutemeljeno. O tome može posvjedočiti primjer Marije Čudine, ali i niz još uvijek živih pjesnikinja i autorica.
Staviti u isti koš osobu koja je ukrala Carstvo znakova i onemogućila ostatku kolega da do spomenutog naslova dođu i osobu koja bi skenirala knjigu Marije Čudine kako bi je što veći broj kolega mogao pročitati i ravnopravno sudjelovati u razgovoru – nije pravedno. Trebalo bi, dakle, kriminalizirati one koji znanje i informacije uskraćuju, ne one koji nam omogućavaju da do njih dođemo.
Na kraju, vratimo se na početak, jer su dvije gladi koje sam spomenula – glad izazvana uskraćivanjem hrane i glad izazvana uskraćivanjem informacija – posljedica jedne te iste politike.
Govorimo o politici koja uskraćuje onima koji ionako nemaju, politici koja krišom donosi međunarodne sporazume poput ACTA-e, koji koriste korporacijama i dodatno osiromašuju građane. Ukoliko imaju moć nekome uskratiti informacije, samo je pitanje vremena kada će im uskratiti hranu i lijekove. Kao osoba koja je bila gladna na oba načina – moram priznati da sam jednako plakala zbog oba. U usporedbi s tim – dvosatno protestiranje na zimi i promrzle noge, mačji su kašalj.
