Iako za millennialse kažu da su zahtjevna generacija koja brzo prihvaća tehnološki napredak, koja ponekad može živjeti uljuljkano u svom online svijetu, u Hrvatskoj možemo posvjedočiti o jednoj posve aktivnoj i poduzetnoj generaciji ili preciznije grupi mladih ljudi koji su spremni preuzeti stvar u svoje ruke. Osam studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu odlučilo se na osnivanje studentske zadruge Fabric8 koja im je pomogla rade na svojoj produkciji i pozitivno utječu na dosadašnju lošu praksu poslovanja u svijetu mode i dizajna gdje mnogi njeni akteri, nezaštićeni ugovorom, na kraju ostanu neplaćeni.
Kooperativa Fabric8 je prva studentska zadruga u Hrvatskoj nastala 2015. godine na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i radi na razvijanju zadružnog brenda. Da bismo bolje shvatili kako funkcioniraju zadruge, kome služe i kako se može postati njihov punopravni član razgovarali smo sa mladim studentima/cama modnog i tekstilnog dizajna Josipom Vurnek – upraviteljicom zadruge, Denisom Ristivojevićem – projektnim menadžerom i Dominikom Brandiburom – dizajnerom u zadruzi i svome brandu WIMB?.
Kako ste odlučili na udruživanje, što vas je potaknulo?
Josipa: Nakon Artomata 2014. smo došli na ideju o udruživanju, a prije toga smo bili u Mariboru na Design week-u gdje smo razmjenjivali ideje s drugim studentima i pričali o tome gdje i šta rade, tko ima izložbe, tko prodaje svoj dizajn i na koje načine. Došli smo do zaključka da nemamo stručnu praksu uopće i da je ta stručna praksa upravo stvar koja bi nam trebala prije završetka studija, kako bismo bili spremni za tržište rada. Tako smo došli do zaključka da sami nešto pokrenemo. Upravo smo kroz propitivanje: „Što nakon fakulteta?“ krenuli brainstormati oko cijelog koncepta F8 co-opa. Paradigme zapošljavanja su se promjenile: mladi s jednom i više diploma ne mogu očekivati posao po završetku fakulteta. Trenutačno mladi smatraju da mogu zaboraviti na redovite plaće, pogotovo kao freelanaceri, dizajneri, umjetnici, a kamoli mirovine, nešto što prijašnje generacije uzimaju zdravo za gotovo. Mi smo uzeli stvar u svoje ruke i pokrenuli oblik samozapošljavanja kroz model zadružnog poduzetništva.
Denis: Općenito su studenti kao radna snaga u nepovoljnom pložaju na radnom tržištu. Na svaki Studentski centar dolazi samo jedan pravobranitelj. Preko zagrebačkog SC-a radi oko 10.000 studenata mjesečno, ako 500 njih ne dobije plaću jer jedna osoba ne može rješiti toliko zahtjeva. Radni dan i pauze su propisane zakonom, ali poslodavci to ne poštuju. Studente se iskorištava na razne načine. Tako da je naša ideja proizašla još i iz moralno-etičkog poslovanja u koje se savršeno uklapa model zadruge.
S obzirom da vam je fakultet dao svoj prostor za vođenje zadruge i prihvatio vašu inicijativu, zanima me koliko je fakultet generalno otvoren za suradnju s vanjskim akterima u svijetu mode i tekstilne industrije?
Josipa: Dekanica Sandra Bischof je odmah prihvatila našu ideju, jer je uvidjela da je to dobra praksa, prvobitnost koja se događa i koja nije postojala nigdje prije. Mi smo prva zadruga studenata. Dekanica je podržala našu inicijativu i rekla je da će nam pomoći onoliko koliko može. S tim da mi kao najveću pomoć vidimo prostor koji nam je Tekstilno- tehnološki fakultet ustupio, a tu su se našle i male donacije koje smo uložili u građevinske radove, tako da smo to kompenzirali s faksom vrativši mu ulaganjem u prostor u kojem trenutačno boravimo.
Dominik: Tekstilna industrija nije toliko razvijena koliko kreativna industrija, i to ne samo kod nas nego i u Europi. Bavimo se tekstilom, ali smo prvenstveno modni dizajneri te smo dio kreativne, a ne tekstilne i kožarske industrije. Prodajemo dizajn. A zapravo smo između! Modni dizajn je zapravo taj hibrid između obje industrije.
Denis: Ideja zadruge je krenula kad smo shvatili da kao pojedinci ne možemo. Čak i kad završimo faks sa željom da pokrenemo svoju malu proizvodnju, firmu, d.o.o, početno kapitalno ulaganje je ogromno. Trebala nam je nekakva baza u kojoj bi se steklo iskustvo, nekakve reference, eventualno i kapital, s kojom bi mi kada završimo faks bili konkurentni na tržištu. Mislim da je to bio pokušaj sprečavanja da budemo nezaposleni, prije nego se to uopće moglo dogoditi. Mogli bismo reći da je to naš moto. Mi sami sebi stvaramo mogućnosti. Kao zadruga smo uspjeli odraditi već mnogo poslova, klijenti nam dolaze sa željama i narudžbama i traže ponude od nas. Postali smo vidljivi.
Priprema za osnivanje zadruge u administrativnom smislu je sigurno bila naporna za studente koji se do sada nisu susretali sa zakonima, propisima i pravilnicima. Kako je tekao taj proces?
Josipa: Od 1.1. – 4.5.2015. smo radili samo na iščitavanju zakona i pisanju pravila koja temelje statut zadruge. Naš pomalo geekovski lifestyle nam je pomogao odraditi i isplanirati sve u najmanje detalje. Prije svega smo kao pravi štreberi odradili konzultacije po Ministarstvima poduzetništva i obrta, a u Centru za zadružno poduzetništvo, krovnoj instituciji zadružnog poduzetništva, smo već na domaćem terenu. Zakon o zadrugama smo pročitali sigurno milijardu puta. Imali smo sreće što je naš profesor Tratnik, koji je sada u mirovini, pomagao pri pisanju i izradi samog Zakona o zadrugama, pa nas je malo usmjeravao. Krenuli smo od osnova da je svaki zadrugar vlasnik zadruge, zadruga kao tvrtka dijeli doprinose, svi djele dobit na temelju količine rada i truda. Neaktivni član više nije član zadruge po defaultu. Zato svaki član kada ulazi u zadrugu unosi svoj temeljni kapital, to je članski ulog pomoću kojega on postaje punopravni vlasnik, povećavanjem zadruge rastemo, te logičnim slijedom, naši udjeli se mjenjaju. Izlaskom člana iz zadruge članski ulog se vraća, osim pri komplikacijama poput neaktivnih članova, koji odbijaju suradnju iako su dobrovoljno postali članovi, tada nastupaju stegovne odgovornosti, poput ne povratka članskog uloga. Članovi zadruge su individualci, te se većinom profiliraju u svojim sposobnostima i kapacitetima obavljanja poslova.
Denis: Zakonski minimum za članski ulog je 1000 kuna. Mi smo ga pokušali smanjiti, ali svugdje smo dobili odgovor da ne možemo. Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo je krovna institucija koja ima problema sa Zakonom o zadrugama zato jer se ispostavlja da je Zakon o gospodarskoj instituciji ispod Zakona o trgovini. Dok je na primjer Zakon o trgovačkim društvima i firmama iznad Zakona o trgovini. Tako da se legislativno i oni bore kao državna agencija, te aktivno rade na tome da se Zakon o zadrugama iznova napravi i stavi u moderan kontekst. Hrvatska je u nekom post tranzitnom periodu i uz riječ zadruga se općenito vežu konotacije bivše države i snage koju su zadruge onda nosile. Zadruge su u 21. stoleću još uvijek aktualne.
Josipa: Mi imamo međunarodnu karticu za co-op (cooperative) koje su izuzetno jake u Europskoj uniji. U Španjolskoj doslovno postoji Ministrastvo za zadruge. U Njemačkoj su zadruge užasno jake, od bankarskih zadruga do energetskih. Vani je praksa da postoje zadruge vezane za matični fakultet, koji su servis i rade sve na faksu, tako da sa jedne strane olakšavaju posao nadležnim tijelima i podižu studentski standard. Mi smo se ugledali na praksu francuskih, kanadskih i japanskih kooperativa. Treba reći i da trenutno u Hrvatskoj postoje 1.302 zadruge, te 21.462 člana/ice zadruga. No, kad pogledamo koliko ih je od njih svih zaposleno: 2.744 – definitivno želimo raditi i na povećanju ovih brojki, pogotovo zadnjih.
Dominik: Najpoznatija zadruga za koju mnogi ljudi ne znaju, a kupuju njezine prozivode je Inditex Group – koja okuplja brendove Zara, Pull & Bear, Bershka, Massimo Dutti, Oysho, Stradivarius. Njihovi brendovi su njihove sekundarne zadruge, glavana zadruga je osnivač, a oni su skupa jedna velika grupacija. Primjer dobre prakse u Hrvatskoj vezano za društveno poduzetništvo je Act grupa koja okuplja Humana Nove, Act Konto i ostala preduzeća, te zapošljavaju marginalizirane skupine i osobe sa invaliditetom. Mi se isto bavimo time, ali naša ciljana skupina koja je definitivno marginalizirana su mladi ljudi.
Josipa: Zadruga u svom statutu ima da se dobit na kraju fiskalne godine djeli među svima u postotcima u kojim se članovi dogovore. Inditex zadruga je to napravila u cijelom svijetu prošle ili pretprošle godine. Oni su podjelili dobit od 40 milijardi eura i svim zaposlenicima dodjelili bonuse. U Hrvatskoj bi se to oporezivalo, pa bi se moralo u jednom mjesecu podići plaće i već sljedećeg ih spustiti. To su posebne porezne regulative u vezi zadruga koje uopće nisu olakšane u Hrvatskoj, dok su u cijeloj Europi sasvim drugačije regulirane.
Foto: Marija Veldić
Kada ste se uselili u prostor TTF-a bilo je potrebno opskrbiti ga opremom. Jeste li konkurirali na sredstva za poticaj i razvoj?
Denis: Prijavili smo se na projekt Grada Zagreba koji je bio vezan za poticanje socijalnih zadruga kroz društveno poduzetništvo i dobili smo 340.000 kuna s kojima smo opremili prostor, kupili opremu i repro materijale. Imali smo i par manjih potpora, ali dosta smo uložili u IT opremu, jer nam je važno da smo vidljivi, da smo online, jer naše tržište je Europa, ali i cijeli svijet.
Kako se planirate širiti i dalje jačati vidljivost?
Denis: Aktivno radimo online promociju kako na društvenim mrežama, tako i na specifičnim mrežama koje predstavljaju radove mladih dizajnera kao što je Not Just A Label (NJAL) i tamo smo dobili dosta upita vezanih uz naš rad i bilo je puno ljudi koji su bili zainteresirani za narudžbe. Radili smo za par studija, za jedan arhitektonski studio smo radili tapete za hotel u Nizozemskoj, imamo stalnog naručitelja iz Austrije – to je studio koji izrađuje odjeću i konstantno naručuje modne ilustracije.
Josipa: Imamo široku lepezu usluga koje nudimo što se detaljno može videti na našem sajtu. Ukoliko organizirate reviju već vam treba pola usluga sa naše liste. Jednostavno neke stvari se vežu jedne uz druge, pogotovo u našem poslu, budući da se radi o multidisciplinarno-umjetničkom području.
Kako funkcionirate unutar zadruge – gdje je pojedinac, a gdje grupa?
Josipa: Imamo članove od kojih neki rade na svom brendu, a neki na zadružnom. Svaki član je kao i svaki posao individualan. Svaki član može sa sobom dovesti klijenta pri čemu on uvijek ostaje njen/njegov klijent i zadruga ne utječe na njihove međusobne odnose i zahtjeve, već je tu da s pravne strane zaštiti dizajnera.
Denis: Jedan dio našeg posla je da kao zadruga tražimo poslovne prilike, ali i kao pojedinci možemo djelovati kroz zadrugu, te dovoditi naše klijente, a u pravnom smislu se posao prenosi preko računa zadruge, jer mi imamo knjigovodstvo i izdajemo račune.
Kakav je odnos vaših kolega prema zadruzi, žele li se pridružiti ovoj inicijativi? Kakvi su uvjeti za članstvo?
Josipa: Imamo članove koji su otišli sa fakulteta i nisu mogli naći posao, a onda smo mi u jednom momentu raspisali natječaj za zapošljavanje jedne osobe za izradu zadružnih poslova. Tada se javilo stvarno puno ljudi, i većinom oni koji nisu dobili taj posao su se javili za članstvo jer vide zadrugu kao mjesto na kojem mogu napredovati svojim radom, ali i u budućnosti za zaposlenje. No, javilo nam se i par renomiranih dizajnera. Dosta ljudi smo potaknuli da razmišljaju u ovom smijeru. Najgori mi je moment bio što se javilo toliko kvalitetnih ljudi i ja ih nisam mogla zaposliti sve. Osim našeg rada mentoriramo i grupu na Sveučilištu u Puli, nadamo se budućih kolega zadrugara, te dvije studentske zadruge u Hrvatskoj. Oni će pokrenuti zadrugu koja bi se bavila IT tehnologijom.
Dominik: Vlada veliki interes među kolegama, raspituju se i zainteresirani su, ali nisu svi spremni za rad i za količinu posla koja se mora isproducirati u zadruzi. Puno studenata ima tešku financijsku situaciju koja im ne omogućava da izdvoje tisuću kuna, što je obveza. Pokušali smo to podijeliti na rate, ali s pravnog stanovišta to nije moguće. Članovi koji su aktivni i koji puno rade mogu za kratko vrijeme vratiti taj novac.
Kako zadruga funkcioniše i kako koristite radni prostor?
Josipa: Sada ima 14 članova zadruge i mi nismo nužno prostorno povezani. Imamo članove koji su u Splitu, Varaždinu, Čakovcu, a najviše ih je u Zagrebu. Usluge koje neko obavlja mogu biti u drugom gradu, račun se samo proslijedi. Sve uplate i isplate idu preko zadruge, tako da smo u svakodnevnoj komunikaciji na cloudu tj. online. Imamo prijenosne blagajne tako da ako je neki sajam u Puli, Varaždinu, član dođe po blagajnu i ponese ju na sajam. Administrativni dio zadruge službeno ima određeno radno vrijeme kao bilo koja tvrtka, no svi članovi kao bilo koji drugi ‘privatnik’ u Hrvatskoj rade kad god treba i koliko god. Smatram da je to isto prokletstvo naše generacije što smo stalno dostupni i bilo gdje možemo raditi ako imamo smartphone ili tablet sa sobom.
Na kojim se sve sajmovima pojavljujete i planirate li izlagati u inozemstvu? Ostvarujete li kontakte s investitorima?
Denis: Kompletan naš asortiman većinom prezentiramo na dva partnerska webshopa, no pojavljujemo se na nekih desetak festivala stalno i sajmova poput: Špancirfesta u Varaždinu, Lepoglavski dani, Lepoglavski sajam čipke, Artomat, Handmade fest u Puli, Art park u Zagrebu i mnogi drugi. Bili smo i predavači na mnogim sajmovima i konferencijama poput zadnjeg predavanja koje smo održali na konferenciji ‘Zadruge, Snaga za održivu Hrvatsku, kao inovativni model poduzetništva za mlade’. Kotizacije u inozemnstvu su enormno visoke, što je specifično za modnu industriju. Moda je luksuz. Samo jedna vješalica u Parizu košta tisuću eura. Mi nismo dovoljno konkurentni, za sada, budući da je to određeni poslovni rizik, na koji nismo još uvijek spremni kao mikro poduzeće. Ako želite namjenski sudjelovati na eventu to zaista košta.
Josipa: Od organizatora International Buessines Weeka smo dobili priliku da se predstavimo u Manchesteru i Liverpoolu, kako bi ostvarili kontakte face-to-face. To je bilo odlično iskustvo s kojeg sam ponijela veliki bunt vizitki studija, mogućih budućih partnera i suradnika. Nažalost imali smo samo novaca za put jedne osobe, te sam ja kao upraviteljica zadruge morala sama odraditi sve u tri dana. To su bili vrlo intenzivni poslovni sastanci i konferencije, gdje nemaš vremena jesti, konstantno si u pokretu i uglavnom konstantno predstavljaš svoj biznis u ovom slučaju naš start up. Izgledalo je doslovno kao speed dating, pola sata po sastanku maksimalno. Manchester School of Art su bili dosta zaintersirani, i njima je važnija priča bila ekologija jer se mi bavimo održivim dizajnom. Što je u potpunosti jasno s obzirom da se Europa želi okrenuti što više održivosti, zero waste-u, te ekološkim izvorima energije što više do 2020. Upravo to su kvalitete s kojima i na kojima mi želimo raditi. Bilo je i povratnih informacija investitora koji nisu vidjeli korist ili profit od financiranja u hrvatsku zadrugu, jer je njihov cilj da novac ostane u njihovoj zemlji.
Foto: Alma Štrkljević
Termini slow i fast fashion već dugo vremena vladaju modnom industrijom, kako napraviti jasnu razliku između brendova i kvalitete koju nose sa sobom. Kako biste opisali ovu razliku i gdje u njoj vidite svoju zadrugu?
Josipa: Fast fashion je suvremeni pojam koji se koristi u tekstilnoj i modnoj industriji, koji objašnjava i opisuje poslovni model koji je široko implementiran u cijelome svijetu. Fast fashion je model koji imitira stilove i trendove s modnih pista, kopirajući njihov približni izgled, no umanjujući njihovu kvalitetu jeftinim i brzo potrošnim materijalima. Najčešće fast fashion dolazi s ‘prihvatljivim’ cijenama, koje se moraju prelomiti na nečijim leđima, a to su leđa tekstilnih radnika, najčešće radnica, koje zarađuju manje od dolara dnevno. Unatoč takvim neetičkim uvjetima proizvodnje, te ignoriranja globalnih posljedica, ne samo lokalnih za lokalno stanovništvo gdje se ta odjeća boja, šije, itd., ona se prevozi po cijelome svijetu gdje se nakon 1-2 pranja zna odmah baciti. Ne moramo pričati da se uopće ne istražuje štetnost bojanja s teškim metalima. U odjeći smo po cijele dane, ona je cijeli dana na našem najvećem organu: koži.
Upravo zbog svega navedenog naš princip proizvodnje je Slow fashion. Slow fashion je princip dizajniranja, stvaranja, poslovanja, kupnje materijala duže izdržljivosti i kvalitete ili stvaranja novih. Slow fashion potiče sporiju, etičnu proizvodnju, smanjenu proizvodnju ispušnih i stakleničkih plinova, te najidealnije zero waste policy- do kojeg smo mi već došli.
Denis: Prošlih pola godine sam bio na studentskoj razmjeni u Sloveniji i primjetio sam da su tamošnji stanovnici navikli kupovati kvalitetnu i skupu odjeću. Kod njih prevladavaju butici, a lanci fast fashiona služe kako bi se kupile neke osnovne stvari – bijela majica koja će i ovako i onako brzo otići zbog upotrebe. Tamo se nose kaputi od 500 eura najmanje. Oni se prodaju u buticima Givenchy, Margielu, koje su dizajnerski jako cijenjene kuće. Vani postoji tendencija čuvanja i vrednovanja kvalitetnih stvari. Hrvatski mentalitet (i standard) nekako nameće potpunu vladavinu trenda i gomilu odjeće koja je najčešće lošije kvalitete.
Zadruga ste koja se vrlo etično odnosi prema okolini što se ogleda kroz održivi dizajn koji promovirate?
Dominik: Održivi dizajn je iskorištavanje materijala u potpunosti i smanjivanje količine otpada. Od ostataka kolekcije radimo nove stvari. Najmanji komadi idu na reciklažu. Ja uglavnom radim patchwork od otpadnih materijala tj. ostataka od krojenja. U tome se ogleda ekološki pristup modnom dizajnu kao što je smanjenje zagađenje okoliša. Jedini materijal koji kupujem je repromaterijal odnosno pozamanterija, a postave radim od starih košulja. To je i dalje iskoristivo, ali ne u svojoj prvotnoj svrsi.
Denis: Tekstilna industrija posluje po principu da je maksimalna iskoristivost materijala 70%, to znači da 1/3 odlazi u smeće. Mi smo došli do 90-95% iskoristivosti najoptimalnije.
Josipa: Na konferenciji o ‘Gospodarenju tekstilnim otpadom’ smo pričali o održivom dizajnu i iznijeli primjere dobre prakse te mogućnosti koje nudi ovakav oblik razmišljanja odnosno poslovanja.
Održivi dizajn ste potaknuli sudjelovanjem u osnivanju Socijalne zadruge Humana Nova Zagreb koja radi na jedinicama skupljanja tekstilnog otpada u Zagrebu, a surađujete i sa drugim istoimenim zadrugama u Hrvatskoj?
Josipa: Humana Nova Zagreb Outlet se nalazi na Žitnjaku. Humana Nova je također društveno poduzeće koje uključuje socijalno isključene osobe kroz proces stvaranja nove vrijednosti odbačenih predmeta i proizvodnju kvalitetnih i inovativnih proizvoda. Na ovaj način Zadruga aktivno doprinosi održivom razvoju lokalne zajednice, smanjenju siromaštva i očuvanju prirode. Humana Nova je primjer dobre prakse društvenog poduzeća za radnu integraciju i ponovnu uporabu ‘otpada’. Zadruga svojim djelovanjem doprinosi izgradnji tolerantnih društvenih odnosa i uravnoteženom korištenju resursa.
Humana Nova u Čakovcu ima pogon za izradu. Na primjer dio naše zadnje kolekcije u koju ne spadaju handmade stvari – visokih i kompliciranih procesa izrada, nego one koje se mogu proizvesti u pogonu i koje nisu toliko kompleksne je radila Humana Nova u Čakovcu. Međusobno si pomažemo i transferiramo poslove kada je to potrebno. Također imamo i računovodstvo iz Act grupacije, koje smo odabrali radi dugogodišnjeg iskustva u poslovanju zadruga. Naš najveći dio suradnje je preko dizajna, koji planiramo dići na još višu razinu, radeći trenutačno na nekim novim programima.
Denis: Mi njima pomažemo još i svojom stručnošću druge vrste, naše tehnološke naravi, jer nemaju baš toliko zaposlenih tekstilnih i odjevnih inženjera.
{gallery}fabric8-intervju{/gallery}
Može li kod vas doći neko tko želi da skrojite nešto po njegovoj želji?
Dominik: Da i primamo različite narudžbe. Najviše volimo kada nam ljudi donesu puno fotografija tako da možemo sklopiti sliku onoga što oni žele. Uglavnom se desi da naručitelj ne zna definirati ono što želi, pa je pred nama dugotrajan proces komunikacije i skiciranja kako bismo došli do željenog izgleda odjeće. Oni jednostavno nisu naše struke i ne znaju reći što žele, pa je proces nekada duži ili kraći ovisno o klijentu.
Iskustvo u zadruzi?
Dominik: Sa zadrugom sam dobio iskustvo koje nisam mogao imati nigdje drugde. S klijentima koji su bili različitih karaktera i prohtjeva naučio sam dosta nakon ovih godinu dana.
Josipa: Mi smo svi odjednom postali poduzetnici, odjednom smo bačeni u vatru i shvatili da sami moramo sve: od vođenja računa, isčitavanja zakona, do kreativnog rada.
Koje su ambicije zadrugara?
Josipa: Nadamo se da će nam proći trenutačno dva prijavljena projekta. Držite nam fige! Protekla dva mjeseca smo planirali projekcije poslovanja za 2017. godinu, čeka nas još rada na projektima, te naravno na tekućem projektu. Mislimo i širiti naše prozivode, otići dalje od mode, uključujući kućanski tekstil, multifunkcionalne proizvode. Rastemo, ne samo članovima, nego i opsegom posla.
Denis: Najveći cilj nam je postavljanje fizičke trgovine u Zagrebu, službeno vozilo, te veći studio.
Zainteresirane za rad Fabric8 co-op pozivamo u nedjelju, 9. listopada u KIC (Preradovićeva 5) u 18h kada će članovi i članice predstaviti svoj rad, kao i prednosti zadružnog djelovanja na Vox Feminae Festivalu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
