Iako brojni fimski festivali prepoznaju i prozivaju problem rodne nejednakosti unutar filmske industrije, pri izboru filmova za programe festivala svoje mjesto na glavnom programu ipak mnogo lakše nalaze djela redatelja. Michael Moore, redatelj poznatih dokumentarnih filmova Fahrenheit 9/11 i Sicko, ovogodišnjim je izdanjem svog Traverse City Film Festival-a postavio pozitivan primjer.
Glavni program festivala, održanog između 26. i 31. srpnja, čini popis od 11 igranih i 19 dokumentarnih filmova od kojih svaki potpisuju redateljice, bilo samostalno ili u suradnji.
Neki od filmova koji se mogu naći na programu su dokumentarac Heidi Ewing i Rachel Grady, Norman Lear: Just Another Version of You, komedija Rebece Miller, Maggie's Plan i drama Kelly Richardt, Certain Woman.
S redateljicama u glavnom programu, Michael Moore nije propustio priliku da kategorijom Muškarci snimaju filmove - borba se nastavlja ukaže na tokenizam obično rezerviran za žene. U kontrast glavnom programu tako stavlja oskudan program promišljenog naslova u kojem se može pronaći svega pet filmova američkih redatelja. Naravno, filmovi redatelja se mogu pronaći i u drugim kategorijama samog festivala, npr. u izboru stranih filmova.
Velika nagrada osnivača za najbolji film pripala je filmu The Last Reel redateljice Kulikar Sotho, koja je kako bi predstavila film doputovala iz Kambodže, a ostale nagrađene potražite ovdje.
U pismu dobrodošlice, Moore je progovorio o staklenom stropu, osobnom osjećaju privilegije i poraznim statistikama unutar filmske industrije.
„Ovako postavljen sistem će neometano postojati sve dok se privilegirani među nama ne suoče otvoreno s uslugom koju im u postojećem sistemu čini to što su bijelci i/ili muškarci. Sve dok takvi ne poljuljaju brod koji im je dugo služio, oni poslušno šuteći ostaju sudionici u sustavu koji ne-bijele osobe i žene drži tamo gdje želi da budu - s vanjske strane prozora prostorija u kojima se donose odluke.
Ne čudi me da je posjećenost kina u padu, većina posjetitelja/ica se vjerojatno zasitila gledanja stotinu puta prežvakanih tema u već viđenoj formi, radi se o jednoj te istoj skupini ljudi koja stvara nove filmove reciklirajući poneku iz kratkog niza već viđenih priča, naravno da je dosadno. Zar ne bi bilo zanimljivije gledati filmove koji pričaju priče napisane od strane brojnjijeg dijela populacije, a ne privilegirane manjine?” [I.A.] WomenAndHollywood...
