Francesca Borri, talijanska novinarka trenutno stacionirana u Siriji, nedavno je progovorila o svojim iskustvima s terena te o diskrepanciji između priča koje želi i priča koje smije ispričati.
Francesca Borri, talijanska novinarka trenutno stacionirana u Siriji, nedavno je progovorila o svojim iskustvima s terena te o diskrepanciji između priča koje želi i priča koje smije ispričati.„Napokon mi je pisao. Nakon više od godinu dana honorarnog rada, tijekom kojeg sam dobila tifusnu groznicu i bila upucana u koljeno, moj urednik gledao je vijesti i misleći da sam među otetim talijanskim novinarima, poslao e-mail u kojem kaže: Ako pronađeš internetsku vezu, možeš li tweetati o svom zarobljeništvu?”
Borri upozorava da ljudi imaju romantičnu sliku novinara freelancera koji sigurnu plaću mijenjaju za slobodu pisanja o događajima koji ih zanimaju; istina je, međutim, da je ona danas u Siriji jer nitko drugi tamo ne želi biti. I to na prvoj liniji bojišnice, jer uredništvo traži samo krv i pucnjavu. Kada pokuša objaviti članak u kojem objašnjava kompleksnost situacije i korijene moći Islamista, odgovaraju joj: Što je to? 6000 riječi i nitko nije umro?
Nije bitno piše li iz Alepa, Gaze ili Rima, honorar je uvijek isti, 70 dolara po članku. Cijene u Siriji takve su pak da ih honorar ne može pokriti. Noćenje u pobunjeničkoj bazi košta 50 dolara, automobil 250 dolara po danu, a ne može si priuštiti ni osiguranje koje bi ju koštalo 1000 dolara mjesečno, niti prevoditelja.
Upravo zbog toga, umjesto da budu ujedinjeni, ratni reporteri najgori su neprijatelji jedni drugima. Honorari nisu skromni zato što uredništvo nema novaca, nego zbog velike konkurencije. Ne možete tražiti 100 dolara po članku ako ima novinara koji će pisati za 70, objašnjava Borri. “Primjerice, kolegica Beatriz me danas krivo usmjerila kako bi ona bila jedina koja će pokriti priču o demonstracijama, zbog čega sam se našla na meti snajpera.”
Ona smatra da su svi reporteri tamo jer se nadaju nekoj nagradi, većoj vidljivosti, ali na kraju, sve ih karakterizira neuspjeh. Nitko ne razumije što se događa u Siriji, svi vide samo krv, a dvije godine kasnije nitko se neće niti sjećati Damaska. Kada je tek stigla u Siriju, domaće stanovništvo ju je zaustavljalo govoreći ‘Hvala što svijetu pokazujete zločine režima’, a danas joj kažu ‘Sramite se’.
O iskustvu bivanja ženom u ratnoj zoni Francesca Borri kaže sljedeće:
„Jedne večeri dok su sa svih strana dopirali zvuci artiljerijske vatre, i ja sam sjedila u kutu s izrazom lica koji imaš kada misliš da je smrt iza ugla, došao je drugi reporter, odmjerio me i rekao: Ovo nije mjesto za ženu. Što reći tom čovjeku? Idiote, ovo nije mjesto za nikoga. Ako se bojim, to je zato što sam razumna. Zato što je Alep pun baruta i testosterona, i svi su traumatizirani. A ipak, nakon svakog mrtvog djeteta koje vidimo, dolaze samo meni, ‘krhkoj’ ženi, i žele znati kako sam. I želim odgovoriti: Ja sam kako ste i vi.“ [Ž.V.] Columbia Journalism Review…
