Objavljeno

Joan Crawford – Od kraljice filmova do ‘najdraže mamice’

Na vrhuncu karijere bila je jedna od najpopularnijih i najbolje plaćenih hollywoodskih glumica. Usprkos usponima i padovima u karijeri kao i šteti koja je posthumno nanesena njenom ugledu, Joan Crawford i danas je među najprepoznatljivijim licima staroga Hollywooda.

Štoviše, Američki filmski institut dodijelio joj je 10. mjesto na popisu najvećih filmskih legendi svih vremena. 45 godina duga karijera Joan Crawford obuhvaća više od 80 filmova, te mnogobrojne radijske i televizijske emisije. 

Skromni početci

Joan Crawford rođena je 23. ožujka 1905. godine (neki izvori spominju 1906. odnosno 1908. godinu) u američkom gradiću San Antoniu kao Lucille Fay LeSueur. Otac Thomas E. LeSueur obitelj je napustio ili neposredno prije ili nedugo nakon rođenja svog trećeg djeteta, koje ostaje samo s majkom Annom Belle Johnson i starijim bratom Halom (kći Daisy umrla je prije Lucilleina rođenja).

Teške novčane prilike prisiljavaju Lucille da zajedno s majkom radi u praonici rublja. Neuspješna nastojanja da ispere snažan miris kemikalija i sredstava za čišćenje iz kose i odjeće (povod učestalom zlostavljanju vršnjakinja), vjerojatno su uzrok opsjednutosti čistoćom i mizofobije (patološki strah od zaraze bacilima i virusima) od kojih je patila čitav život.  

Henry J. Cassin, prvi od triju Lucillinih poočima, bio je vlasnik kazališta u kojem su se uglavnom održavali plesni i drugi zabavni programi. Prepoznavši u plesu način da se izvuče iz obiteljske bijede, Lucille – odnosno, kako se u to vrijeme zvala, Billie Cassin – i sama je odlučila postati plesačicom. Nakon razvoda od Cassina, Anna Belle kćerku šalje u katolički internat gdje je Billie prisiljena raditi kako bi pokrila školarinu i troškove boravka, a potom i na Akademiju Rockingham (tamo je, osim napornom radu, Billie izložena i emocionalnom i tjelesnom zlostavljanju od strane ravnateljice škole).

1922. upisuje se na ženski koledž Entered Stephens, no studij napušta nakon samo nekoliko mjeseci. Nakon toga radi kao prodavačica, konobarica i vozačica dizala, sve dok 1923. ne postaje članicom putujuće plesne skupine. Dobivši angažman na Broadwayju, vlastite snimke šalje u Hollywood, odakle joj ubrzo stiže pozivnica na audiciju za Studio MGM. Lucille (jer to je ime ponovno prigrlila) nije trebalo dvaput reći: ukrcala se na prvi vlak i 01. siječnja 1925. stigla u Kaliforniju.

“Our Dancing Daughters”

Novi imidž, novo ime, nova zvijezda

Nezadovoljna sitnim ulogama koje je isprva dobivala te činjenicom da joj je ponuđen ugovor na svega šest mjeseci, Lucille odlučuje vlastitu karijeru i imidž preuzeti u svoje ruke. Riječima scenaristice Frederice Sagor Maas:

“Nitko nije odlučio napraviti zvijezdu od Joan Crawford. Joan Crawford postala je zvijezda jer je Joan Crawford odlučila postati zvijezdom.”

Nadobudna Lucille trudila se naučiti što više o filmu i glumi, družiti se s viđenijim osobama te na sebe privući što više medijske pozornosti. Često se pojavljivala u javnosti te sudjelovala (i pobjeđivala!) u plesnim natjecanjima koja su se održavala u raznim klubovima i hotelima.

Nije dugo trebalo da zapne za oko lokalnim tabloidima, a preko njih i šefovima Studija koji su joj odlučili dati priliku da se dokaže. No najprije joj je – na inzistiranje predsjednika MGM-a Louisa B. Mayera koji je tvrdio da njeno prezime “LeSueur” zvuči kao sewer (kanalizacija) – trebalo osmisliti novo ime. U tu je svrhu raspisan javni natječaj u časopisu Movie Weekly. Nakon što se ispostavilo da je pobjedničko ime “Joan Arden” već “zauzeto”, izbor je pao na “Joan Crawford”.

Prvu zapaženiju ulogu Crawford ostvaruje u filmu Sally, Irene i Mary (Sally, Irene and Mary, 1925.), no prava slava stiže tri godine kasnije s filmom Naše kćeri plesačice (Our Dancing Daughters, 1928.). Uloga djevojke za zabavu Diane Medford Crawford pretvara u simbol flapper djevojke – čak je i glasoviti američki književnik Francis Scott Fitzgerald za Crawford napisao da je “bez ikakve sumnje, najbolji primjer flapperice“. Za razliku od mnogih zvijezda onoga vremena koje s pojavom zvuka padaju u zaborav, Crawford prijelaz s nijemoga na zvučni film obavlja izuzetno uspješno.

Zanimljivo je da upravo ona izvodi prvi “čujni” step u povijesti filma (u Hollywoodskoj reviji 1929.). 30-e godine učvrstile su status Crawford kao jedne od najvećih hollywoodskih zvijezda; štoviše, časopis Life naziva ju “kraljicom filmova”.

Većina njenih filmova postiže golem komercijalni uspjeh, npr. Grand Hotel (1932.), Letty Lynton (1932.; haljina koju je nosila u tom filmu postala je pravi modni hit), Dama koja pleše (Dancing Lady, 1933.), Žene (The Women, 1939.) i dr. Međutim, krajem desetljeća ukus publike se mijenja, a “kraljica filmova” dospijeva na popis glumaca i glumica koji/e su slovili/e kao “box office otrov”. S obzirom na obostrano nezadovoljstvo, Crawford (nezadovoljna ulogama koje su joj se nudile) i Studio MGM (nezadovoljan financijskim gubicima) 1943. raskidaju ugovor.

“The Women”

“Najdraža mamica”

“Ako želite biti zvijezda, morate izgledati kao zvijezda, a ja nikada ne izlazim ako ne izgledam kao ‘filmska zvijezda Joan Crawford’. Ako želite djevojku iz susjedstva, idite u susjedstvo.”

Mediji su Joan Crawford predstavljali kao oličenje američkog sna: djevojku iz siromašne obitelji koja se popela na sam vrh zahvaljujući vlastitom radu i talentu. Udavala se četiri puta: za Douglasa Fairbanksa, ml. (1929.–1933.), Franchota Tonea (1935.–1939.), Phillipa Terryja (1942.– 1946.), te predsjednika Pepsi-Cole Alfreda Steelea (1956.–1959.), s kojime je u braku sve do njegove smrti. Nakon Steeleove smrti Crawford ostaje u Pepsi-Coli kao članica odbora sve do prisilnog umirovljenja 70-ih godina.

Budući da sama nije mogla iznijeti trudnoću, Crawford je 40-ih godina usvojila petero djece: djevojčicu Joan (ime joj je kasnije promijenjeno u Christina), dječaka Christophera (kojega je bila prisiljena vratiti biološkoj majci), dječaka Phillipa Terryja, ml. (ime mu je promijenjeno u Christopher), te blizanke Cindy i Cathy. O odnosu između Crawford i njene posvojene djece – posebice Christine i Christophera koje je glumica isključila iz svoje oporuke – pisalo se vjerojatno koliko i o njezinoj filmskoj karijeri.

Naime, 1978. godine Christina Crawford objavljuje Najdražu mamicu (Mommie Dearest), memoare utemeljene na starijem tekstu “Pobuna kćeri Joan Crawford” (1960.), u kojima tvrdi da je glumica fizički i emocionalno zlostavljala svoju stariju djecu. Mnogi/e članovi/ice obitelji (uključujući Cindy i Cathy Crawford) i Crawfordičini/e prijatelji(ce) opovrgnuli/e su napise u Christininoj knjizi, uvjereni/e da njeno objavljivanje nije drugo doli čin osvete zbog razbaštinjenja.

No bilo je i onih (npr. Crawfordičina tajnica Jeri Binder Smith) koji/e su smatrali/e da Christina govori istinu, podsjećajući da je Crawford bila poznata kao alkoholičarka, perfekcionistica i manipulatorica. Mommie Dearest postao je trenutačni bestseller, a 1981. poslužio je i kao predložak za istoimeni film s Faye Dunaway u glavnoj ulozi.

Besmrtna Joan

Nedugo nakon što je napustila MGM, Crawford potpisuje ugovor s filmskim studiom Warner Brothers.

Uloga požrtvovne majke i poduzetnice u drami Michaela Curtiza Mildred Pierce (1945.) donijela joj je Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.

Za istu će nagradu biti nominirana još dva puta: 1947. za film Opsjednuta (Possessed) i 1952. za Nenadani strah (Sudden Fear). 50-ih godina popularnost joj polako jenjava, a filmovi u kojima se pojavljuje –Ljubavna pjesma (Torch Song, 1953.), njen prvi film u boji, western Johnny Gitara (Johnny Guitar, 1954.) i dr. – ne ostvaruju veći uspjeh na kino-blagajnama. Spomenuto desetljeće označilo je i Crawfordin televizijski debi, ali i početak njene “afere” s tabloidima koji redovito izvještavaju o njenom pijančevanju i seksualnim eskapadama.

Da glumici ipak nije “odzvonilo” dokazao je hit-film Što se dogodilo s Baby Jane? (What Ever Happened to Baby Jane?, 1962.) u kojem je Crawfordina partnerica legendarna Bette Davis. Popularnosti filma vjerojatno je pridonijelo i stvarno neprijateljstvo među glumicama koje su često javno izmjenjivale uvrede. Nakon Baby Jane slijedi niz horor filmova B-produkcije, kao što su Luđačka košulja (Strait-Jacket, 1964.), Pomahnitala (Berserk, 1967.) i Crawfordin posljednji film Trog (1970.), za koje je glumica kasnije rekla:

“Bili su grozni, čak i oni za koje sam pomislila da bi mogli ispasti dobro. Snimila sam ih jer mi je trebao novac ili jer mi je bilo dosadno ili i jedno i drugo. Nadam se da su ih nakon prikazivanja povukli i da se za njih više nikada neće čuti”.

“Whatever Happend To Baby Jane”

Nedugo nakon povlačenja iz svijeta filma uslijedilo je i potpuno povlačenje iz javnoga života. Kada su 1974. osvanule (po Crawfordinom mišljenju) nimalo laskave fotografije s proslave rođendana Crawfordičine kolegice i bliske prijateljice Rosalind Russell, Crawford je odlučila:

“Ako doista tako izgledam, više me neće vidjeti”.

Objavila je dvije autobiografije: Portret Joan (A Portrait of Joan, 1962.) i Moj način života (My Way of Life, 1971.), a 1969. uručena joj je prestižna Nagrada Cecil B. DeMille za životno djelo.

Joan Crawford preminula je 10. svibnja 1977. u New Yorku. Iako se kao uzrok smrti navodi srčani udar, pretpostavlja se da je pravi uzrok rak jetre od kojega je glumica dulje vrijeme bolovala, a neki nagađaju i da je riječ o suicidu (datum smrti, naime, ujedno je i godišnjica braka Crawford i Steela). Na komemoraciji za Crawford, redatelj George Cukor od glumačke se legende oprostio sljedećim riječima:

“Bila je savršena slika filmske zvijezde i, kao takva, najvećim djelom kreacija vlastite nesalomljive volje. (…) Mislio sam da Joan Crawford nikada neće umrijeti. Kad bolje razmislim, sve dok se celuloid ne raspadne i sve dok riječ ‘Hollywood’ ljudima nešto znači, ni neće”.

 


Povezano