Crna Gora, odnosno veliki dio njenih građanki i građana, brižljivo čuva svoje patrijarhalne „tekovine“, a često i plemenski način razmišljanja, zbog čega sve predrasude koje o feminizmu i feministkinjama postoje i dalje žive u toj maloj primorskoj državi koja je sve svoje kapacitete podredila ulasku u Europsku uniju i, u skladu sa svojim ratničkim mentalitetom, NATO alijansu.
Borkinja za prava žena, iako ne mnogo, ipak ima i suglasne su u stavu da feminizma u Crnoj Gori ima, ali ne i feminističkog pokreta ili scene.
Filozofkinja i aktivistkinja Paula Petričević smatra da ne postoji kritična masa feminističkih aktivistkinja i/ili teoretičarki koje kontinuirano djeluju, proizvodeći akcije i tekstove koji utiču na društvenu zbilju i oblikuju je u određenoj mjeri i na osobit način.
„Ovo ne znači da nema ženskih i feminističkih aktivistkinja, inicijativa koje imaju feministički karakter, teoretičarki/a koji se oslanjaju na feminističke uvide i teorije i operišu ovim kategorijalnim aparatom, ali oni ne čine pokret, nisu prepoznati i priznati kao relevantna pozicija u naučnom, političkom i uopšte javnom diskursu i prostoru u Crnoj Gori“, kazala je Petričević.
Rodna ravnopravnost nije prioritet društvenih pokreta u Crnoj Gori
Ostvarivanje rodne ravnopravnosti, objašnjava Petričević, nikada nije bilo na vrhu prioriteta društvenih pokreta u Crnoj Gori i do najvećeg proboja na ovom polju dolazi nakon Drugog svjetskog rata kada su ženska ljudska prava zadobivena kao „kolateralna dobit” emancipacije radničke klase.
Period stabilizacije nakon 90ih godina i konsenzualno izražene regionalne želje za pridruženjem Europskoj uniji, kada su ženska prava u pitanju, obnavlja scenarij nakon 1945., no Petričević upozorava, „proizilaženje” ženskih prava iz nekog većeg ili „starijeg” korpusa je dvosjekli mač.
„Bilo bi apsurdno ne uvažiti ga kao civilizacijsko postignuće koje bi se, da se čekao ili pitao ovdašnji mentalitet mnogo kasnije ostvarilo. Međutim, izostanak priznavanja i valorizacije lokalnog ženskog pokreta ostavlja masivnu „slijepu mrlju” u razumijevanju i, što je mnogo bitnije, u iskustvu ovdašnjih žena, koja se najbolje očituje u samorazumljivosti sa kojom se odnose prema ovim pravima, ali i indolenciji zahvaljujući kojoj neka od njih skoro neprimjetno gube“, kazala je Petričević.
Prema njenim riječima očito je teško, ako ne i nemoguće, uistinu cijeniti prava i institucije za koje se nismo i sami izborili, čija nam je povijest netransparentna, koji su nam se sa visine, po inerciji ili direktivi skotrljali u krilo, stigli kao uzgredan i slabo zaslužen dar.
„Feministički pokret, koji bi važnost ovog iskustva i saznanja činio vidljivom i jasnom, u Crnoj Gori ne postoji“, smatra Petričević.
Ona feminizam ne smatra partikularnom ideologijom i ne misli da seksizam i patrijarhat mogu biti ukinuti sve dok ne postanu prepoznati kao problem svih – i muškaraca i žena. Za Petričević je feminizam druga riječ za pravdu, odnosno za način ostvarivanja socijalne pravde, čime bi njegov krajnji domet bilo društvo jednakih mogućnosti, društvo ravnopravnih, društvo u kojem je rod prestao biti vrijednosnom kategorijom.
Direktorica nevladine organizacije Centar za ženska prava Maja Raičević smatra da se u Crnoj Gori feministkinje i dalje doživljavaju kao mrziteljice muškaraca, a feminizam kao borba za nadmoć među spolovima.
Maja Raičević
„Ako zaustavite bilo koju djevojku na ulici i pitate je želi li da ima pravo glasa, ista prava kao muškarci, ista prava na tržištu rada svaka će reći da želi. A onda je pitajte da li podržava feminizam – mnoge će odgovoriti negativno, upravo iz straha da joj se ne udari ta etiketa feministkinje. Možda mi nismo uradile dovoljno da edukujemo javnost o tome što je zapravo feminizam“, kazala je Raičević.
Neupitnost muške moći u tradicionalnom okruženju
Na svojim predavanjima iz područja ljudskih prava, Raičević polaznike/ce često pita kako po njima izgledaju feministkinje, a nakon toga se obično čuje čitav niz predrasuda da su to muškobanjaste, ružne, dlakave, frustrirane žene.
„Kada im se na kraju zahvalim i kažem da upravo gledaju u feministkinju, iznenade se. Na taj način donekle razbijam mit o feministkinjama i nastojim da shvate da feminizam zastupa emancipatorske stavove i da se radi o humanističkom pokretu. Zapažam da ima dosta ljudi koji su jako osviješteni po brojnim pitanjima i koji imaju pozitivne stavove o ljudskim pravima uopšte. Međutim, kad se dotaknemo muško-ženskih odnosa ili bilo čega što ima veze sa rodnom ravnopravnošću iz tih ljudi počne da isijava takav animozitet, jed, prosto ljutnja.
To vidim kao strah od gubitka moći koju ovo naše tradicionalno podneblje nikad nije dovodilo u pitanje. Takve stavove dijeli i veliki broj žena, što se često koristi kao argument protiv borbe za ravnopravnost. Treba imati u vidu da su i žene, kao i muškarci koji tako razmišljaju, potekle iz istog miljea, da su naučene na tradicionalne uloge i da još nije velik broj onih koje su promišljale na ove teme ili imale priliku da o njima čitaju, slušaju ili se susretnu sa nekim drugačijim ustrojstvom.
I dalje kod žena, a sa njima radim svakodnevno, uočavam tu naviknutost na pasivnu ulogu bez slobode da aktivno sudjeluje u procesima i javno izražava svoje mišljenje. To je pokazatelj da smo i dalje tradicionalno društvo i da feminizam kakav postoji u regionu, još ne postoji u Crnoj Gori. Na sreću, kod mlađih generacija koje su bile u prilici da prođu neke neformalne edukacije na ovu temu primjećujem emancipovanije stavove, što nas opet vraća na važnost obrazovanja“, pojašnjava Raičević.
Prve ženske organizacije koje su u Crnoj Gori nastale krajem 90ih i aktivne su danas i u njima su žene koje su izgradile mreže suradnje u regiji što je organizacijama kakva je Centar za ženska prava jako korisno. Raičević kaže da je zadnjih godina ta aktivnost slabija jer neke organizacije nisu mogle ni htjele prilagođavati se novim procesima i trci za europskim fondovima jer su smatrale da ih to odvlači od njihovog izravnog rada sa ženama koje uvijek trebaju biti na prvom mjestu.
„Karakteristično je i to što nema studijskih programa o rodnoj ravnopravnosti niti rodnih studija kao posebnog studijskog programa kao što je to slučaj svuda u regionu. Zato su i bile značajne rodne studije koje je NVO Anima organizovala u Kotoru. Dok god državni Univerzitet ne prepoznaje ovu priču mi ćemo imati manjak akademskog kadra koji se bavi ovim temama, a mislim da je u Crnoj Gori upravo to problem – mali je broj akademkinja koje se bave pričom o ženskim pravima i rodnoj ravnopravnosti“, istaknula je Raičević.
Ona smatra da je povezivanje akademskog sektora i civilnog društva jako bitno i da je upravo to jedan od načina da se nove generacije educiraju. Ljudi su zainteresirani za ove teme, ali Sveučilište je bastion tradicionalizma koji još ne prepoznaje značaj rodnih studija.
Nova strategija, solidarnost i edukacija novih generacija
Da građane i građanke Crne Gore očekuje ozbiljan put do osvješćenja, ukoliko se uopće žele iščupati iz „zagrljaja“ patrijarhata i dozvoliti ženama da budu ravnopravne u društvu, kristalno je jasno objema sugovornicama.
„Problem je što patrijarhat u Crnoj Gori ne predstavlja problem. Ovo onemogućava sveobuhvatno i održivo rješavanje problema diskriminacije žena i rodno zasnovanog nasilja. To je nešto što moramo neprestano dovoditi do svijesti, a što najčešće predstavlja slijepu mrlju oko koje je centrirano izolovano (dakle neodrživo) bavljenje pojedinim aspektima rodne problematike.
Niti rodno senzitivan jezik, niti kvote, niti državno sklonište za žene žrtve rodno zasnovanog nasilja ne mogu zaživjeti u našoj zbilji niti ispuniti svoju svrhu bez problematizovanja naturalizovanog patrijarhalnog imperativa, počev od nas samih i odnosa koje uspostavljamo sa drugima. Prava emancipacija, učila nas je Emma Goldman, ne počinje ni na glasačkom mjestu, niti u sudu. Ona počinje u ženskoj duši“, kaže Petričević.
Raičević smatra da crnogorskim feministkinjama treba nova strategija koja se treba zasnivati na solidarnosti, zauzimanju zajedničkog stava i radu s mladim generacijama, ali na način koji je njima prihvatljiv.
„Moramo da budemo otvorenije i pristupačnije za mlade ljude i da im objasnimo šta je suština feminizma i da je to nešta što će i njima i cijelom društvu donijeti boljitak i da to nije borba polova kao što to doživljaju ljudi koji ne žele feminizam“, zaključila je Raičević.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
