Objavljeno

Maltretiranje u Mastersu

Foto: Alexander Popov / Unsplash

Isprva sam planirao napisati širi tekst o homofobnom nasilju na clubbing sceni, prvenstveno zato što je to moja scena i zato što sam kroz godine doživio niz homofobnih incidenata koji bi mi redovito pokvarili večer, a kumulativno i očekivanja od noćnog života u Zagrebu. Došlo je do toga da nije potreban ni incident. Konstantno skeniranje publike kako bi uočio potencijalne nasilnike, kao i autocenzura ponašanja, manirizma i flerta s drugim muškarcima u iščekivanju homofobnih idiota koji imaju nezadrživu potrebu da mi nešto kažu ili se obračunaju sa mnom – sve to je stvorilo toksičnu atmosferu u kojoj se nije moguće zabaviti. Ali u međuvremenu su se dogodile dvije stvari.

Prva situacija: posjetio sam klub Masters sa svojim partnerom za Novu godinu oko 14 popodne (bio je dnevni party). Na ulazu povrh stepenica dočekao nas je redar koji je prodavao karte, zajedno sa svojim kompanjonom. Kada je vidio da mi dečko ima lak na noktima pitao ga je, „Jesi ti peder?“ „Jesam, a ovo je moj dečko“, odgovorio mu je bez da trepne, na što nam je redar dobacio da se „gubimo odavde“ (kompanjon se cinično smješkao). Moja ideja Nove godine nije uključivala natezanje s glupim balkanskim primitivcima, pa smo se pokupili doma.

To nije prvi put da sam doživio homofobni incident u Mastersu. Par godina prije, tamo sam odveo jedan gej par iz Berlina, a s obzirom na to gdje žive, nije im palo na pamet da modificiraju svoje ponašanje. Sjedili su za stolom i nonšalantno se počeli ljubiti kad se neki nabildani agresivac koji je sjedio preko puta osovio na šake, nadvio nad naš stol i zaprijetio da će ih razbiti. Odmah sam otišao do zaštitara da ga obavijestim da u klubu imaju nasilnika koji želi mlatiti ljude. “A šta da ti ja tu radim,” dobacio mi je sav nadrkan što ga ometam u njegovom miru. “Svoj posao?” odgovorio sam, a nakon što sam ga uz velike muke uspio uvjeriti da sprječavanje mlaćenja gostiju spada u njegov opis posla, lijeno se ustao i otišao popričati s njim.

Iako je homofob bio preglup da se pravi nevin pa je agresivnim govorom tijela i prijetećim pogledima u mom smjeru samo potvrdio svoje ponašanje od maloprije, nakon par minuta nečega što je izgledalo kao ugodno ćaskanje zaštitar je jednostavno otišao, a nasilnik je ostao u klubu. Tu mi je postalo jasno da Masters nema nikakvih problema s homofobnim nasiljem i da ih naprosto nije briga za sigurnost LGBT gostiju.

Stoga nas ne treba čuditi što uprava kluba ne prepoznaje ni epidemiju seksualnog uznemiravanja žena koje se tamo odvija. U razgovoru s nekoliko posjetiteljica, saznao sam da su redari nekad i znali izbaciti muškarce koji su bili seksualno nasrtljivi, ali, po svemu sudeći, njihov pristup sigurnosti je stihijski te uvelike ovisi o tome tko su točno nasilnici i koji redar je na dužnosti.

Druga situacija: Igrom slučaja, nedavno sam na jednom privatnom druženju upoznao mlađu ženu (preferira ostati anonimna) koja mi je opisala seksualni napad kojeg je doživjela u Mastersu početkom ljeta 2020., što me napokon ponukalo da napišem ovaj tekst. Slijedi njena priča.

***

„Došla sam tamo s prijateljima dosta rano, jer se party održavao od 19 do ponoći. Sjećam se da se nije još ni smračilo. Bilo je još malo ljudi, oko 40, i opuštena beach bar atmosfera. Možda sam popila jednu pivu, tako da sam bila trezvena. Da bi došla do šanka, morala sam proći pored četiri lika koji su stajali za visokim stolom, a između ograde i njih je bilo možda dva metra. Bili su to visoki, kršni likovi između 40 i 45 godina i djelovali su jako friendly. Kad sam prošla pored njih, jedan od njih je digao ruku da mu dam high-five. Mislim da sam ga prvi put ignorirala, ali u povratku sam pomislila, ma vani smo, budi friendly, daj čovjeku high-five. Ali čim sam dignula ruku, on ju je ščepao i nasilno stavio na svoj kurac. Rekao je, „Jesi se navlažila?“ Iščupala sam ruku i izderala se ‘odjebi’ više puta. Njegovi frendovi su kao nešto blago negodovali, ali nisu ništa poduzeli.“

Moja sugovornica je zaprijetila da će ga tužiti redaru, međutim, nije to odmah napravila.

„Kad sam se makla, tresla sam se i osjećala sam se užasno, ali sam odlučila da prvo moram skulirati. Znam koliko je to glupo i banalno, ali prvo što sam pomislila je dobro, neću sada raditi probleme. Isprva nisam htjela reći ni frendovima jer nisam htjela da nam neki jebeni debil pokvari cijelu večer, ali na kraju sam im rekla sve. Ali cijelo to vrijeme sam gledala tog lika. Nije prošlo ni deset minuta kad sam vidjela da ponavlja istu rutinu s nekom drugom curom, da je zašprehava i da joj želi dati high-five. Popizdila sam i rekla sama sebi e nećeš, jebem ti!

Nakon što je prišla redaru i rekla opisala što joj se dogodilo, on je otišao popričati s njima. 

„Kako sam mu bila u zaleđu mogla sam sve vidjeti. Jedan od njih se bahato okrenuo prema meni i agresivno rekao „šta je?“, a ja sam mu isto uzvratila. Redar se vrlo brzo vratio do mene i rekao mi „dečki kažu da nisu“. Na to sam ja počela plakati, samo su mi suze počele teći. Pitala sam ga, ‘pa zašto bi to išla izmišljati?’ Vidjela sam mu u pogledu da mu nije svejedno, da mi možda i vjeruje, ali imala sam osjećaj da ne može ili ne želi ništa napraviti.  Rekla sam mu da sam platila upad i da je on tu da mene zaštiti. On je samo slegnuo ramenima.“

Moja sugovornica se uskoro pokupila doma, i od tada se nije vraćala u Masters.

„Užasno je porazno da me zaštitar nije zaštitio. Vidjelo se na meni da sam normalna osoba, potpuno trijezna. Nikad mi ne bi palo na pamet nešto tako izmisliti. Ja ne znam kakva bi to nenormalna osoba trebala biti da idem nešto tako izmisliti. A tom liku to sigurno nije prvi put. Kao mi smo friendly, evo ti high-five, a onda te napastuje. S velikim samopouzdanjem mi je to napravio. Smijao se. Bilo mu je zabavno. Da si tamo prvi put i ideš napraviti takvo sranje, barem bi pomislio, možda ta cura ima tu dečka, možda ima dvadeset njenih frendova. Nije to napravio u mraku ni u gužvi, nego pred svima. Čini mi se da se ne ideš tako ponašati skoro usred bijela dana ako nisi siguran da u tom klubu nećeš snositi posljedice“.

***

Kontaktirao sam klub da ih pitam za komentar, kako za homofobiju koju sam doživio, tako i za seksualni napad na moju sugovornicu. Od službene Facebook stranice dobio sam broj osobe za koju mi je rečeno da je vlasnik kluba. Nazvao sam ga i prepričao mu homofobni incident koji sam doživio u klubu, ali brzo me prekinuo pitanjem jesam li siguran da su to bili njegovi zaštitari, a ne neko drugi na ulazu. U nizu nepovezanih rečenica rekao je kako je to – misleći na homoseksualnu orijentaciju – danas „moderno“, da je možda to nekad bio problem ali sada nije, i kako su zbog COVID pandemije ljudi napeti. Prije nego što sam mogao doći do riječi spomenuo mi je kako je mislio da ga zovem zato što se „cure pipa za guzicu“. Pustio sam ga da priča.  

“Neke cure se hvale kad su došle u klub da ih netko primi za guzicu. To sam čuo od dosta cura – hvala bogu da me netko primio za guzicu! Znači cure treniraju guzice, lijepo se oblače da dobro izgledaju, pa vjerojatno i žele da ih netko primi za guzicu. To sam čuo,” povjerio nam se vlasnik kluba, koji očito vjeruje ima sposobnost interpretirati što žene žele isključivo promatrajući njihove guzice.

Rekao sam mu da se meni osobno požalila jedna djevojka da redar nije ozbiljno shvatio njenu pritužbu i odreagirao, na što se moj sugovornik krenuo izmotavati sugerirajući da redari nemaju pravo reagirati među ljudima. “Ako netko seksualno zlostavlja djevojke, trebalo bi ga ukloniti iz kluba,” jasno sam odgovorio, na što je vlasnik skrenuo raspravu u smjeru moje dobi (imam 37 godina) i nepoznavanja povijesti clubbing scene, sugerirajući da je moja pritužba deplasirana.

“Ovom temom se danas smiješno baviti isto kao i s ustašama i četnicima. Ta tema je stavljena ad acta,” pokušao je zaključiti razgovor, napomenuvši da njegova žena pjeva u Le Zboru (op.ur. riječ je o bivšem mužu bivše članice zbora koja u zboru nije aktivna više od tri godine), što po njemu očito znači da je time cijepljen od homofobije i da naprosto nije moguće doživjeti seksualno uznemiravanje i diskriminaciju u njegovom klubu.

“Tu su uvijek ljudi svih vrsta i svih nazora i boja uvijek dobrodošli. A trenutno mislim da ima puno važnijih problema od toga je li netko nekog primio za guzicu ili je netko nekom rekao da ne uđe unutra,” izjavio je.

Inzistirao sam da mi odgovori kako je moguće da redari odbiju osobe homoseksualne orijentacije na ulazu u klub, no on je samo ponovio da se nitko dosad nije požalio na diskriminaciju i da je puno veći problem droga i ponašanje osoba koje je konzumiraju u klubu. “Jedva smo se riješili droge, a ona dolazi baš iz te populacije,” ustvrdio je.

Još jednom sam ga upitao planira li učiniti nešto po pitanju nelagodnih situacija koje sam mu opisao, ali u ovom trenutku je već bilo jasno da je odgovor ne. U svakom žitu ima kukolj, tako da nećemo sada ulaziti u te stvari,” zaključio je.

***

Kako vlasnik Mastersa nije htio ulaziti u te stvari brzo sam priveo razgovor kraju. Bitno je napomenuti da je njegova tirada o ženskim guzicama došla bez ikakvih informacija s moje strane – u inicijalnoj SMS poruci spomenuo sam mu, bez ikakvih detalja, da želim pričati i o neugodnostima koje je doživjela jedna njihova gošća. Njegov odgovor odao mi je ne samo to da je problem seksualnog zlostavljanja žena u klubu i širi nego što sam mislio, nego i da uprava gaji nonšalantni seksizam koji takvo ponašanje de facto amenuje.

Ukratko, riba smrdi od glave.

Želim se ukratko osvrnuti i na homofobni gaslighting, tj. sluđivanje (vrsta psihološkog nasilja, odnosno manipulacije u kojoj manipulator kod druge osobe pokušava izazvati sumnju u vlastitu procjenu realnosti, na sjećanje na prošle događaje i u vlastite emocije). Skretanjem teme na problem droge koja baš dolazi iz te populacije – aluzija na dio gej populacije koja konzumira drogu – vlasnik kluba pokušava oprati ruke od maltretiranja i šikaniranja homoseksualaca, i to njihovim dodatnim stigmatiziranjem (sačuvaj bože da bi heteroseksualac uzeo drogu na tech-house partyju!).

Žrtve nasilja, pogotovo žene i manjine, zbog gaslightinga često sumnjaju u vlastita iskustva, umanjuju ih i relativiziraju („šta ćeš, uvijek ima budala“), što mi je zorno ilustrirala i moja sugovornica: „Da je bio pun klub, gužva, mrak, moguće je da ga ne bi ni prijavila zaštitaru, ali ovo je bilo previše očigledno. Kad se meni nešto desi, refleks mi je da ne povjerujem sama sebi i da zašutim. Da nisam vidjela kako se taj tip i prema drugoj curi isto ponio, kako ima isti modus operandi, ne znam bi li ga prijavila“.

***

Vjerujem da se većina ljudi, bili oni gej ili str8, muškarci ili žene, tamo super zabavila bez ikakvih incidenata. Isto tako sam uvjeren da postoji niz gej osoba, žena, pa i str8 muškaraca koji su u Mastersu doživjeli neko sranje, ali su odlučili zadržati to za sebe i potisnuti. Možda nisu htjeli riskirati još veći incident, pokvariti večer svojim prijateljima, a možda su se jednostavno previše uplašili i bilo ih je sram da drugi vide njihovu ranjivost. Razloga može biti bezbroj.

Želim im poručiti da nikakva zabava nije vrijedna toga da se zbog nje trpi poniženje. Svaki puta kada ne reagiramo nakon što nas je netko pokušao poniziti, to ne samo da nagriza naše samopouzdanje i samopoštovanje, nego time dopuštamo da se nasilje nesmetano reproducira.

Umjesto da odlazak u klub bude mjesto gdje se ljudi mogu opustiti, zbližiti, zabavljati se i plesati, za brojne žene i manjine on je često minsko polje gdje moraju biti na konstantnom oprezu i gdje im u svakom trenutku u facu može eksplodirati fizički napad, seksualno zlostavljanje i šikaniranje. Uzimati gostima novac i ne činiti ništa po pitanju njihove sigurnosti oblik je eksploatacije koji perpetuira mizoginiju i homofobiju. Naravno, nije Masters jedini klub koji nema politiku nulte tolerancije na nasilje. Ali njegova ne-iznimnost ne oslobađa ga od odgovornosti.

Siguran sam da većina posjetitelja Mastersa ne odobrava nasilje. Međutim, najlakše je biti načelno protiv homofobnog i mizoginog nasilja i onda nastaviti ići u taj klub, znajući točno što se tamo dešava. Ljigavo je zabavljati se dok se tvoja prijateljica, djevojka ili gej frend boje za svoju sigurnost, dok konstantno moraju skenirati klub za potencijalnu prijetnju, znajući da ne mogu računati na zaštitare – ne samo da ne mogu računati na njih, već će ih neki od njih i maltretirati – i da se moraju praviti hrabrim i kul kako ti ne bi pokvarili zabavu. Zabava bez solidarnosti? Čisti konformizam.

To ne znači da želim da Masters propadne niti imam najmanje iluzije da jedan tekst na feminističkom portalu može imati takav utjecaj. Ali nadam se da će ovaj tekst bar malo podići razinu svijesti i da će posjetitelji/ce, a pogotovo DJ-jevi, izvršiti pritisak na klub da nasilje shvati ozbiljno i da napokon ukloni kretene iz kluba. Još više se nadam da ljudi koji su doživjeli nasilje sad znaju da nisu sami. Da će se zauzeti za sebe i reagirati, kako zbog sebe, tako i zbog drugih. I da ćemo se svi skupa moći tamo jebeno zabaviti, znajući da čuvamo jedni drugima leđa.


Povezano