Retradicionalizacija ženskih uloga u Makedoniji započela je s dolaskom na vlast konzervativne vlade još 2006. godine. Ono što je počelo naizgled benigno – propagandnim plakatima – rezultiralo je izrazito restriktivnim zakonom o pobačaju i sve snažnijim pritiskom na povratak patrijarhalnim viđenjima uloge žene, piše Ana Vasileva za Bilten.
Nakon početnog zadovoljstva koje je 2006. izazvalo uvođenje rodnih kvota i Zakona o jednakim mogućnostima za žene i muškarce, što je u nekim područjima dovelo i do bolje zastupljenosti žena nego je prosjek EU, stvari su ipak krenule u suprotnom smjeru.
Prva naznaka toga bili su plakati i pamfleti protiv pobačaja, za čije raspačavanje nitko nije preuzeo odgovornost, a koji su tijekom 2006. – 2007. postajali su sve vidljiviji u javnom prostoru.
Nekoliko akcija nevladinih organizacija i neformalnih grupa nisu uspjele „iskorijeniti propagandu koja je počela poprimati sve raznovrsnije oblike, pa je tako primjerice lansiran i internetski portal “Abortus ne!” Dodatni zamah pro-life kampanjama dala je i vladina kampanje za podizanje svijesti o štetnim posljedicama pobačaja. Tada nismo mogli znati da će upravo posljedice ovih materijala po javnu percepciju u ljeto 2013. godine poslužiti kao uvod dodatnim ograničenjima zakona o pobačaju“, piše Vasileva.
Godine 2008., vlada pokreće novu kampanju s ciljem podizanja nataliteta, a treba reći da se reklame koje su dio kampanje snažno oslanjaju na tradicionalne patrijarhalne uloge. Većina pak građana/ki Makedonije na veći broj djece odlučilo se samo zato što im, u skladu s kampanjom , treće i četvrto dijete osigurava financijsku potporu.
Protuženski diskurs ojačava i pravoslavna crkva, koja uz očekivane stavove o nedopustivosti pobačaja, žena okrivljuje za razvod, te navodi da su žene te koje mogu spasiti ili uništiti zemlju.
„Usporedo sa svim ovim kršenjima prava događa se dosljedno treniranje “tradicionalne ženske poslušnosti” portretirane i eksplicitno ohrabrivane u svim sferama javnog života. Počevši od ženskih političarki vladajuće stranke koje su izrazile “pokornost” premijeru, naglašavanja važnosti postavljanja “obitelji na prvo mjesto” ili pak oblikovanje ideje zaposlene žene kao one koja mora “uravnotežiti karijeru i obitelj” što su pitanja koja redovno dobivaju istaknute poslovne žene“, ističe Vasileva.
Mediji sa svoje strane također pridonose širenju seksističkih praksi redovitim pribjegavanjem besramnoj objektivizaciji i eksploataciji ženskog tijela i nabijanjem osjećaja krivnje radi izražavanja seksualnosti.
Najpopularniji hashtagovi na Twitteru ismijavaju ili osuđuju žensku seksualnost ili promiskuitet, a novinski članci raspravljaju o ‘nemoralu’ nove generacije mladih djevojaka. Odnosno, „umjesto pristupanja ovoj temi s ciljem da se riješe situacije najekstremnije socijalne i ekonomske ugroženosti žena radi kojih one stupaju u riskantne spolne odnose, žene dodatno posramljuje i vrijednosno degradira“.
Navedene prakse, kulminirale su spomenutim ograničenjima ženskih prav 2013. u okviru Zakona o pobačaju koji je donesen bez javne rasprave, a sastoji se od „obaveznog pisanog zahtjeva za pobačajem, savjetovanja o mogućim prednostima očuvanja trudnoće i razdoblja čekanja od tri radna dana prije same intervencije“.
Korakom naprijed u svim ovim negativnostima, Vasileva vidi uspostavu Platforme za rodnu ravnopravnost u prosincu 2014., koja je ujedinila nevladine i neformalne feminističke i ljevičarske organizacije, te nedavne studentske prosvjede i socijalne nemire koji daju nadu da će se specifičan položaj žena u društvu i na tržištu rada konačno uzeti u obzir.
