U razdoblju od 1934. do 2014. godine samo je 1% predstava prikazanih na glavnoj kazališnoj sceni irskog kazališta The Abbey proizašlo iz 'ženskog pera'.
Kazalište je prošlog mjeseca prezentiralo svoj godišnji plan za 2016. pod nazivom Buđenje nacije u kojem su najavili da će u „u godini nacionalne introspekcije”, ispitati, a ne slaviti vlastitu prošlost. No, s obzirom na prethodno iznesenu statistiku, plan je dočekan s opravdanom skepsom, a pitanje koje se pritom nametnulo jest - želi li Irska izbrisati ili udaljiti žene iz još jednog stoljeća?
Da bi situacija bila jasnija, važno je osvnuti se na ulogu koju je upravo ovo kazalište imalo u izgradnji neovisne države i nacionalnog identiteta.
Naime, davne 1897. godine Augusta Gregory, William Butler Yeats i Edward Martin željeli su ostvariti viziju kazališta koje bi se suprotstavilo stereotipima irskog ''glupiranja'' i ''lakih osjećaja''. Lady Gregory, ključna osoba u ovom projektu, glumačkom društvu osigurala je prvu sezonu izvan ovlaštenog kazališta, a već 1904. pronašli su vlastitu lokaciju - kazalište The Abbey u Dublinu.
Kazališna skupina je u svojim formativnim godinama sudjelovala u pokretu za neovisnost Irske. Uvijek kritičan prema britanskoj vlasti, The Abbey je predstavama poput Cathleen Ni Houlihan W.B. Yeatsa i Lady Gregory ili The Last Feast of the Fianna i Dubhghlas de híde’s Casadh an tSúgáin Alice Milligan, u razdoblju od 1900. do 1904. godine propagirao i poticao specifičnu irsku kulturu.
1925., tri godine nakon što je Irska dobila svoju neovisnost, nova vlada prepoznala je važnu ulogu kazališta Abbey dodijelivši mu titulu prvog nacionalnog kazališta na engleskom govornom području.
Članovi kazališne skupine nisu pristali biti glasonoše politike te su 1926. godine producirali The Plough and the Stars Seán O’Casey-a, političku tragikomediju koja tematizira pobunu iz 1916. godine (u kojoj je sudjelovala i sama kazališna skupina) te oplakuje smrt socijalističkih elemenata revolucije. Predstava je podigla puno prašine i dovela dovela do nemira na ulicama.
Kako to obično biva nakon revolucionarnog trenutka predvođenog socijalistima/kinjama i feministima/kinjama, u Irskoj je nakon neovisnosti zavladala represivna desnica. Promjenom Ustava iz 1937. godine crkvi je osigurano posebno mjesto u javnoj, a ženama posebno mjesto u privatnoj sferi. Revolucionarke su jednostavno izbrisane iz povijesti, samohrane majke primorane su na rad u javnim praonicama, a udane žene su morale su napustiti državne poslove.
Kako se povijest nebi ponovila, umjetnica Lian Bell je, potaknuta gorespomenutom poražavajućom statistikom, pokrenula online inicijativu #wakingthefeminists, nastojeći javno adresirati problem muške dominacije u umjetnosti.
Inicijativa je doživjela ogroman uspjeh, a podržalie su je i umjetnici/e izvan Irske. Ravnatelj The Abbey je Fiach Mac Conghail na kritiku je reagirao istaknuvši kako se u selekciji programa vodio kriterijem kvalitete, što dakako ne podrazumijeva promišljanje o rodnoj ravnopravnosti. Ipak, uslijed pritiska javnosti, 'priznao' je vlastitu grešku istaknuvši kako ga je kritika potaknula na promišljanje o vlastitim filterima i faktorima koju su utjecali na ovakvu odluku.
The Abbey je potpm otvorio glavnu pozornicu za javnu raspravu. Karte su prodane u roku od 10 min, a umjetnice su glasno i .oštro osudile diskriminaciju koju su kao kulturne radnice doživjele.
Sinéad Gleeson, urednica The Long Gaze Back-a, napominje kako je prosvjed otvorio pitanje neravnoteže u irskoj umjetnosti o kojoj se već godinama ne govori.
„Danas je stvoren poseban trenutak kada je strah nestao i žene su progovorile”, zaključila je. [J.V.] The Guardian/The Guardian
