Studija objavljena ovog ljeta ukazuje na značajan porast broja samohranih očeva u SAD-u. Dok ih je 1960. godine bilo samo jedan posto, podaci iz 2011. godine govore da su danas na čelu osam posto, odnosno 2,6 milijuna kućanstava.
U usporedbi s time, broj kućanstava sa samohranim majkama povećao se za četiri puta i 2011. ih je bilo 8,6 milijuna. Ove brojke pokazuju dva trenda u američkom obiteljskom životu. Prvo,da je u posljednjih 50 godina postotak rastava sve veći i sve više roditelja uopće ne stupa u brak, i drugo, da društvo sve više prihvaća očeve kao primarne staratelje.
Kada je njegov sin Kyle imao četiri mjeseca i probudio ga plačem u tri ujutro, samohrani otac Stefan Malliet nije imao pojma što nije u redu. Nije mu trebalo mijenjati pelenu, nije bio gladan, ali svejedno nije prestajao vrištati. Sam u kući i bez ideja kako da smiri dijete, Stefan je, uplakan, nazvao prijatelja. Na pitanje kako je odlučio preuzeti odgovornost samohranog roditelja, odgovara: “To je moje dijete. Moram biti uz njega.”
Profesor psihologije pri sveučilištu Arizona State i predsjednik arizonskog odbora za zakone o skrbništvu nad djecom, William Fabricius, kaže kako većina muškaraca želi ravnopravno podijeljeno vrijeme za skrb o djetetu, ali u isto vrijeme pretpostavljaju da su sudovi pristrani majkama.
“Očevi u susjedstvu vide druge očeve koji svoju djecu viđaju svaki drugi vikend, i pretpostave da se to tako radi. Ne traže veći pristup roditeljstvu jer ne misle da je to uvažena norma”, kaže Fabricius.
Do nedavno, američki sudovi su u brakorazvodnim parnicama gotovo uvijek presuđivali “u korist djeteta”, to jest u korist majke. Od ranih 2000-ih, mnogo saveznih država počelo je primjenjivati zakone koji se udaljavaju od ovakvog zakonodavstva.
Većina novih zakona ostavlja prostor za zajedničko skrbništvo, što podupire oba roditelja da provode jednako vremena s djetetom. Umjesto da ohrabri rastavljene roditelje da vrijeme koje provode sa svojom djecom dijele popola, ovakvi novi zakoni doveli su do dramatičnog porasta broja samohranih očeva. Muškarci shvaćaju da sudovi očevima u brakorazvodnim parnicama daju više vremena s djecom, što znači da češće to traže od sudova i bore se za skrbništvo nad djecom, dok se prije smatralo da su šanse da otac dobije skrbništvo vrlo male.
“Kad je prije deset godina većina mojih prijatelja počela dobivati djecu, svi su govorili ‘Ne znam kako se brinuti za dijete’, i ‘to nije muški posao'”, kaže Malliet. Samohrani očevi se lakše obeshrabre od samohranih majki, zbog toga što muškarcima nedostaje “treniranja” u roditeljstvu. Opet se sve svodi na rodne uloge i na činjenicu da se djevojčice uči kako se igrati s lutkama i brinuti za njih, a dječake ne.
Stavovi se sada mijenjaju. Sve više očeva shvaća kako mogu pridonijeti životima svoje djece. Biti samohrani roditelj nije lako, ali muškarci će lakše izdržati vrištanje i plakanje u tri ujutro ako drugi ljudi, a pogotovo sudovi, misle da oni to mogu podnijeti. [V.S.] The Atlantic…
