“Nisam se promijenila tijekom boravka u zatvoru. Moje ideje su ostale iste: i dalje ne želim da Putin vlada Rusijom. U tom smislu sve je ostalo isto, ali promijenila se Rusija. Kada su nas smjestili u zatvor bila je 2011. godina i svi su se nadali promjenama. U decembru 2013., kada sam izašla iz zatvora, to nije bio slučaj. Nas su tada uhapsili, a sada se u Rusiji ljudi ubijaju i država sudjeluje u dva rata. Rusija je sada zemlja koja o sebi razmišlja kao o carstvu koje ima velike ambicije pa i prema vašoj državi”, ispričala je bivša članica moskovskog feminističkog punk band-a Pussy Riot, aktivistkinja Marija Aljehina prilikom gostovanja u Podgorici.
Aljehina će nekoliko tjedana boraviti u Crnoj Gori u organizaciji Dukley European Art Community i nevladine organizacije NOVA Centar za feminističku kulturu koji žele da je ohrabre da što prije objavi knjigu o svom aktivizmu i boravku u zatvoru.
U Podgorici je bila gošća organizacija Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za ženska prava (CŽP), a druženju je prethodila projekcija dokumentarnog filma Pussy Riot: Pank molitva, autora Majka Lernera i Maxima Pozdorovkina.
Film prikazuje priču tri mlade žene, pripadnice feminističkog šok-art kolektiva Pussy Riot, koje su izvele politički protestni performans u trajanju od 40 sekundi u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi. Taj čin doveo je do njihovog uhićenja, optužbi za bogohuljenje i sudskog procesa koji je odjeknuo širom svijeta. Aljehina, Nadežda Tolokonjikova i Jektarina Samučevič osuđene su 17. kolovoze 2012. na po dvije godine zatvora za huliganstvo.
Samučevič je kasnije promijenjena presuda u uvjetnu, a Aljehina i Tolokonjikova su pomilovane dva mjeseca prije isteka kazne.
Njih dvije su po izlasku iz zatvora osnovale organizaciju “Zona prava” i pružaju pravnu pomoć političkim zatvorenicima/cama i ljudima koji su prošli kroz torturu u zatvorima.
“Sada se ne bavim aktivizmom na način na koji sam to radila ranije. Sada je to mnogo sistematičnije,” rekla je.
Prema njenim riječima, u tome im pomaže 10 odvjetnika koji rade u 10 ruskih gradova, a imaju i svoj portal u kojem zapošljavaju dva urednika i 10 novinara.
Govoreći o počecima svog i Pussy Riot aktivizma, Aljehina je rekla da je sve krenulo u rujnu 2011. godine kada su odlučile protestirati protiv Putina koji je vodio državu u konzervativizam. Istaknula je da u tome nisu bile same, već dio masovnih protesta: “možda smo bile njihov feministički i umjetnički dio, ali svakako samo dio”.
“Izašle iz zatvora dva mjeseca prije Olimpijskih igara u Sočiju. 50 ljudi je uhapšeno zbog politike, ali unatoč tome što su nas Kozaci bičevali u Sočiju, odlučile smo ostati u Rusiji i posvetiti se zaštiti ljudskih prava”, rekla je Marija.
Nastup u Hramu nije bio prvi čin kojim su kritizirale Putina i njegovog načina vladanja, no vlasti ih ranije nisu dirale.
“Kada smo početkom 2012. godine na Crvenom trgu osobno vrijeđale Putina, svi su se nadali izborima koji su trebali biti za dva mjeseca. Nakon toga se znalo da će on biti predsjednik sljedećih šest godina i da neće dozvoliti slobodu neistomišljenicima. Naš slučaj je bio prvi, bile smo potpuno nevine i to su svi znali. Svi su o tome govorili i to je bila naša sreća.
Nakon nas je uhićena grupa ljudi zbog protesta na Crvenom trgu, osuđeni su na četiri godine, a o tome nitko ništa ne zna. U tišini su se događali grozni slučajevi. Boris Nemtsov je ubijen početkom ove godine, s Ukrajinom i Sirijom smo u ratu. Ja vam garantiram da će biti uhićen svatko tko se tri dana zaredom pojavi na Crvenom trgu i protestira. Protesti su nam zabranjeni”, rekla je Aljehina.
Uprkos svemu tome Aljehina vjeruje da su promjene moguće, ali ne kroz revoluciju, makar ne onu masovnu. Mišljenja je da je svaka revolucija počinje malim koracima pojedinaca i da je bitno da svaka/o od nas da osobni primjer kroz ‘revolucije’ koje unosimo u naš život.
“Ne postoji ništa veliko što treba uraditi da bi se desila revolucija. Vrlo sam pragmatična i vjerujem u revolucije koje se dešavaju u svima nama, u mala djela pomoću kojih tjeramo ljude oko nas da se mijenjaju”, istaknula je Marija.
To je ilustrirala i vlastitim primjerom, promjenama koje je unijela u zatvoru Perm, točnije kažnjeničkoj koloniji u koju je bila upućena, a koja se nalazi 300 kilometara od Moskve.
“U ruskim zatvorima ljudska prava ne postoje. Ustaje se u 5,15 ujutro i kada je minus 25 stupnjeva. Sto i više žena spava u jednoj sobi, sve imamo pola sata ujutro da se sredimo, a na raspolaganju su nam dva-tri toaleta. Radi se po 12 sati svaki dan, rad je obavezan, a nadoknada dva dolara dnevno. One koje nemaju nekoga da im donosi hranu, prinuđene su da jedu užasnu zatvorsku. Imala sam priliku da posjetim zatvor u Podgorici i mogu reći da je hrana tu mnogo bolja.
Tamo ljudi umiru, i to ne jedno ili dvoje već desetak svaki dan, medicinske njege nema, ljude koji dođu bolesni nitko ne liječi. Kada sam to vidjela prvi put bila sam šokirana, pokušala sam protestirati i završila u samici pola godine. Ali s vremenom, kroz razgovor s drugim zatvorenicama, mijenjale smo stvari. Pomogla su nam i otvorena pisma javnosti”, ispričala je Aljehina.
Drago joj je zbog podrške koju je tijekom trajanja suđenja dobivala od građana i građanki Rusije jer, kaže, za to treba posebna hrabrost.
“Na zapadu je popularno podržavati opozicijsko mišljenje i protest, ali u Rusiji je to veliki rizik. Zbog protesta podrške nama u Rusiji su prebijali ljude, gubili su posao, ti ljudi su mnogo riskirali i to mi posebno znači”, rekla je ona.
Ne očekuje da će ponovo biti uhapšena.
“Ne vjerujem da će me ponovo kazniti, ne vole raditi istu grešku dva puta”, zaključila je Marija.
