Tina Lakić za Danas.hr odlično komentira aktualna prosvjedna događanja u Hrvatskoj: Treba biti iskren i priznati da je navada salonskog zgražanja intelektualne i ljevičarske elite nad fenomenom ‘Pernar & sljedbenici’ dovela do situacije u kojoj normalan građanin ove države ne zna što je gore – ostanak korumpirane HDZ-ove Vlade u udobnim foteljama ili krvava lica na ulicama glavnog grada. Ima li trećeg izbora?
Odjednom on
A što je s Ivanom Pernarom? Odakle se on odjednom pojavio? I koliko će još Zagrebom marširati on i njegova sljedba? Jedno je sigurno, izazvao je gotovo jednoglasno negodovanje s lijeva i s desna, nikome se pretjerano ne sviđa taj mladić koji često iznosi konfuzne, kontradiktorne i kontroverzne stavove o društvenim i ekonomskim zbivanjima. Praktički nema mjesta na kojem se ovih dana, u negativnim tonovima, nije razgovaralo o tom čovjeku, posebno od kada je svoje minute slave počeo dobivati i na nacionalnim televizijama. Po raznim kućnim druženjima, na večerama i u kafićima izaziva ujedinjeno zgražanje intelektualne elite i salonskih ljevičara.
Zamislite on se o Hitleru informirao na internetu, on ništa ne razumije o političkim sustavima, on je egzibicionist sklon ekscesima… Nižu se tako unedogled jalove analize i zaključci, pri čemu se tek rijetki među nama pogledaju u ogledalo i priznaju barem sami sebi, ako ne i drugima, da smo i osobno otvorili prostor za pojavu ne samo jednog, već na desetine Pernara.
To smo napravili svojom inertnošću, gunđanjem sebi u bradu, izbjegavanjem bilo kakve vrste društvene akcije. Zbog ove ili one nepravde rado ćemo satima i danima raspravljati, ali nakon toga nećemo ništa konkretnije poduzeti.
Neodoljiva udobnost kauča
Dok drugi rade transparente, smišljaju govore i performanse, ukratko – bune se, mi ih iz udobnih kauča kritički promatramo i ukazujemo na greške u koracima, ali dalje od toga ni makac. Dalje od toga zahtijevalo bi izlazak na hladnoću zimi ili kuhanje na cesti ljeti kad je puno komotnije o svakom zlu koje nas pogađa raspravljati uz hladne napitke na Silbi, Braču, Hvaru ili Dubrovniku. To nam se baš ne da, zar ne?
I čemu onda čuđenje kada jedan Pernar, podsmjesima unatoč, uspije motivirati više stotina ljudi da šest sati protestno šeće glavnim gradom? Oni bi frustrirani, ljuti, nabrijani, bez novca i nade u bolju budućnost hodali za bilo kim tko u tom trenutku određuje ritam i drži megafon u ruci. Za sada Pernar jedini drži megafon i svjetla pozornice, ali samo zato što mu svi mi to prepuštamo. I začudo, zgražanju unatoč, tako odgovara svima: i društvenoj i političkoj eliti. Svi zadržavaju omiljeni im status quo. HDZ vlast, a oporba ne mora, barem još neko vrijeme, preuzeti odgovornost za vođenje opustošene i opljačkane zemlje.