Rođena kao Françoise Quoirez 21. lipnja 1935., „La Sagan,“ kako su je zvali na naslovnicama časopisa koji su pratili njezine burne afere, dječački stil i eskapade zvjezdanog društva, Sagan je svoje umjetničko ime posudila od plemićke obitelji iz romanesknog ciklusa Marcela Prousta. U svom feminističkom tumačenju Saganina opusa, Judith Miller upozorava na znakovitost njezinog preimenovanja: Proustova se bogata obitelj odlikuje stiliziranim manirima, odnosno određenom dozom izvedbenosti, koju nalazimo i kod Sagan. Naime, njezinu je „stvarnu“ osobnost nemoguće odvojiti od persone koju igra – lakomislene i senzualne buržujke koja, kako piše Miller, obožava „brze automobile, viski i neovisnost“.
Sagan je francuske klasike počela čitati kao djevojčica na ladanju kod bake i djeda. Uz to što je bila obožavateljica mahom muških autora i Colette, spisateljice čije su romanse bile uspješnice u prvoj polovini 20. stoljeća, Sagan je bila i buntovnica izbačena iz niza internata.
Njezino djetinjstvo ipak nije bilo posve lagodno. Miller napominje da je mlada Françoise, koju je otac s obitelji preselio iz Pariza u okružje Lyona (isprva mirno područje koje se pretvorilo u središte pokreta otpora), svjedočila brutalnim progonima od strane nacista i javnom linču njihovih, voljnih i nevoljnih, priležnica. Taj je period, kao i sve buduće nesreće, komentirala lakonski i duhovito.
Premda je naumila studirati književnost na Sveučilištu Sorbonne, Sagan – pripadnica i uskoro „glasnogovornica“ generacije zasićene (poslije)ratnim stradanjem i oskudicom – vrijeme je provodila u jazz klubovima umjesto u knjižnicama. Pala je prijemni ispit i dokolicu si ispunila pisanjem romana Dobar dan, tugo (Bonjour tristesse, 1954.) koji ju je preobrazio u književnu senzaciju.
Nakon razgrabljenog prvijenca, uslijedili su novi romani (uvijek željno dočekivani od publike), drame (na čijim su se premijerama novinari naguravali da uslikaju Saganine slavne prijatelje i nove ljubavnike i ljubavnice), zbirke priča, memoari i intervjui. Poput svojih slobodoumnih junakinja, Françoise si je vrijeme kratila romansama, dvama kratkim brakovima (u drugom je rodila sina), ali i pogubnijim porocima – kockanjem i ovisnošću s kojom se borila od 1957. kada je, ubrzavajući na vijugavom putu za Saint-Tropez u želji da dobije okladu, skršila svoj Aston Martin. Svećenik se izmolio nad njezinom posteljom, a mediji su joj predviđali sigurnu smrt. Ipak, probudila se iz kome i morfijem počela liječiti kronične bolove.
Za dugogodišnje se spisateljske karijere njezina persona, još uvijek živo zapamćena u francuskoj kulturi, preobrazila iz „šarmantne, ali zločeste mlade djevojke“ u „zauvijek dopadljivu i besprijekorno dotjeranu spisateljicu pomalo zasićenu svijetom,“ kako piše Miller. Pokopavši svoju dugogodišnju partnericu, modnu urednicu Peggy Roche, Sagan se u posljednjem desetljeću svog života povukla iz javnosti. Znatno osiromašena, umrla je 2004. godine.
Iako njezina biografija sugerira da je nikada nije iskusila, Sagan je u svojim romansama bila opčinjena dosadom. Dosada je, poput Saganine mitske figure, doživjela niz preobrazbi. U ranim romanima susrećemo egzistencijalističku dosadu; u ciklusu koji se bavi otmjenim kružokom Maligrasseovih salonski zamor; a u Čuvaru srca (La chamade, 1968.) veselu rezignaciju.
U svojoj knjizi Dosada: živahna povijest (Boredom: a Lively History, 2011), Peter Toohey tvrdi da dosada – to blago gađenje izazvano predvidivim okolnostima – ima srednjovjekovno izvorište. Acedia (grč. apatija, obamrlost) je opisivana kao demon podneva koji odvraća samotne redovnike i redovnice od molitve i tjera na sumnju u božje milosrđe. Moderno je iskustvo dosade, nastavlja Toohey, proizvod 19. stoljeća, razdoblja obilježenog imperativom osmišljavanja slobodnog vremena koje se odcijepilo od radnog i, ironično, nastankom različitih oblika razonode ponuđenih na bujajućem tržištu. Ennui (fr. dosada, čama) je raspoloženje koje, kako navode Toohey i drugi članci iz zbornika posvećenog dosadi, muči i fikcionalne preljubnice Anu Karenjinu, Emmu Bovary i Heddu Gabler, ali i lijepe djevojke koje, zavaljene na divanu polusklopljenih očiju, zatičemo u luksuznim salonima na brojim devetnaestostoljetnim slikama.
Tekstovi o dosadi obično razlikuju jednostavnu i egzistencijalističku dosadu. Uz odlike jednostavne dosade, mučninu izazvanu monotonijom i osjećaj otuđenja od okoline i normalnog protoka vremena, potonja je popraćena uvidima o sebi i besmislenosti svijeta. Premda se u umjetnosti 19. stoljeća ženski likovi (muških autora) dosađuju neobično često, njihovom se zamoru rijetko pripisuje „umna“ dimenzija.
Egzistencijalistička je dosada domena intelektualaca – Alberta Camusa i Jean-Paula Sartrea. Uz to što ukazuje na običaj zapadne kulture da žensku sentimentalnost liši prevratničkog potencija, podjela dosade na bezvoljnost dobrostojećih žena i buntovnu svijest o općem apsurdu francuskih filozofa upozorava i na potiskivanje ženske linije egzistencijalističke književnosti. Njoj je, uz Simone de Beauvoir i Jean Rhys, za koje se dugo smatrale da su pisale pod vodstvom svojih mentora (inače mnogo lošijih pisaca) Sartrea i Forda Madoxa Forda, kratko pripadala i Sagan.
U deset romana koje je, nakon hitrog prevođenja na hrvatski, izdavač Naprijed objavio kao visokotiražni komplet sa sugestivnim naslovnicama, Saganine se junakinje dosađuju u vezama, brakovima i preljubima iako je heteroseksualna romansa, barem kako nas patrijarhat uvjerava, ultimativni vrhunac ženskih života. Spisateljica postupno postajanje ravnodušnom tretira kao dobrodošao znak zrelosti. Već se njezina prva heroina, sedamnaestogodišnja Cécile iz romana Dobar dan, tugo, zamišlja kao „pomalo blazirana“ odrasla žena koja „zavodljivom muškarcu, koji će i sam biti po malo umoran“ prepričava ljetnu avanturu sa studentom Cyrilom.
Osim u kratku romansu, Cécile se upusti i u sabotažu veze svog oca Raymonda, zavodnika i bonvivana, i Anne, njegove zaručnice koja djevojku nastoji natjerati da se pripremi za jesenji rok maturalnog ispita iz filozofije. Nervozno koračajući užarenim tavanom, Cécile osmisli složenu zavjeru. Nakon izazivanja očeve ljubomore lažiranom vezom svog ljubavnika i njegove bivše djevojke, Cécile se nakratko pretvara da je poslušna pokćerka i nadobudna buduća studentica. Anna zatekne Raymonda u preljubu i, nježno se oprostivši od Cécile, sleti automobilom s litice. Premda se smatra odgovornom za Annino samoubojstvo, Cécile, po uzoru na Camusova ubojicu Meursaulta iz romana Stranac, tvrdi da nije djelovala iz mržnje, nego zbog lijenosti i vrućine.
Saganin sljedeći roman, Izvjesni osmijeh (Un certain sourire, 1956), opis je afere studentice Dominique i oženjenog Luca koji je zavede obećanjem zajedničkog bijega od dosade. Nakon jednog od njihovih prekida Dominique čita Sartrea, a ljubavnikovi sredovječni prijatelji smrknutu djevojku ispituju je li „jedna od onih nevoljnih egzistencijalistkinja“. Iako je odana muškom kanonu, Sagan u ovaj roman umeće trezvene uvide protagonistkinje o asimetriji moći i pomalo primamljivoj opasnosti pretvaranja u „lijepi predmet“ koji će Lucu biti ukras na raskošnim, zamornim zabavama.
Josée i Béatrice upoznajemo u romanu Za mjesec za godinu (Dans un mois, dans un an, 1957). Zatičemo ih u salonu para Maligrasse, mjestu na kojem se, unatoč duhovitim razgovorima elegantnih uzvanika i šarmantnih domaćina, svi grozno dosađuju. Josée, kako saznajemo u Čudesnim oblacima (Les merveilleux nuages, 1961.) i Izgubljenom profilu (Un profil perdu, 1974), od nasilnog supruga spasi misteriozni industrijalac, neugledni Julius Claim. U jednakoj mjeri posesivan kao njezin bivši muž, Julius nudi brak Josée jer se s njom prestao dosađivati te usput priznaje da bi mu bilo užasno kada bi se ona dosađivala na luksuzom odmaralištu. Josée ga odbije i ekspresno se sretno skrasi sa zgodnim veterinarom Louisom, likom koji djeluje kao da je među Saganine cinike zalutao iz neke Hallmarkove sladunjave romantične komedije. Nakon Joséeina sretna kraja, Juliusu otkaže srce zbog zloupotrebe lijekova za smirenje. U eulogiji za pokojnog mogula, protagonistkinja tablete opisuje kao „zastor navučen između tjeskobe, nesreće, dosade i samoga sebe, nešto poput bijele zastave, znak predaje“. Ovo je rijetka lekcija u opusu lekcijama nesklone Sagan – umjetno izazvana ravnodušnost je pogubna.
Jedini je beskompromisno osjećajni posjetitelj salona provincijalac Edouard. Obožavatelj i, u Razbacanoj postelji (Le lit défait, 1977), ljubavnik ambiciozne glumice Béatrice, panično nastoji animirati zavodljivu filmsku zvijezdu. Béatrice ga obavijesti da bi ga odmah ostavila kada bi joj dosađivao, i komentira kako je užasno živjeti s „čovjekom bez mašte“ koji „iskorištava tvoje nadahnuće i danju i noću, i na smrt ti zamjera ako ga u njegovu dosadnu životu ne zabaviš“. Premda se dosađuju svi, Béatricina opaska ukazuje na to da su samo žene prinuđene na emocionalni rad – i Julius i bezimeni bezidejni muškarci od svojih partnerica zahtijevaju da im ponude predah od fantastično materijalno privilegiranih, ali zamornih života.
Čuvar srca (Le garde du cœur, 1968), roman čije peripetije britko komentira Dorothy, dvaput razvedena scenaristkinja holivudskih povijesnih filmova, oda je optimističnoj ravnodušnosti. Usred brzinskog sklapanja dijaloga za melodramu i ćaskanja sa svojim štićenikom Lewisom, Dorothy razmišlja:
Znala sam da mi je život ponekad izgledao neumitan, za neke sam ljubavi mislila da se od njih nikad neću moći oporaviti. A još sam uvijek bila tu, u svom vrtu, sa svojih četrdeset pet godina, izvrsno raspoložena i ne osjećajući ljubav ni prema kome.
Na početku romana, protagonistkinja u automobilu s Paulom uzdiše zamišljajući izlizane fraze kojima će je on zavoditi te „unaprijed zijeva“. Pred jaguar iskoči lijepi mladić Lewis kojeg Dorothy odluči njegovati dok se ne oporavi od nesreće. Lewis s vremenom počne ubijati ljude koji su je na bilo koji način uvrijedili: njezinog bivšeg supruga, omraženog producenta i ljubavnu konkurenticu, a i nju pokuša zadaviti. Dorothy ga mirno opomene da će se bez nje dosađivati. Jednako je ravnodušna i prema općeprihvaćenom mišljenju (neistinitom jer Lewis mrzi seks) da je u vezi s obojicom muškaraca. Dorothy se uda za Paula i ne očajava previše zbog umorstava koja je Lewis, na kraju romana glumac ovjenčan Oscarom, počinio. Trojac nastavi živjeti zajedno. Lewis uz prestižnu nagradu dobije samo sitnu prodiku od Dorothy, a ona zaključi da će ga biti teško spriječiti u budućim pokoljima.
Sve Saganine junakinje dijele jedan od Cécileinih zahtjeva, kojoj je najvažnija „sloboda da misliš što te volja, i da loše misliš, i da malo misliš, sloboda da sama odabereš svoj život, da samu sebe odabereš“. Josée slično zaključuje da „svatko slika svoj život velikim slobodnim potezima, jasno i odlučno“. U skladu s time, Sagan je napisala vlastitu osmrtnicu za Rječnik autora/ica Jérômea Garcina: „Pojavila se na sceni 1954. s nevelikim romanom Dobar dan, tugo, koji je izazvao skandal diljem svijeta. Njezina smrt, nakon života i opusa koji su bili podjednako ugodni i neuspjeli, bila je skandal jedino za nju samu.“ Preminula je 24. rujna 2004., u dobi od 69 godina.
