Feminizam je danas, kao i globalni razvoj, u stanju krize. Oboje su uvidjeli beskorisnost prekomjernog teoretiziranja u kojem formalnost i organizacija koncepata imaju prednost spram praktičnog bavljenja društvom, no, istovremeno su u opasnosti od odlaska u drugi ekstrem, socijalni relativizam. To se može ilustrirati pojavom pretjerano pojednostavljenih kulturoloških usporedbi koje nisu temeljene na političkim i ekonomskim analizama.
Nederveen Pieterse stremi novoj vrsti pluralizma unutar razvojnog dijaloga u kojem bi: „...prostor za raspravu bio širom otvoren, a žarišta ne bi bila svedena na bipolarni sukob između kapitalizma i marksizma. On također zastupa „temeljito povijesno i kulturološko preispitivanje zapadnjačkog razvojnog projekta.“ Ono bi trebalo obuhvatiti i studije o statusu žena, kako se više ne bismo morali oslanjati na etnocentrična analitička sredstva zapadnjačkog feminizma. Geeta Somjee pak pridaje zapadnjačkom feminizmu karakteristiku teorijskog redukcionizma. To bi se moglo definirati kao traženje univerzalne potvrde za svoje argumente na način da se kompleksni i promijenjivi aspekti društvene stvarnosti homogeniziraju kako bi se uredno uklopili u teoretske obrasce.
Opisne i normativne dimenzije zapadnjačkog feminizma iznimno su ograničene ako se primjenjuju na društva koja nisu zapadnjačka. Kako bismo to dokazali potrebno je za početak kratko opisati teorijske perspektive unutar zapadnjačke feminističke misli.
Marksistički feminizam
Marksistička feministička filozofija, nastala kao odgovor na nedovoljnu zastupljenost pitanja roda u klasičnoj marksističkoj filozofiji, za žensku podčinjenost krivi kapitalistički model proizvodnje. Kao argumenti za tu tezu navode se uloga žene kao kućanice koja kod kuće muškarcu pruža ono što ne on dobija u svijetu rada, podupirući na taj način kapitalizam, kao i dvostruki teret uloga radnice i kućanice u slučaju da se žena odluči zaposliti. Također se smatra da žene u kapitalizmu služe kao idealna rezervna radna snaga zbog svojih reproduktivnih i kućanskih uloga. Strategija za promjenu sastoji se od pružanja solidarnosti radničkoj klasi, rušenja kapitalizma i uspostavljanja socijalističkog poretka koji bi od opresije oslobodio i žene i radnike.
Međutim, aspurdno je reći da su rodna podjela rada unutar doma i oblici kapitalističkog načina proizvodnje jednaki u svim dijelovima svijeta. Markistička ideja patrijarhata nije jasno definirana, stoga se ne može ni upotrijebiti kao sredstvo za analizu opresije nad ženama diljem svijeta. Marksističke feministkinje automatski pretpostavljaju da svi ženski problemi proizlaze iz kapitalizma, stoga niti jedan drugi model proizvodnje nije prikladno obrađen. Ono što se također pretpostavlja je i postojanje nuklearne obitelji, strukture koja je u mnogim dijelovima svijeta nepoznata.
Radikalni feminizam
Radikalni feminizam patrijarhat definira kao sveobuhvatnu kategoriju muške dominacije neovisnu o modelu proizvodnje. Po toj teoriji, žene su promatrane isključivo kroz svoju reproduktivnu ulogu, dok ekonomski, kulturološki i društveni faktori nemaju značajan utjecaj, pri čemu se opet zanemaruju različita iskustva žena diljem svijeta, kao i to da sloboda ne znači isto za sve.
Zapadnjački feminizam možda je pružio podlogu za djelovanje, ali konačni planovi se nužno moraju kreirati na način da odgovaraju specificičnim potrebama svih žena.
Uloga kulture
Kako da onda pridamo nužnu fleksibilnost zapadnjačkom feminizmu, s obzirom da su nam neke njegove postavke potrebne i korisne? Za početak vratimo se nekim područjima koje naglašava marksistički feminizam. Utjecaj kolonijalizma i prodor kapitalizma, kao i različiti tipovi industrijalizacije kreirali su različite uvjete za žene, odnosno na različite načine su produbili rodne podijele. Ekonomski uvjeti možda zauzimaju središnju poziciju u analizi ženske uloge u društvu, no, proučavanje samo tih uvjeta nedostatno je za dobivanje prave slike statusa žene. Riječima Gayle Rubin: „Nijedna analiza kapitalističke podjele rada ne može objasniti povezivanje stopala, pojas nevinosti, ili bilo koji od oblika poniženja žena koji su primjenjivani na ženama na raznim područjima i u raznim vremenima.“
Ono za čim bi u ovom trenutku trebali posegnuti jest antropologija, znanost koja uključuje kulturološki i socio-ekonomski aspekt, te se stoga za njom sve češće poseže u svijetu feminizma. Upravo kroz proučavanje dijaloga između ta dva aspekta možemo pristupiti i proučavanje raznih znastvenih modela, između ostalog i samoj teoriji feminizma. Kroz proučavanje podataka koje nam antropologija pruža možemo saznati o ženama koje nisu dio našeg društva, pružiti im solidarnost i profitirati od raznolikosti.
Kultura kao oružje patrijarhata
Pojmovi „kultura“ i „tradicija“ se često namjerno brkaju, a brojne manifestacije tog fenomena direktno su odgovorne za podčinjenost milijuna žena. Često su za pogrešno tumačenje krivi nacionalistički pokreti, od kojih su mnogi nominalno pro-feministički. Neki islamski nacionalistički pokreti poput onih u Iranu i Alžiru su dobar primjer za to. Oslobođenje žena za muslimane u teoriji zbilja predstavlja jedan od priorieta, ali kada se suoči s religioznim zanosom i tradicionalizmom gubi na značenju i uzrokuje konfuziju. U Eritreji su se mnoge žene na fronti borile uz muškarce, ali kada je došlo vrijeme da se vrate u svoje domove opet su se morale prilagoditi islamskim pravilima. Egipatska feministkinja El Sadaawi smatra da vlade i političari iz islamskih svetih knjiga uzimaju ono što im odgovara da bi opravdali svoj položaj. No, briga za očuvanje tradicionalnih obiteljskih struktura i kulture kao paravan za održavanje rodne podjele fenomen je koji nalazimo u raznim djelovima svijeta, tako irski ustav iz 1937. i danas sadrži stavak u kojem stoji da država priznaje ženama važnost njihove uloge domaćice koja ostajanjem kod kuće i brigom za obitelj daje potporu samoj državi.
Unatoč svemu, uloga zapada nije da određuje koje tradicije se trebaju očuvati a koje ne, već da obraća pažnju i sasluša mišljenja drugih. Problem obrezivanja žena je dobar primjer za to: s jedne strane imamo kulturne relativiste koji zastupaju očuvanje svih aspekata lokalnih kultura, a s druge feministkinje koje se zalažu za zabranu obrezivanja žena zbog štete koju ono nanosi njihovom zdravlju i seksualnosti. Uloga zapadnjačkih sudionika u raspravama kao što je ova je da saslušaju i uspostave dijalog sa ženama koje su zahvaćene tim problemom, a ne da nameću svoje moralne standarde.
Iz Steinem i Morgan saznajemo da u zemljama gdje postoji ovaj problem već postoje kampanje protiv obrezivanja žena, a koje su predvođene od strane tamošnjih žena. Nadalje ističu kako „nadu ulijeva i činjenica da se takvi patrijarhalni običaji počinju shvaćati kao univerzalan problem, a ne kao mana određene kulture ili religije.“ El Sadaawi dodaje kako je „obrezivanje obrazovanja jednako štetno kao i fizičko obrezivanje...zato što stvara iluziju da si cjelovita i slobodna.“ Patrijarhat se manifestira na mnogo različitih načina i zato se moramo suočiti i s razlikama i sa sličnostima od kojih se sastoje ženska iskustva, kako bismo na taj način proširili osnove feminizma.
Kulturalni otpor
U mnogim društvima žene su javno percipirane kao potlačene, ali paralelno imaju određenu količinu kontrole unutar svojih sfera. Samo pomoću alata etnografske analize možemo proučiti 'kulturalni' otpor koji provode obični ljudi, posebno žene. U stvarnosti, mnoge žene su previše zauzete čistim preživljavanjem unutar postojećeg sustava, da bi uopće razmišljale o mijenjanju istog. Uz to, patrijarhat je sa svojim raznovrsnim oblicima poprilično hegemonistički sustav koji po definiciji postavlja parametre svijesti za mnoge žene, a podjednako se temelji na ekonomiji i na kulturi. Zbog različitih oblika u kojima se manifestira, apsurdno je očekivati da sve žene dođu do jednakih zaključaka o svom statusu. Primjerice, žene imaju različite načine na koje dolaze do željenih ciljeva. Mnoge mlade muslimanke namjerno se odlučuju na nošenje tradicionalnog čadora kako bi se suprostavile zapadnjačkom stereotipiziranju. El Sadaawi govori o alžirskim ženama koje su tijekom revolucije koristile čadore za skrivanje i nošenje oružja, odnsono koristile su manifestaciju patrijarhata u revolucionarne svrhe. Thierry Verheslt nam daje primjer Chipiko ženske grupe iz Indije koja je sabotirala kompaniju za sječu drva na način da su zagrlile drveće i zaustavile strojeve. Sijeća drveća značila bi prijetnju njihovoj kulturi, stoga su doslovno uzele stvari u svoje ruke. Ovo su različiti primjeri feminističkog otpora iz kojih možemo učiti o drugima, ali i o sebi.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da žene često pružaju otpor kapitalističkoj i patrijarhalnoj dominaciji na anonimne i nevidljive načine, koji često donose korisnije rezultate od izravnog suprostavljanja postojećem sustavu. Ovi oblici otpora ne vide se u makroekonomskim analizama i često su zanemareni u feminističkoj retorici koja time homogenizira područja iskustva. Tek kad feminizam počne koristiti etnografske podatke moći ćemo uvidjeti da su svakodnevne, subjektivne interpretacije kapitalizma i patrijarhata te koje daju oblik ženskom otporu.
Prevela i prilagodila: Veronika Mesić; Izvor:GlobalResearch
Fotografije: Shirin Neshat