Kad je predsjednica Grabar Kitarović nedavno izjavila da nije feministica, iako se susrela sa seksizmom, činilo mi se da je propustila veliku priliku. Bio je to trenutak da građanima i građankama ove zemlje objasni što je feminizam, da jasno i glasno kaže da feminizam teži ravnopravnosti muškaraca i žena, i da ona to podržava. A to nije učinila. Ili?
Rekla je ovako:
„Ponekad sam trebala raditi teže nego muškarci, susrela sam se s mizoginijom i seksizmom … Nisam feministica. Ja sam osoba koja želi jednakost, jednak tretman za sve. Stoga ću promovirati žene u poslovanju, kao i u političkom i društvenom životu te javnom životu. No to ne znači da želim da žene budu u prednosti na bilo koji način, samo želim jednake prilike za sve.”
Predsjednica se, dakle, zalaže za potpunu ravnopravnost muškaraca i žena, ali nije feministica.
Je li to kontradikcija, neznanje ili paušalno baratanje pojmovima? Politički instinkt da se ne treba svrstavati uz nešto što ima negativnu konotaciju? Ili nešto treće?
Tu se nameću dva zaključka. Prvo, neki/e se ne žele etiketirati niti vezivati za bilo koji izam - jer se on može okrenuti protiv njih, ili priklanjanje određenoj skupini jednostavno drže napadom na svoju osobnost.
Drugo, feminizam je u široj javnosti dobio loš prizvuk, povezuje se sa glasnim ženturačama koje mrze muškarce, a i nije baš jasno što bi htjele, pogotovo sada kad „imaju sve“, iako statistike iz godine u godinu jasno pokazuju da tome nije tako.
Osim loše reputacije u javnosti, unutar samih feminizama postoje neslaganja, koja su razumljiva, jer razne žene i grupe žena imaju različite probleme - ne ističu sve ista pitanja. Neke će reći da je u feminizmima nedovoljno vidljivo pitanje rase, da o feminizmu govore samo bijele obrazovane žene koje za to imaju vremena i novca, druge će spominjati klasu, treće rod i transrodnost kao nedovoljno zastupljenu kategoriju.
Uz to postoje i valovi feminiz(a)ma od kojih je svaki bio usmjeren na neki novi aspekt ženskih prava. No svim je vrstama i razdobljima feminizma zajednička težnja ka ukidanju patrijarhalne dominacije u društvu.
I ono što se ponekad zaboravlja u moru partikularnosti – krajnja je zadaća feminizma izgraditi bolje društvo, poboljšati životne uvjete žena i muškaraca. Ako se bude bavio samo ženama i njihovim problemima, feminizam će teško dovesti do većih društvenih promjena.
Vratimo se predsjednici Grabar Kitarović. Zapravo je razumljivo da desno orijentirana političarka ne može javno reći da je feministica. No počela sam se pitati – je li možda za patrijarhalnu zemlju poput Hrvatske dovoljan već drugi dio njezine izjave?
Predsjednica se javno izjasnila za potpunu ravnopravnost muškaraca i žena! Eksplicitno je rekla da se susrela sa seksizmom!
Možda će zbog njezine izjave netko u Hrvatskoj posegnuti za rječnikom stranih riječi i pogledati što znači riječ feminizam? Biti zaintrigiran/a pa o tome pročitati i koju knjigu, otići barem na Wikipediju?
I možete li se sjetiti da je u Hrvatskoj neka lijeva političarka rekla da je feministica ili da je doživjela seksizam? Kad je političarka lijeve stranke otišla u UN i održala govor o ženama? One kao da su u strahu od strašne riječi na F, a možda čak i one na Ž, kao da se ulaguju desnije orijentiranim građanima i građankama. Znači onima koji za njih ionako ne glasaju!
Jer onima koji su lijevi ne trebaju se ulagivati, oni/e će za njih ionako glasati. I tako se za ženska prava u Hrvatskoj ništa ne pomiče. Unatoč svemu tome, kad je predsjednica progovorila o ravnopravnosti i seksizmu – bez obzira na to koliko nam njezine druge odluke mogu biti nesimpatične, na primjer ona o obaveznom vojnom roku – prva nam je reakcija da je napadnemo jer je rekla da nije feministica!
Stoga se postavlja pitanje – je li feminizam postao kriva riječ? Pojam koji se „potrošio“ u procesu nakupljanja loših konotacija? Ili je zastario? Logično je da su se društvenim nepravdama počele baviti žene, želeći živjeti u drugačijem svijetu.
Potlačeni/e u društvu ne samo da bolje vide probleme, nego im je i više stalo do njihova rješavanja. Ne treba borbu za ženska prava zaboraviti niti potisnuti – naprotiv, treba je intenzivirati uključivanjem u šira promišljanja društvenih pitanja, vratiti korijenima – potrazi za boljim životom društva u cjelini.
Bi li bilo pragmatično odustati od riječi feminizam? Je li uopće bitno kako se naziva nešto što bi čitavom društvu moglo donijeti pozitivne pomake? S druge strane, ne bi li izbjegavanje pojma feminizam predstavljalo odustajanje, i to prije nego su žene dobile sva prava koja im pripadaju?
Žene moraju biti angažirane oko svoje budućnosti, i budućnosti drugih potlačenih. No, pitanja o korisnosti upotrebe riječi feminizam, postavljaju se već od 1980-ih i o njima se pisalo i u Hrvatskoj.
Rasprava o pojmu feminizam zapravo se svodi na pitanje obrazovanja. Manjina manjine u društvu, obično obrazovana na humanističkim fakultetima, zbog pročitane literature razumije da feminizam nije „borba za prevlast žena nad muškarcima“ već težnja za ravnopravnošću rodova i ukidanjem seksizma.
Drugim riječima, feminizam prepoznaje vrlo jednostavnu činjenicu da je i žena čovjek, te da, logično, čovjek treba biti jednak čovječici! Međutim, to većina ljudi u društvu ne zna i ne prepoznaje. Podlegli su javnom mnijenju i medijskim napisima, uglavnom vrlo patrijarhalnima, po kojima je feminizam negativni bauk koji prijeti tradicionalnom, dakle normiranom, „normalnom“ načinu života.
Pritom vjerojatno nisu ni razmišljali o formulaciji „ravnopravnost muškaraca i žena“. Kao što je napisala filozofkinja Gordana Bosanac u knjizi Visoko čelo: Antifeministima je žena – žena, a muškarac – čovjek, što se vidi i iz jezika koji u pojmu „čovjek“ zapravo ne podrazumijeva ženu.
Stoga je neophodno feminističko obrazovanje, koje bi moglo otpočeti uvođenjem čitanjem jednostavnih tekstova o feminizmu u obrazovne kurikulume.
Moglo bi se, primjerice, početi s tekstovima poput onih teoretičarke i aktivistkinje bell hooks koja se u knjizi Feminizam je za sve zalaže za masovnije širenje feminističkih ideja.
U knjizi Feminist theory: from margin to center iznosi zanimljivu i aktualnu tezu da obrazovane žene svoje ideje trebaju „prevoditi“ razumljivijim jezikom što većem broju žena. Ispravno primjećuje da se feminističke ideje ne mogu proširiti dok se ponavljaju samo unutar uskog kruga jako obrazovanih žena. U tom smislu treba pohvaliti inicijativu Centra za ženske studije koji je nedavno svoje obrazovne programe otvorio i muškarcima.
Dakle – što s pojmom feminizam? Uza svu nelagodu koju mi izaziva pomisao da ga treba izbjegavati ili promijeniti, odlučila sam se konzultirati s nekolicinom feministica i dobila zanimljiva razmišljanja.
Na pitanje: ako je zadaća feminizma poboljšati život žena, ali i muškaraca, dakle društva u cjelini (sve su se složile), a zna se da riječ feminizam ima lošu konotaciju i da većina ljudi zapravo uopće ne razumije što je feminizam (nevoljko su se složile), treba li koristiti drugu riječ?
Ili možda uopće ne treba koristiti jedan termin, nego naprosto govoriti opisno „želim ravnopravnost muškaraca i žena“. U tom slučaju predsjednicu, primjerice, ne bi pitali „Jeste li feministica?“, nego „Zalažete li se za ravnopravnost muškaraca i žena?“.
Nijedna od konzultiranih feministica nije podržala promjenu, pa čak ni eskiviranje termina. Sve su počele ovako: „Razumijem, ali ...“ Slijede odgovori nekolicine feministica:
- Ne treba tu riječ izbaciti, jer je nemoguće naći termin s kojim će svi biti zadovoljni. Potrebno je reafirmirati termin feminizam. Svaki put kad govorimo ili pišemo o njemu prvo trebamo objasniti da mislimo na feminizam u njegovom bazičnom značenju – na težnju ka ravnopravnosti rodova, jer tim objašnjenjem radimo otklon od radikalnog feminizma koji je u društvu odiozan.
- Ne treba spuštati ljestvicu, podilaziti neznanju i neobrazovanju – ovo kažu sve – a jedna je otišla i korak dalje, objasnivši (mislim ispravno) da neprihvaćanje feminizma nije samo obrazovni, niti pretežno obrazovni problem, nego je problem patrijarhata. Jer „dovoljno su obrazovani da kažu brkate feministice“. U pozadini antifeminizma je seksizam koji se ne može izliječiti samo promjenom riječi.
- Imamo pravo na termin, iako ga možda ne razumiju svi.
- Ne smijemo izgubiti glavnu riječ za tu vrstu borbe – jer svaki put kad se bavimo nečim progresivnim i emancipatorskim, to uključuje i feminističke ideje.
- Što bismo uveli umjesto te riječi? Možda humanizam, problematičan zbog definicije čovjeka, ali i zato jer se koristi da bi se opisali specifični povijesni pokreti?
Svi ti argumenti načelno stoje, a može im se dodati i još jedan - žene trebaju imenovati svoje probleme i iskustva, imenovanjem ih učiniti vidljivima i važnima.
Upravo taj možda potrošeni, kišobranski, zloglasni, zanemareni i stalno-iznova-krivo-(re)interpretiran termin feminizam im je omogućio da izbore pravo na važnost svojih priča i iskustava, dobiju svoju povijest, u krajnjem slučaju i svoju budućnost.
Feminizmom se ženske priče šire i dobivaju na važnosti, žene se hrabre i izlaze iz uobičajenih i propisanih obrazaca primjerima drugih žena. Naravno da se nakon ovako generalne izjave predsjednice Grabar Kitarović postavlja pitanje hoće li ona nešto konkretno poduzeti po pitanju ravnopravnosti rodova, ili će sve ostati na jednoj frazi.
No ona je u istom intervjuu rekla još nešto što je prošlo nezapaženo - da i sama pokušava ženama biti uzor, poslati poruku Ako sam ja mogla, možeš i ti! Ta je poruka itekako važna u patrijarhalnom društvu u kojem živimo, čak i ako se s predsjednicom u moru drugih pitanja ideološki ne slažemo.
Nakon nje, i možda baš zbog nje, na to će mjesto doći nove žene i muškarci s kojima ćemo se možda i slagati. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je svima poznato da je suprug predsjednice ostao kod kuće brinuti za djecu da bi se ona mogla baviti politikom, što također predstavlja veliki iskorak za našu patrijarhalnu sredinu, i šalje drugim parovima s djecom vrlo pozitivan primjer.
Na kraju napominjem, nemam odgovor na pitanje trebamo li ili ne koristiti termin feminizam, no postoje uvjerljivi razlozi i za i protiv.
Bez obzira kako ga nazvali i na koji ga način objašnjavali onima koji ga ne razumiju ili ga ne žele razumjeti, vrijedi preporuka Gordane Bosanac: svaki bi čovjek trebao sam sebi pokušati odgovoriti na pitanje Kako se odnosim spram ljudskosti Drugog?
