Dugo vremena poznata jedino kao ljubavnica glasovitog romanopisca Gustavea Flauberta i adresantica njegovih pisama, Louise Colet danas pobuđuje interes kritike i publike vlastitim pjesmama i romanima, kao i političkim angažmanom i (za vrijeme u kojem je živjela) nekonvencionalnim načinom života.
Od provincije do prijestolnice
Louise Révoil de Servannes rođena je 15. kolovoza 1810. godine u francuskom gradu Aix-en-Provence, u obitelji poduzetnika. Ne nalazeći podršku za svoje intelektualne i političke ambicije unutar obitelji, Louise priliku za bijeg od provincijskog života prepoznaje u braku: 1834. udaje se za ambicioznog (ali ne naročito uspješnog) glazbenika Hippolytea Raymonda Coleta i seli u Pariz.
Nedugo nakon preseljenja u glavni grad, Louise Colet počinje raditi na realizaciji literarne karijere o kojoj je sanjala. Odlučna u namjeri da uspije, nije dopuštala da ju ravnodušnost, katkad i drskost urednika obeshrabri. Svoje je radove slala na sve strane, kako izdavačima tako i priznatim autorima onoga vremena poput Françoisa Renéa de Chateaubrianda. Njegov kratak pismeni odgovor poslužio je kao predgovor Coletinoj prvoj zbirci poezije Fleurs du Midi (Cvjetovi juga, 1836.).
Njeni radovi ubrzo privlače pozornost kritike i publike, i pjesnikinja dobiva prvu od ukupno četiri nagrade prestižne Francuske akademije, koja joj je osim ugleda donijela i novčanu premiju od 2 000 franaka.
Među kasnijim zbirkama poezije ističu se Penserosa (1839.), Ce qui est dans le coeur des femmes (Što je u srcima žena, 1852.) i Ce qu’on rêve en aimant (O čemu sanjaju zaljubljeni, 1854.).Kritičari i povjesničari književnosti dugo su vremena otpisivali Colet kao prosječnu pjesnikinju “s malo talenta”, čija glavna ‘vrijednost’ ipak leži u njenoj vezi s Flaubertom. Iako bi se ranije spomenute nagrade Francuske akademije mogle uzeti kao dokaz njenog talenta i uspjeha, uglavnom se smatralo da njih može zahvaliti utjecajnim prijateljima u književnim krugovima, a ne poetskom nadahnuću.
Međutim, ponovno ispisivanje povijesti književnosti, ovoga puta u ženskom ključu, započeto 70-ih godina prošloga stoljeća s drugim valom feminizma, dovelo je i do svojevrsne rehabilitacije ove intrigantne književne i političke figure, kao i ponovne procjene njenog opusa.
Samostalna, temperamentna, nekonvencionalna
Svojim suvremenicima/cama poznata i kao ‘Sapfo’ (prema glasovitoj grčkoj pjesnikinji za čiji je kip pozirala Jamesu Pradieru) i ‘Penserosa’ (prema nazivu njene zbirke iz 1839.), Louise Colet bila je na čelu jednog od najpopularnijih salona u Parizu koji se vrlo brzo prometnuo u glavno okupljalište viđenijih osoba s književne scene. Mnogi od njih, poput pjesnika Alfreda de Musseta i Alfreda de Vignyja, s vremenom će postati Coletini ljubavnici.
Bila je i politički angažirana: divila se Germaine de Staël zbog njenih liberalnih svjetonazora (koje je i sama dijelila) i otvorenog otpora Napoleonu Bonaparteu. Nakon dolaska Napoleona III. na vlast, Colet i sama odabire aktivan otpor i pomaže distribuirati tekstove Victora Hugoa (u to vrijeme u progonstvu na otoku Guersneyju), uperene protiv novog režima.
Otvoreno je i često izražavala osjećaje povezanosti i suosjećanja za sve žene, osobito one iz nižih društvenih slojeva.
Mnogi suvremenici hvalili su njen politički angažman, spremnost na rizik i netrpeljivost prema nepravdi.
Zaštitnika i zagovornika pronašla je u filozofu i političaru Victoru (‘Platonu‘) Cousinu s kojime se vrlo brzo upušta u ljubavnu vezu. Njena zloglasna ‘južnjačka’ narav izvrgnula ju je javnom ruglu nakon što je satiričar Alphonse Karr u tiskanim medijima aludirao na njenu vezu s Cousinom. Trudna Colet banula je u Karrov dom kako bi ga (bezuspješno) izbola nožem. 1840. godine rodila je kćerkicu Henriette (mnogi očinstvo pripisuju Cousinu).Nakon smrti supruga, Colet uzdržava sebe i svoju kćer pisanjem.
Zajedno s George Sand bila je jedna od prvih femmes artistes, umjetnica koje su živjele isključivo od svoga rada. Ponešto boemskog načina života, često je isticala da nije niti kurtizana niti uzdržavana žena, jer financijski ne ovisi o svojim ljubavnicima.
Flaubertova muza
Sudbonosni susret Louise Colet i Gustava Flauberta, odigrao se 1846. godine, u studiju kipara Pradiera. Flaubert, u to vrijeme anonimus koji se tek trebao dokazati na književnoj sceni, uvelike je ovisio o Coletinoj podršci, ali i literarnom feedback-u. Ona je čitala njegove rukopise i vrlo brzo prepoznala da njenom mladom prijatelju predstoji književna slava. S autorom Gospođe Bovary i Sentimentalnog odgoja Colet je bila u burnoj vezi koja je (uz trogodišnji prekid od 1848. do 1851.) potrajala osam godina i iznjedrila, između ostaloga, bogatu korespondenciju koja danas služi kao vrijedan izvor podataka o životu spomenutih autora, kao i nastanku romana Gospođa Bovary.
Za vezu s Colet često se navodi da je jedina ozbiljna ljubavna veza u Flaubertovom životu, a o tome da je pjesnikinja u Flaubertovom srcu doista zauzimala posebno mjesto svjedoči i ovaj ulomak iz pisma datiranog 28. rujna 1846. godine:
“Od Vas želim napraviti nešto posve zasebno: ni prijateljicu, ni ljubavnicu. Svaka od tih kategorija odveć je ograničena, odveć ekskluzivna: prijateljice ne volimo dovoljno, a s ljubavnicama smo u prevelikoj mjeri budalasti. Ono što tražim srednji je pojam, spoj srži dvaju osjećaja. Ukratko, ono što zapravo želim jest da mi Vi, poput kakve nove vrste hermafrodita, sa svojim tijelom predate sve draži puti, sa svojim umom sve draži duše”.
Ipak, Flaubert je vezu prekinuo na okrutan i hladan način (čak ga je i njegova majka prekorila zbog ružnog načina na koji se ponio prema svojoj ljubavnici!).
Bijesna zbog prekida, Colet piše dva ‘osvetnička’ romana: Une Historie de soldat (Povijest jednog vojnika, 1856.) i Lui (On,1859.), koji je podigao mnogo prašine i požnjeo golem uspjeh kod čitatelja/ica.
Od ostalih Coletinih romana valja istaknuti La Jeunesse de Mirabeau (Mirabeauina mladost, 1841.) i Les Coeurs brisés (Slomljena srca, 1843.).
U posljednjim desetljećima života Colet zahvaća oduševljenje prema Italiji: u Londonu se susrela s Mazzinijem, čak je otputovala u Napulj kako bi se susrela s Garibaldijem i iskazala mu podršku. Vrhunac ‘talijanskog zanosa’ četiri su sveska djela L’Italie des Italiens (1862. – 1864.). 1869. putuje u Egipat u funkciji novinarke, kako bi izvijestila o otvaranju Sueskog kanala.
Louise Colet umrla je u Parizu 09. ožujka 1876. godine.
