Ervina Dabižinović je jedna od rijetkih crnogorskih feministkinja koja u kontinuitetu već gotovo dva desetljeća glasno govori o položaju žena u Crnoj Gori.
No, stanjem ženskih ljudskih prava u Crnoj Gori nije zadovoljna; kaže da su “na najnižoj tački u regionu, sa visokom stopom nasilja svih vidova prema ženama, najmanjim ciframa u političkoj participaciji, izuzetno zabrinjavajućim stanjem kršenja radnih prava, siromaštvom, kršenjem prava aktivistkinja za ženska prava, nezaposlenošću, gubitkom prava na život i poniženjem ukoliko se ne pristaje na dil sa političkim subjektima svih boja.”
Dabižinović živi u Herceg Novom, doktorantkinja je rodnih studija i spisateljica. Razgovarale smo o položaju žena u Crnoj Gori, utjecaju vjerskih zajednica na društvo, njenim spisateljskim podvizima i nevoljama te Petru Drugom Petroviću Njegošu, crnogorskom vladiki i pjesniku koji se u svojim djelima, usprkos svećeničkoj odori koju je nosio, bavio i ženama.
Već se gotovo 20 godina aktivno bavite ženskim pitanjem u Crnoj Gori i to na način na koji nitko to nije radio prije Anime čija ste članica od osnivanja. Možete li nam reći kakav je položaj žene u Crnoj Gori danas i jesu li primjetne promjene (na bolje ili na gore) u odnosu na sredinu 90-ih godina prošlog stoljeća?
Od devedesetih do danas prava žena osvojena u socijalizmu pretrpjela su dokidanje. Taj je ispodpojasni udarac ženama ostao nevidljiv jer je na gotovo kompletnom prostoru Socijalističke Jugoslavije političkim elitama bilo važnije bavljenje nacionalnim i vjerskim identitetima te procesom privatizacije društvene imovine koja je ubrzo završila u privatnim džepovima onih koji su se obogatili ratnim profiterstvom.
Bilo je izuzetno nepopularno pominjati bilo što iz perioda socijalizma. Pritisak na elite da aktivno rade na ženskim pravima došao je iz međunarodne zajednice kao imperativ. Pritisak je došao i iz ženskih organizacija u Crnoj Gori koje su u tom trenutku bile najaktivniji dio civilnog društva. Međutim, od tada do danas suočavamo se s izostankom i izigravanjem političke volje, politički establišment nema namjeru da prepusti moć.
Do danas smo izdejstvovale pravni okvir koji donekle zadovoljava ovo pitanje, međutim, proces implementacije izostaje pa se ne stiču elementarni uslovi da se ovo pitanje pomjeri sa početne tačke.
U tom smislu nisam zadovoljna stanjem ženskih ljudskih prava u Crnoj Gori. Ona su na najnižoj tački u regionu, sa visokom stopom nasilja svih vidova prema ženama, najmanjim ciframa u političkoj participaciji, izuzetno zabrinjavajućim stanjem kršenja radnih prava, siromaštvom, kršenjem prava aktivistkinja za ženska prava, nezaposlenošću, gubitkom prava na život i poniženjem ukoliko se ne pristaje na dil sa političkim subjektima svih boja.
Bez partijskih knjižica nema mogućnosti da vas neko uzme u obzir. Bogato naslijeđe rada ženskih organizacija se također nikada nije ozbiljno uzelo u obzir. Na primjer, Anima se bavi obrazovanjem žena i predstavlja bazu znanja iz feminističke teorije i prakse. Sve je učinjeno da se program učenja izopšti i onemogući. Sistem nije nikada bio spreman da razmatra sugestije, bilo da se radilo o zahtjevu da se ženske studije uvedu na Univerzitet ili da se za zapošljavanje na mjestima koja se tiču rodne ravnopravnosti uzme u obzir kriterijum da je neko završio Animin program ženskih studija. Nebrojeni su primjeri. Mislim da nismo stigli nigdje, a neznatni pomaci su za mene neprihvatljivi jer predstavljaju primjere kojima se manipuliše kako bi vam se začepila usta.
Vaš osobni, ali i odnos žena koje okuplja Anima, je uvijek kritički usmjeren prema vlastima u Crnoj Gori. Ako, primjerice, predsjednik Skupštine u svojoj čestitki ženama za 8. mart govori o “pozitivnom patrijarhatu u Crnoj Gori”, mislite li da je riječ o totalnom neznanju ljudi na vlasti ili se namjerno ne hvata u koštac s diskriminatornim odnosom prema ženama?
Moje je mišljenje da se, nakon ovoliko godina glasnog govorenja istine koju politički establišment neće da vidi, radi o namjeri da se riješe diskriminatorske prakse u Crnoj Gori. Sigurna sam da Predsjednik Skupštine zna o čemu je riječ kada govorimo o diskriminaciji prema ženama pa i onda kada upotrebljava “pozitivni patrijarhat” da bi naglasio da su žene u Crnoj Gori poštovane kroz patrijarjhalne funkcije (majke, sestre kćerke….)
Međutim, on time zatvara oči pred nasiljem svih oblika, od fizičkog do političkog. Tako u njemu i sam učestvuje sa najveće instance moći i to mu stanje odgovara. Baš zato što ova situacija odgovara političkim moćnicima, neće se dugo promijeniti.
U Crnoj Gori je, kao uostalom i u regiji, vidljivost žena u javnom životu na prilično niskoj razini. Anima se čestim performansima koje organizira na trgovima bori i protiv toga. Šaljete političke poruke. Osjećate li da dopirete do žena? Koliko je prosječna crnogorska žena svjesna važnosti feminizma i ravnopravnosti u društvu, odnosno svoje pozicije u njemu?
Uvjek je teško odgovoriti na ovo pitanje. Ali, na osnovu rađenih istraživanja, istraživačice Anime znaju da je 63 odsto žena svjesno diskriminacije i neravnopravnog položaja žene u Crnoj Gori. Kada kažemo nešto kritički, uvjek dobijemo pozitivne komentare i podršku.
Žena u Crnoj Gori je svjesna da joj nije dobro i da nemoć koju podnosi, podnosi stojički. Ono što zamjeram sistemu jeste to što funkcioniše strašeći ljude.
Svi se svega boje, a žene odmah posegnu za autocenzurom. Žene daju podršku porukama koje šaljemo, ali za iskoračenje iz svoje pozicije više nije dovoljno samo razumijevanje.
Javno izlaganje je još uvjek raritet malog broja žena spremnih da se izbore sa sopstvenim strahom i stanu na trg glasno govoreći svoje mišljenje, iako ih niko ništa ne pita. Ni političke elite u zemlji ni van nje. Međunarodni odgovor je uvjek krajnje birokratski u našim okolnostima – to je unutrašnje pitanje. Izostanak podrške i kući i u javnom prostoru ženama šalje jasnu poruku da je, iako znaju o čemu se radi, bolje da ostanu izvan pobune.
Utjecaj vjerskih zajednica, naročito Srpske pravoslavne crkve, u je Crnoj Gori nesumnjiv. Ima li načina da postanemo sekularno društvo i je li ovo očekivanje realno u ovom trenutku?
Političkom establišmentu u Crnoj Gori odgovara manipulacija sa vjerskim institucijama i sa granicom vjersko/sekularno. Prema propisima bi se reklo da je Crna Gora sekularna država. Međutim, političke i vjerske elite podstiču, uvlače, koriste i zloupotrebljavaju sopstvene pozicije moći kad god to mogu.
Ono što brine jeste to da se sve manje vidi sistem i država, a sve više crnomantijaška koalicija koja se ne libi biti na bilo kom mjestu. Region nam pokazuje kako je problematično kada je granica između vjerskog i sekularnog tanka i propustljiva.
Primjeri devedesetih, kada su se stari poznanici pronašli pa na kartu nacionalizma zaigrali svoje zločinačko kolo, sa nikada utvrđenom odgovornošću političkih elita za ratne zločine, sa pravdanjem istih, sa dočekivanjem ratnih zločinca pobjednički, podizanjem spomenika fašistima i prekrajanjem činjenica o tome na kojoj su strani bili, sa poražavajućim devastiranjem antifašističkih vrijednosti i principa koji pripadaju jednom vremenu, jednom drugom političko-ekonomskom kontekstu, drugoj državi, a ne sadašnjim nacionima i vjerskim ubjeđenjima, pokazuje koliko je crkvena institucija operativno sredstvo, instrument nacionalista te koliko crkvama i vjeroispovjedačima prija da budu u stalnom koraku sa političkom moći.
Crkve kao ni ostale institucije nisu lustrirane za svoje uloge i odgovornosti u zadnjem ratu na prostoru bivše Jugoslavije. U postsocijalističkom, tranzicionom i postkonfliktnom društvu kakvo je naše, političari zloupotrebljavaju i bivaju zloupotrebljeni, dozvoljavaju da nam mantije zauzimaju javni prostor. Posebno je vidjljiva njihova organizovanost oko posljednjeg slučaja sa predlogom zakona o vjeroispovjesti, dolaska na političke proteste i promovisanje vjere kao jedinog autoriteta.
Objavili ste 2005. godine “kratki ženski roman”, Palimpsest. Koliko sam ja uspjela istražiti, to je prvi feministički roman kod nas. Kako, kao spisateljica, gledate na žensko pismo u Crnoj Gori danas?
Pojam ženskog pisma se davno problematizuje kroz feministiičku teoriju i kritiku. Međutim, shvatam da to nije bila suština ovog pitanja. Ako žensko pismo razumijemo operativno i strateški, da, ja se zalažem za tekstove koje pišu žene i to one koje nose taj jasan i snažan feminitsički pečat i potpis. Međutim, u Crnoj Gori je osjeka što se tiče tekstova koje pišu žene. Politički, kulturni i drugi krugovi koji imaju formalnu i neformalnu moć ne finansiraju projkete takvog tipa.
Monopol nad javnim prostorom drže oni koji su prepoznati u javnosti koja najčešće ne predstavlja i ne promoviše sadržaje koji osvješćuju. U današnjoj situaciji ni to malo para ne može da se dobije da bi se Crnoj Gori predstavili drugačiji/e autori/ke.
Ovdje knjige štampaju i distribuiraju poslanici, premijeri, tako da ne možete da dođete na red. I ova oblast podliježe korupciji: ukoliko ste u nekoj partiji ili imate neke poznanike na nekim mjestima, postoji šansa. Stvar se svodi na lično poznanstvo i neku vrstu spašavanja njihovog navodnog autoriteta, a da ne pominjem da vam još “čine uslugu”.
Poniženje u ime pisane riječi sam apsolvirala uz sva ostala koja živim. Nisam od onih koji trebaju takvu vrstu kretanja prema naprijed. Ja se ne penjem na ljestvice, mogu uvjek da čitam javno svoje tekstove i misli javno na trgovima, ulicama…
Mjesto sa kojeg govorim – feministički prostor, najčešće ne konvenira sa recimo postmodernističkim pokušajem od kojeg se ne može jasno ideološki izaći u javnost.
I ne samo ideološki; radi se i o novcu koji im daje moć da budu najbučniji. Tako se stvara slika da su jedini krug koji piše i djeluje.
Što god da sam izdala, napravilo je veliku prazninu u egzistencijalnom smislu, meni ili organizaciji kroz koju djelujem. I danas je aktuelan taj stav Virdžinije Vulf o sredstvima i prostoru kojeg moramo imati kako bi se iole odlučile da pišemo. Niti imamo vlastitu sobu, niti novac, niti poziciju u kojoj se možemo baviti pisanjem, koliko god to bila lično nasušna potreba i društveno korisno zajednici u kojoj živimo.
U svom magistarskom radu bavili ste se Njegošem koji je, prema nekom ustaljenom mišljenju, najveći crnogorski pisac/pjesnik. Vi na njega ne gledate blagonaklono; što mu točno zamjerate?
Zamjeram svim vidovima javnosti u Crnoj Gori što je Njegoš predstavljen kao jedini autoritet od vijeka u kojem je živio (XVIII vijek, 1813.-1851.) do naših dana. Radi se o vraćanju u prošlost iz koje nikako da se izađe. Aršinima njegovog vremena mjeri se današnje, u ime neznanja i političkih registara univerzalnost njegovog djela se pretpostavlja razvijenoj književnoj tradiciji kod nas.
Njegošev rad i lik se često se zloupotrebljava u službi nacionalnih i vjerskih identiteta. Vraćanje na prirodno stanje stvari pomoću Njegoša je anahrono i manipulanstko u istom trenutku. Želi se reći da ni prije niti poslije njega nije bilo ništa. Njegošu se ovim ne čini baš najbolje. Ovim se čini kulturni zločin – prenebregavaju se Lalić, Zogović, Nikolić… Mjesto sa kojeg ja govorim i pišem je feministička teorija koja unutar ranijih tekstova dekonstruiše ono što su muškarci radili i rade, stvara svoj prostor suverenosti teksta kojeg pišu žene.
Ja sam kroz rad kojeg pominjete govorila o poziciji ženskog tijela u kulturi Crne Gore. Jedan od primjera kojim sam se koristila tokom istraživanja je pjesma koja je bacila novo svjetlo na Vladiku “Noć skuplja vijeka” (dio “Gorskog vijenca“, najpoznatijeg Njegoševog djela). Pokušavala sam naći procjep unutar kompletnog složenog identiteta pjesnika kako bih razumjela na koji način je on mogao nešto reći o ženskom tijelu. Uzela sam u obzirom da je jednoj od njegovih pozicija ova tema zabranjena, ali je već druga identitetska pozicija ili formacija bila slobodna da sebi da za pravo da o tijelu žena ipak progovori. To je bio zalogaj.
Naravno da sam na osnovu teksta uhvatila njegovu reprezentaciju koja je bila društveno dozvoljiva, koliko god patrijarhalni oci bili u čudu i dugo manipulisali sa tekstom (tekst je redigovan i mijenjan; zna da je kralj Nikola intervenisao u tom slučaju). Njegoš je uspio da kroz sliku VILE dozvoli sebi slobodu da govori o onom što mu po položaju Vladike ne bi moglo biti tema.
Njegovo bavljenje ženskim tijelom je otvorilo čitavo polje istraživanja koje treba ozbiljno uzeti u obzir: vile se zaista pojavljuju kao jedna vrsta javne ženske subjektivnosti i pojavnosti.
Ja ne gledam blagonaklono na dominantne interpretacije i “podmetanja” Njegoša kao najvećeg knjiženog autoriteta za vijeke vjekova u Crnoj Gori. Tako predstavljen Njegoš zapravo ništa ne govori o njemu samom, već o nama i našem planskom ne-razvoju.
Zato ponekad može da izgleda začuđujuće, a i da se stekne utisak (koji se dijelom osjeća i u ovom pitanju) da s moje strane postoji animozitet, pogotovo zato što često, da bih skratila polemiku i kontrolisala sopstveni doživljaj kažem: “Hoćemo li konačno sahraniti Petroviće!” Imamo još mnogo toga što mora biti predmet naše potrage i predstavljivosti. Ovako smo sa Gospodarom u kontinuitetu, a to nije dobro.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
