Ludilo se zakotrljalo. Ustvari, zakotrljalo se već odavno, ali sada mislim na ovo aktualno koje će se kotrljati idućih mjesec dana. Trgovački lanac Konzum, kako kaže reklama, promovira zajednički osjećaj ponosa, u prvom redu kao ponosni sponzor Hrvatskog nogometnog saveza s jedne strane i, sve manje prikrivenog, robovlasničkog sustava unutar kompanije, s druge strane.
U kratkom reklamnom spotu koji se ovih dana vrti na televizijama s pjesmom pod nazivom Samo je jedno – imamo sve: u prvom kadru prepune Konzumove kamione koji u rano jutro odvoze “robu”, zatim “naše dečke” koji ipak lete avionom na svjetsko prvenstvo u Konzumovim trenirkama, pa stihove koji prate sliku: Samo je jedno u mom životu vrijedno da suzu pustim ja… a već u sljedećem stihu bi dao i život, dok na ekranu pratimo razgaljenu gomilu, čitave obitelji, navijače, nogometaše, svi jure u stihijskom šopingu po Konzumu, gurajući prepuna kolica, od glave do pete u kockicama, i ne zna se, teško je u tom trenutku razabrati da li više vole domovinu, ili kupovati u Konzumu, ili dizati nenamjenske kredite, ili navijati, ili ginuti i plakati, jer sve oni žele, samo dok je ovjereno poznatim logotipom.
Zatim dalje, čitava horda koja, s konačno prepunim vrećicama i kolicima, iz dućana izlazi mašući zastavama, mama s bebom u kockicama i, moj omiljeni kadar, čovjek koji drži psa u psećem kockastom odijelu. Sve skupa završava u nekom deliriju, i svi su beskonačno sretni i ponosni, na rubu suza, ganuti, jer među nama nema razlike, mi smo jedno, Hrvatska i Konzum, siromašni i bogati, navijači i nogometaši, muški i ženski, ljudi i životinje, imamo samo jedan cilj: zgrnuti što više novca – za gazdu.
A onda, stvarna slika. Ulazim neki dan u već toliko puta spomenuti dućan i prizor koji me zatekne, razbije me na mjestu. Za blagajnom radi žena (naravno), od nekih pedest i pet do šezdeset godina, poslovično ispaćena trgovkinja, izrabljena taman do granice izdržljivosti za plaću ne višu od 3000 kuna, odjevena u navijačku majicu.
Ta koju su joj dali još je i premalenog broja, neprilično ju je utegnula, sve što je u trgovačko – navijačkom spotu nafrljeno do maksimuma u svojoj nestvarnosti, u stvarnosti se ogleda kao u nakaradnom ogledalu. Trbuh i grudi i salo su stvarni, i lice bez šminke je stvarno, i obješena koža koja titra ispod rukava, i umor oko očiju i rezignirani ton glasa, i nervozan uzdah jer smjeni nema kraja.
Posljedni čin eksploatacije roda i tijela, slika poniženja u kojoj, pored svega, ona mora ginuti za vatrene, iznajmiti gazdi svoje grudi i trbuh, svoja ramena i leđa da na njih napiše kako je ponosan sponzor, i time podržati sav taj bolesno bogati nogometno-tajkunski mehanizam.
A onda pogledam dalje i vidim da su sve u nizu odjevene tako, i tako će valjda biti čitav mjesec. I sad se postavlja pitanje, do koje granice, a pitanje je možda u našoj zemlji i u ovoj situaciji zapravo retoričko, vlasnik ima pravo eksploatirati ne samo vrijeme i energiju radnice, nego i njezino tijelo koristiti kao reklami plakat. Otkud mu pravo da pomisli kako ona nema svoju svijest, kako će na sebe navući sve što on naredi, samo zato da bi zadržala posao.
Da bi slika poraza radničkog i ljudskog dostojanstva bila potpuna u tom istom danu zaoštrila su je i predočila u svojoj jasnoći još dva slučaja iz moje okoline. Tog dana imala sam potrebu ispričati ljudima koje sam srela o tim ženama, toj slici, izopačenom shvaćanju vrijednost rada. Dvojica od trojice muškaraca šokirala su me s nekoliko ravnodušnih tvrdnji i pitanja: “Pa možda je to njima baš dobro? Pa mogu otići ako im se ne sviđa. Mogu biti sretne što imaju posao. Uvijek ćeš naći nekog tko će je zamijeniti i obući taj dres na sebe.”
Unatoč svim naporima nisam uspjela objasniti da je danas to dres, a sutra, kako da se fino izrazim, govno na glavi, ili dekolte do pupka, i ako ne postoji granica, da uvijek možemo pristajati na manje, dok se to najmanje ne potroši i više se ne možete zvati čovjekom.
Te iste večeri na Hrvatskoj televiziji za vrijeme centralnog Dnevnika, imali smo priliku vidjeti kako nadbiskup Bozanić blagoslivlja igrače reprezenatacije, podlijevajući svetom vodom spregu kapitalizma, mafije, izrabljivanja i najgore vrste mačizma. Dugo nisam vidjela tako dirljivo obraćanje crkvenog poglavara, ne sjećam se da sam čula ikakav apel za vrijeme poplava, odavno mu se brada nije tresla kao kada je te večeri izgovorio riječi: “Idite u bitku”. U njima je sažeo sve, sve ono što ne bi trebalo niti smjelo biti, a jest.
Jer sve bitke (inače retorika draga crkvi) naših vatrenih i njihove mašinerije, nisu usmjerene ničem drugom nego zgrtanju novca, opet, postavlja se pitanje, kakve veze kršćanski nauk ima s tim. Kada bi naši svećenici bili barem malo svjesniji, barem malo odgovorniji i iole zabrinuti za ljude, znali bi što se događa na pet sati vremenske razlike odavde, baš u Brazilu, baš tamo kamo ih šalju u bitku.
Katolička crkva u Brazilu, zemlji s najvećim brojem katolika na svijetu, stala je na stranu prosvjednika protiv održavanja svjetskog nogometnog prvenstva (o široj slici SP u Brazilu, čitajte ovdje, op. ur.). U crkvama se dijelila brošura u obliku crvenog kartona svjetskom natjecanju. Uz prekomjernu rastrošnost brazilski biskupi organizatorima SP-a zamjeraju raseljavanje stotina siromašnih građana iz njihovih domova u područjima blizu stadiona, naopake prioritete kada je u pitanju korištenje javnog novca koji bi se trebao upotrijebiti za zdravstvo, obrazovanje, osnovne higijenske uvjete, prijevoz i sigurnost.
Uz sve to, treba podsjetiti i na rastuću prostituciju za vrijeme nogometnih prvenstava, porast seksualnog turizma u kojem većina žena nije svojom slobodnom voljom. Ovo zadnje bar se za sada ne događa kod nas, srećom, previše smo mali i beznačajni da bi se ružnoća kapitalizma i izrabljivanja pokazala u svom najsurovijem obliku kao u Brazilu, ali i navijačka majica na Konzumovoj blagajnici sjajan je početak.
