Iako je više puta izjavio da želi ‘siromašnu crkvu, za siromašne‘ u kojoj će se glas žena jače čuti, čini se da one u njoj i dalje igraju sporednu ulogu. Dok svjedočimo razarajućim posljedicama siromaštva na živote žena, odsutnost njihovog utjecaja najsnažnije dolazi do izražaja upravo u učenjima crkve o seksualnoj i reproduktivnoj etici.
Umjesto idealiziranja majčinstva, braka i obitelji, te neprekidnog osuđivanja pobačaja i kontracepcije, papa Franjo bi trebao javno progovoriti o važnosti očuvanja ženskog reproduktivnog zdravlja. Budući da želi crkvu kojoj je na prvom mjestu boljitak onih najpotrebitijih, onda se pitanje smrtnosti majki, koje je često direktna posljedica siromaštva, ne smije više stavljati pod tepih.
Pogotovo ako se zna da u godini dana umre gotovo 280,000 majki, od čega se 99% smrtnih slučajeva događa u najsiromašnijim državama svijeta. Nema sumnje da bi primjerena opstetricijska njega značajno smanjila broj umrlih, no pitanje kontracepcije i pobačaja je ono koje izaziva najviše etičkih dilemi.
Ženska reproduktivna prava potrebno je razlikovati od, često prisilnih i eksploatacijskih, programa kontrole rasta stanovništva putem kontracepcije. Nužno je stoga raditi na osnaživanju i edukaciji žena.
To potvrđuje i nedavno istraživanje prema kojem je educiranje žena ključ za smanjenje, ne samo ljudske populacije, nego i smrtnosti novorođenčadi.
Pitanje pobačaja nešto je kompleksnije, a nerijetke su i manipulacije statistikama. Protivnici pobačaja tako tvrde kako on ne smanjuje smrtnost majki, istovremeno ignorirajući podatak da zbog nesigurnih pobačaja godišnje strada 40,000 žena.
Neosporno je da su katolički redovi i agencije najveći pružatelji usluga obrazovanja i zdravstvene zaštite najsiromašnijima. No, i oni su pod pritiskom upravo zato što se njihov rad na terenu kosi s učenjima crkve. Primjerice distribucije kondoma ili pružanja njege nakon pobačaja. Šutnja o ovim ozbiljnim problemima štetna je i mora se prekinuti želi li papa Franjo zaista siromašnu crkvu, za siromašne. [A.V.] The Guardian…
