U sjeni niza sudskih presuda i sve lošijeg stanja u hrvatskom medijskom prostoru održan je simpozij „Mediji na drugačiji način“ na temu cenzure. U četvrtak, 8. svibnja, na Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj sedmero je novinarskih stručnjaka govorilo o vlastitim iskustvima gušenja slobode izražavanja i pritiscima od strane urednika, nakladnika, oglašivača i same vlasti.
Položaj novinara sve je lošiji, što pokazuje i nedavno izvješće Reportera bez granica koji su u veljači svrstali Hrvatsku na 65. mjesto po indeksu medijskih sloboda, jedno mjesto niže nego lani. Upitna neovisnost Hrvatske radio-televizije, presuda u korist novinarke Helene Puljiz prema kojoj joj je Republika Hrvatska dužna isplatiti 130.000 kuna i nepravomoćna presuda za sramoćenje prema kojoj je Slavica Lukić kažnjena s 26 tisuća kuna, neke su od tema kojih su se dotakli govornici šestog zaredom održanog simpozija u organizaciji Udruge studenata komunikologije i novinarstva „Komuna“ i Odjela za komunikologiju s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Simpozij je započeo „gorkom povijesti krize medija i novinarstva u Hrvatskoj“, tzv. Bijelom knjigom, odnosno dokumentom u kojem se iznosi kronologija napada na novinare od 1992. do 2008. Jedna od suradnica na Bijeloj knjizi i gošća simpozija, Andrea Žapčić izjavila je kako se ideja za ovakvu kroniku napada javila nakon premlaćivanja Dušana Miljuša. Nakon tog slučaja HND je shvatio da ne postoji evidencija pritiska, napada i zlostavljanja novinara. Knjiga sadržava imena 40 novinara i svaki je slučaj detaljno opisan.
“No, takvih i sličnih slučajeva je bilo više. Neki su novinari radi straha odustali od sudjelovanja, a nekima je razlog nesudjelovanja bio stav da su pritisci na rad novinara uobičajena pojava i sastavni dio posla. Čini se da nema profesije s tolikim nedostatkom solidarnosti,“ rekla je Žapčić i zaključila kako je jedini veći problem od pritiska izvana, autocenzura samih novinara.
Gordana Vilović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti i predavačica na sveučilištima u Dubrovniku i Podgorici, otišla je još dalje u prošlost i osvrnula se na razdoblje prije 1945. i nakon, kada je na medije kontrolirao AGITPROP. U tom sustavu cenzuru je zamijenilo korištenje novinara kao političkih radnika. “Kratka i slatka medijska sloboda u hrvatskom medijskom prostoru pojavila u razdoblju od siječnja 1990. do svibnja iste godine, budući da nije bilo konkretne vlasti koja bi sputavala novinare,” naglasila je Vilović.
No, zašto se vlasti boje nekih informacija? Nataša Škaričić, dobitnica nagrade HND-a 2012. za Novinara godine, smatra kako je u prošlosti razlog cenzure bio strah od rušenja paradigmi.
„Danas se informacije kontroliraju kako bi se postigla proizvodnja pristanka i kako bi industrije izbjegle gubitak profita. Kontrola putem posredovanja (odnosi s javnošću), koncentracija vlasništva, manipulacija, spinovi… sve su to oblici cenzure,“ ističe Škaričić.
Kao razloge raširenosti cenzure u hrvatskom medijskom prostoru Škaričić je navela slabu i mladu demokratsku tradiciju, klaustrofobiju tržišta, ekonomske probleme i gospodarsku krizu te, konačno, needuciranost novinara o povezanosti radnih i profesionalnih prava koja nužno dovodi do sprečavanja slobodnog protoka informacija.
„Cenzuri se ne treba čuditi,“ smatra Škaričić i nastavlja kako je to problem koji postoji stoljećima. „Ipak, danas je, osobito u Hrvatskoj, teško očekivati sistemsko rješenje. Možda novinarstvo ovisi o novinarima koji su sposobni zadržati autonomiju,“zaključila je.
Uz stručne predavače izlaganja su održali i studenti komunikologije: Ana Šain, Bojan Kupirović te Kristina Koščević. No, najzanimljiviji dio simpozija je svakako bio završetak panel raspravom naslova „Medijska sloboda u Hrvatskoj“.
Sudionici panel rasprave su bili: Elizabeta Gojan ( dugogodišnja je profesionalna novinarka HRT-a), Anita Malenica (politička novinarka, voditeljica emisije „S Anitom aktualno“na zagrebačkoj Z1 televiziji), Domagoj Jakopović (bloger, urednik i novinar) i već spomenuta Helena Puljiz. Moderator rasprave bio je Tihomir Ladišić ( dugogodišnji televizijski novinar, urednik i voditelj).
Helena Puljiz nedavno je, deset godina od počinjena zlodjela i osam godina od početka suđenja, dobila spor protiv Republike Hrvatske. Država joj je dužna isplatiti 130.000 kuna radi štete načinjene njenom zdravlju i profesionalnom ugledu.
„Mi možemo u ime nemoćnih pitati moćne,“ Puljiz je objasnila jednu od uloga novinara i osvrnula se na problem autocenzure: „Svaki dan smo pod pritiscima i treba znati reći „Ne“.
Anita Malenica se posebno osvrnula na utjecaj oglašivača na medijske sadržaje rekavši: „Možete napisati da je predsjednik kreten, no, ne da je maslac u Konzumu loš“.
U svakom slučaju, postaje banalno govoriti o lošem stanju u hrvatskom novinarstvu, a pritom ne poduzimati ništa. Potrebna je odgovornost i djelovanje novinara, vlasti, no i same javnosti.
Iako ovakvi simpoziji i drugi svijetli primjeri hrvatskog novinarstva najčešće prođu nezapaženi, svakako su poticaj studentima komunikologije i novinarstva koji su činili veći dio publike simpozija i koji će imati na čemu izgraditi profesiju kakva bi ona zapravo trebala biti. [M.B.]
