Objavljeno

Dragojla Jarnević – iz prisilne privatnosti u sferu javnosti

Dragojlu Jarnević često se naziva hrvatskom Virginijom Woolf ili roditeljicom hrvatskog feminizma. Rođena je 1812. godine u trgovačkoj obitelji u Karlovcu. Premalo je za nju reći da je bila svestrana osoba; osim što se bavila pisanjem, bila je učiteljica i samouka krojačica, po plemićkim je domovima u Grazu, Trstu i Veneciji radila i kao guvernanta i dadilja.

U književne vode kreće početkom 40-ih godina 19. stoljeća kada je postala jednom od najvećih zagovarateljica ilirskog pokreta (usput budi rečeno, uz groficu Sidoniju Erdödy Rubido, jedina je žena prikazana na slavnoj litografiji Muževi ilirske dobe), a svoje radove, pjesme i pripovijetke, objavljuje u časopisima poput Danice, Kola, Nevena, Glasonoše i Obzora. Godine 1843. izlazi zbirka njezinih pripovijesti naziva Domorodne poviesti koja odiše sentimentalnom retorikom.

Napisla je 3 nikad uprizorene drame: Duvna, Veronika Desinićeva i Marija, kraljica ugarsko-hrvatska. Dosad je najpoznatija u našoj povijesti književnosti ipak bila po romanu Dva pira koji  je izdan 1864., samo godinu dana nakon prvog romana novije hrvatske književnosti Požeški đak autora Miroslava Kraljevića.

Ipak, kapitalno djelo Dragojle Jarnević je Dnevnik koji je, u prekidima, pisala u razdoblju od 1833. do 1874. godine. Njegova specifičnost je u tome što ga je Jarnević pisala računajući na budućeg čitatelja, planirajući da to bude štivo za javnost. Ipak, rukopis se smio otvoriti, prema želji iz njezine oporuke, tek deset godina od njezine smrti.

Bilo je više pokušaja rada na rukopisu. Najpoznatija je knjiga s ulomcima iz dnevnika, objavljena 1958. pod nazivom Dnevnik jedne žene koju je priredio Stanko Dvoržak. Nažalost, to je izdanje samo još jednom potvrdilo stereotipe koji su se vezali, a vežu se još i danas, za Dragojlin lik.Stereotipi o njoj kao poznatoj usamljenoj usidjelici, ženi koja nije imala pametnijeg posla nego plakati zbog neuzvraćene ljubavi prema svom prijatelju Ivanu Trnskom.

Zbog vremena u kojem je knjiga izašla (kraj soc-realizma) i zbog stupnja (ne)razvijenosti književne teorije toga doba, treba ipak biti oprezan pri pripisivanju Dvoržaku cijele krivice. Učinio je mnogo dovevši Jarnević u centar zanimanja književnika.

Irena Lukšić 2000. godine priredila je za izdavanje Dragojlin Dnevnik u integralnom obliku, što nije mala stvar ako se ima na mu da je riječ o više od tisuću stranica rukopisa. Nevjerojatan je opseg tema kojih se Dragojla dotiče: od problema s inkontinencijom, uzgoja dudova svilca, preko politike, ekonomije i filozofije do najintimnijih iskaza o vezama, seksualnim iskustvima i snovima te ljubavi. Koje se god teme dotiče, vodi je moto „neokrnjene istine“.

Pisanje postaje terapeutski proces i način oslobađanja vlastite duše i tijela. Subjekt dnevnika razvija kult rada i ne pristaje na robovanje društvenim konvencijama. Svjesno odabire položaj samostalne i neudane žene koja živi od rada svojih ruku, uočavajući važnost novca te patrijarhalne i materijalne potlačenosti žena svoga doba.

Iako je dnevnik isprva vodila na njemačkom, kasnije je, zarazivši se idejama ilirizma, taj dio sama prevela na hrvatski. Upravo je jezik kojim je Dnevnik napisan sloj djela koji zaslužuje posebnu pažnju. Osim činjenice da je često koristila podosta vulgaran jezik (što nije neočekivano za dnevnički zapis) uočljive su poteškoće s kojima se Jarnević susretala u pisanju. Zbog relativno slabijeg poznavanja hrvatskog kao i zbog nedostatka pravopisnih i gramatičkih izvora koji bi joj poslužili u trenucima dvojbi, Dnevnik obiluje ortografskim greškama, stilskim nezgrapnostima, ali i različitim autoričinim tvorenicama.

Dragojla Jarnević živjela u razdoblju kada privatno nije bilo javno i kada su ženama bili uglavnom dostupni samo privatni književni žanrovi. Usprkos tome, Dragojla je zaslužna za pravu malu feminističku književnu revoluciju.

Povezano