Borba niških feministkinja još je uvijek rovovski teška, njihove dnevne teme na razini su prve linije fronte za mjesto žene u Srbiji pa stoga ni ne čudi nedostatak lepršavih lifestyle sadržaja.
Ipak, vlastiti rad na lokalnim problematikama može postati izvorom vlastite produkcije feminističkog i inog sadržaja i postati primjer samoodržive i tradicionalne feminističke manifestacije.
FemiNiš 2012 bio je idealna prilika da promotrimo izbliza kako funkcionira jedan tipični feministički festival na Balkanu.
Kava s organizatoricama festivala u niškoj tvrđavi koja atmosferom pomalo podsjeća na zagrebački Maksimir otkrila je koliko ženskog posla ima u južnoj Srbiji i posredno smo dobili odgovor komu i zašto treba jedan feministički festival u Nišu?
Feministička coolinarika ili DIY recept za festival
U dvije posude razdijeli aktivizam i umjetnost; u prvu dodaj radionice, diskusije i prezentacije a u drugu izložbu, predstavu i film, u ozbiljnom tonu miješaj na laganoj vatri pet dana i začini partijem po volji.
Ovogodišnji FemiNiš treći je po redu a organiziraju ga Ženski prostor i Centar za devojke uz logističku ili medijsku pomoć i drugih niških udruga i centara. Iako lista udruga i centara, posebice prvog Feminiša, sugerira svojevrsno niško umrežavanje i apliciranje strukturalnijih projekata na veće natječaje ili pak kretanje prema zasebnoj udruzi koja bi organizirala festival, čini se da, bar zasad, ne postoji takva inicijativa: udruge apliciraju zasebno za pripadajući im dio programa.
Festival je iznikao iz želje organizatorica da se decentralizira feministički sadržaj u Srbiji te da se iz ekonomskih razloga fizički približi Romkinjama, koja su jedna od ciljanih skupina rada Ženskog prostora. Projekt je uspio i festival postoji od 2009. no pitanje je – za koga?
Ženski festivali čini se s razlogom funkcioniraju najbolje u glavnim gradovima, pogotovo što se tiče odaziva publike. Ono što sam vidjela u Nišu više naginje sustavnom stvaranju publike i kritične mase, nego li odgovoru na potrebu publike za feminističkim sadržajem. S time je u skladu i instant recept za spravljanje tipičnog regionalnog feminističkog festivala: u dvije posude razdijeli aktivizam i umjetnost; u prvu dodaj radionice, diskusije i prezentacije a u drugu izložbu, predstavu i film, u ozbiljnom tonu miješaj na laganoj vatri pet dana i začini partijem po volji. Probajte, lako je, ukusno i jeftino!
Kao i mnogi drugi feministički festivalu u ovom dijelu Evrope i FemiNiš pati od nedostatka financijske potpore gradskih institucija. Uprava grada Niša izlazi im u susret otvorivši vrata javnih gradskih prostora no ne i gradskog te državnog proračuna.
Tu je ključna i suradnja s Media Centrom koji pomaže medijsku promociju festivala s kojom su organizatorice zadovoljne i to može biti dobra osnova za primicanje običnoj mainstream publici, koja je ta koja festivalu fali, jer feminizam je još uvijek nešto što, u percepciji prosječne žene, nije potrebno niti zanimljivo, a muškarcu je prije svega prijetnja. Stoga za festivalskom trpezom prevladavaju zainteresirani lokalni i regionalni aktivisti koji uz dobar postotak volonterki čine većinu publike.
{igallery 89}
Niški feministički festival organiziraju ženske udruge Ženski prostor i Centar za devojke, no on je samo jedan segment njihova godišnjeg programa. Da im posla i platformi za djelovanje ne nedostaje vidi se iz njihova širokog raspona djelovanja. Centar za devojke bavi se edukacijom i emancipacijom djevojaka i to onih mladih, srednjoškolki. Od 2002. održale su više od tisuću radionica u srednjim školama koje pokrivaju teme od prevencije trgovine ljudima, seksualnog i obiteljskog nasilja, ženskog zdravlja i ekonomskog osnaživanja.
Programska križaljka trećeg FemiNiša
Feminiš 2012.: Izložba “Identiteti“ donijela je školske i one naprednije izraze ženskog bivanja poput multimedijalnog kolaža „Super Heroina“ (Janković, Jelača, Latinović) o procesu stvaranja i plasiranja ideje ženskog te „Gender Studies“ (Jelača) koji razbija konstrukt roda.
Filmski program „Svijet po Montseratu“ o genetski modificiranoj hrani, „Women art Revolution“ o formiranju umjetničkog aktivizma 70-tih i film „Akvarij“ o mladoj buntovnici – obojen je jakom aktivističkom notom te time rezerviran za uži krug ljudi kao i niz predstavljanja i diskusija.
Predstava Eve Ensler „Dobro tijelo“ i razne radionice angažirale su lokalno djevojaštvo za umjetnost ili ponudile svojevrsni self-healing program i okretanje prema prpošnijim temama.
Ženski prostor bavi se ponajviše Romkinjama. Razlozi tomu mogu se naći i u najobičnijim statistikama. Oko 10% Roma od ukupnog stanovništva Srbije uglavnom je napučilo upravo južnu Srbiju. Porazni podaci slijede: žene su prosječnog životnog vijeka od 48 godina, neobrazovane su, nemaju zdravstvenu zaštitu, ekonomski su nezaštićene, ukratko – spadaju u višestruko diskriminiranu skupinu.
Jedna od značajnijih inicijativa koje su realizirale upravo je ona Ženskog prostora u suradnji s 25 romskih ženskih udruga. Riječ je o filmu o uspješnim poslovnim Romkinjama kojeg su prikazale diljem Srbije okupivši lokalno romsko žensko stanovništvo. Razbijanje stereotipa o romskoj ženi važno je kako za mainstream tako i za same Romkinje o čemu govore njihove reakcije na projekcijama – konkretan fizički dokaz o mogućnosti drugačijeg života.
Da su ove akcije vrlo ozbiljne i da ne staju samo na lijepim slikama dokazuje i pravno zagovaranje te niz lokalnih akcija koje su uvod u konkretnu pomoć. Veseli jedan od sljedećih projekata vezan za Romkinje lezbijke koje su još jedna od subgrupa ove već višestruko diskriminirane skupine.
Ženski se prostor nadalje bavi i edukacijom te je njihova ljetna feministička škola savršena platforma i prilika za vrbovanje mladih snaga. Ne treba zaboraviti i antifašistički segment u radu udruge kao ni LGBT aktivizam koji preuzima upravo Ženski prostor u suradnji s Labrisom iz Beograda. Budući da kritične mase za išta drugo nema, ovo se uglavnom odnosi na organizaciju seminara i konferencija te ponekom akcijom. U svoj festival uvijek uključuju i LGBT teme, koje su često lezbijske, te se nadaju da će barem ponudom sadržaja potaknuti stvaranje grupacija koje bi potom i same mogle djelovati.
Borba feministkinja iz Niša je još uvijek rovovski teška, njihove dnevne teme na razini su prve linije fronte za mjesto žene u Srbiji pa stoga ni ne čudi nedostatak lepršavih lifestyle sadržaja. Ipak, vlastiti rad na lokalnim problematikama može postati izvorom vlastite produkcije feminističkog i inog sadržaja i postati primjer samoodržive i tradicionalne manifestacije.