QueerSport Weekend održan je u Zagrebu od 14. do 16. listopada, a donio je cijeli niz sportskih turnira i treninga, ali i zanimljive prezentacije sportskih inicijativa. Događaj je okupio veći broj sudionica i sudionika na panel diskusiji o homo/bi/transfobiji i seksizmu u sportu, stvaranju sigurnih prostora, uključivosti i regionalnoj suradnji.
Događaj je organizirao qSPORT iz Zagreba, čiji je cilj promocija sporta i rekreacije za LGBTIQ osobe te ukidanje diskriminacije unutar sporta, a podršku je pružila i sestrinska udruga Queer Sport Split.
Pored zagrebačkih sportskih ekipa iz raznih sportova, sportski vikend posjetile su i gošće i gosti iz Beograda, Splita i Osijeka. QueerSport Weekend se ove godine pridružio mreži FARE u provedbi tjedana akcije Football People. Mreža FARE povezuje pojedince/ke, neformalne grupe i nogometne klubove i organizacije u cilju borbe protiv diskriminacije te kroz nogomet potiče društvene promjene.
Središnji dio QueerSport Weekenda bilo je subotnje zajedničko okupljanje u LGBT centru na brunchu, predstavljanju sportskih grupa i inicijativa, panel diskusiji i projekciji filma o nogometašicama iz Bosne i Hercegovine. qSPORT Zagreb predstavio je sekcije: plivanje, badminton, ples u paru, biciqla, priroda i društvo, kao i aktivnosti koje su se odvijale preko ljeta - odbojku na pijesku i graničar. Publika se zatim upoznala s ženskim nogometom i košarkom te Kvir kolektivom iz Zagreba. Predstavile su se i LGBTIQ-friendly organizacije koje djeluju u Zagrebu: sustav samoobrane Krav Maga, Capoeira Amazonas koja promiče interkulturalnost i uključivost te navijačka udruga Bijeli anđeli koja provodi akcije za toleranciju u nogometu. Naposlijetku se predstavila ženska nogometna ekipa FemSlam iz Beograda.
, i dodala: <em>„Fudbal kao takav najveći je izazov za aktivistički rad u cilju smanjenje nivoa homofobije i transfobije, ali sa druge strane fudbal kao takav ima najviše potencijala za subverzivne akcije.“ </em></p>
</blockquote>
<p style=„text-align: center;)
Na panelu u sklopu inicijative Football People, govorilo se o neformalnim mrežama podrške unutar sigurnih prostora koji se grade u LGBTIQ sportu, unutar kojih se osobe osnažuju prije nego što mogu izaći van u ostale ‚nesigurne’ prostore. Zbog diskriminacije i heteronormativnih obrazaca u mainstream sportskim klubovima i organizacijama, važno je da postoje sigurni prostori u LGBTIQ sportu te da se propituje sport kao sustav tradicionalnih pravila i normi. Specifičan izazov pri tome predstavlja različiti stupanj ‚outanosti’ pojedinaca/ki te rodnog identiteta i izražavanja, kao i prisustvo autohomofobije. Sve to neminovno utječe na vidljivost sportske grupe prema van, kao i na odnose i komunikaciju unutar grupe. Bez obzira na izazove, važno je osigurati sportske prostore bez diskriminacije, mjesta gdje se osobe imaju priliku kroz sport družiti i upoznavati, jer sve to gradi pozitivnu sliku o njihovim LGBTIQ identitetima te osigurava podršku koja je važna u homofobnoj okolini u kojoj živimo.
Koliko je ta okolina još uvijek homofobna svjedoči nam Dragoslava: „Imale smo neku situaciju u Beogradu da smo mi koje igramo fudbal dobile batine od skupine navijača koji takođe vole fudbal. Mogli smo svi sedeti i zabavljati se, ali eto mi smo bile izložene nasilju. Zašto nas nogomet ne bi mogao spajati, a ne da potiče na tučnjavu? Moja je poruka: Igrajmo fudbal i poštujmo se!“
Jeleni Čelebić (FemSlam, Beograd) panel na QueerSport Weekendu bio je sasvim novo iskustvo: „Imam utisak da sve što znam o rodno zasnovanoj diskriminaciji i diskriminaciji nas ne-heteroseksualnih osoba u sportu znam zapravo iz rečenica razmenjenih u prolazu, iz prve ruke od onih koji su bili žrtve ili od prijatelja/ce nekoga ko je bio žrtva. Imam utisak da sve ono o čemu smo govorili na panelu zapravo počiva na takvim pričama, još uvek, kao i na razumevanju društveno-političkog konteksta u kome živimo – u preseku tog skupa se još uvek sve odvija. Ponavljam to „još uvek“ zato što mislim da možemo to promeniti, da sva ta različita iskustva i znanja možemo donekle sistematizovati na neki način, kako bi ih mogli podeliti sa drugima koji se susreću sa diskriminacijom u sportu, kako bi možda skupa pronašli neke načine delovanja ili izgradili neku infrastrukturu kako bi sva ta iskustva učinili ako ne bezbolnijim a ono barem lakšim za podneti, pri čemu mislim na posledice. Dok smo razgovarali ja sam o tome razmišljala – o mogućnostima koje nam se pružaju i nasuprot tome, o toj stvarnosti koju svi mi živimo – u kojoj sami nosimo teret diskriminacije, oslonjeni jedino na mreže podrške koje smo sami/e izgradili/e.“
