Objavljeno

Suzana Tratnik o svojoj knjizi memoara: Najveći izazov ostaje lezbijska vidljivost!

Suzana Tratnik poznata nam je kao spisateljica posvećena LGBTIQ temama, ali i kao jedna od veteranki na polju lezbijskog aktivizma na Balkanu.

Nedavno je u Sloveniji izašla njezina knjiga memoara ‘Lezbični aktivizem po korakih’ u kojima opisuje formiranje svog lezbijskog identiteta, u vremenu od svoje rane adolescencije do kraja osamdesetih godina.  Aktivistički su to memoari prokrvljeni humorom, osobnim zgodama, vježbanjem aktivizma, a čitajući ih možemo dobiti i autentičan uvid u slovensku supkulturu iz vremena bivše Jugoslavije.

Unatoč brojnim autoričinim knjigama iz domene lijepe književnosti koje su često bile etiketirane ‘autobiografskim’, spisateljica i aktivistica ovdje po prvi put prikazuje i dokumentira uzbudljivo vrijeme stvaranja lezbijske i queer kulture u Sloveniji.


Koja je tvoja osobina bila presudna da baš ti budeš jednom od predvoditeljica slovenske lezbijske scene?

To pitanje nije mi još nitko postavio. I nije na njega baš jednostavno odgovoriti. Prije sudjelovanja u lezbijskom pokretu nisam se bavila nikakvim dobrovoljnim radom niti filantropijom ili bilo čim sličnim. Bila sam individualka koja je voljela čitati knjige, odlaziti u kino, teatar i na koncerte, pratila sam punk pokret u 80-im u Ljubljani i trudila se da ne zanemarim svoj studij sociologije. Nisam imala nikakvih iskustava s timskim radom. Pomalo sam i pisala kratke priče ali tada još bez ozbiljnijih ambicija. Znala sam da volim žene i teško je bilo pronaći partnerku ili barem lezbijske prijateljice i to sam nekako pogrešno smatrala nekakvim osobnim problemom i ‘situacijom’. Dok nije počeo gej pokret u 1984 i djelovanje ženske grupe Lilit u čijem sam osnivanju sudjelovala. Nakon što sam otišla na međunarodnu lezbijsku konferenciju u Ženevu osjetila da moram nešto poduzeti, promijeniti sebe i druge. Osjetila sam neku smjelost za koju nisam ni znala da je imam. I tvrdoglavost.

Nije pogrešno zvati te veterankom lezbijskog aktivizma na Balkanu i stoga si prava osoba za pitanje što nedostaje lezbijskim i queer organizacijama na ovim prostorima, gdje se nalazi neispunjeni prostor najvećeg izazova?

Svi smo mi počeli sa pokretom dosta ‘kasno’ ako se osvrnemo na Europu i Zapad. Nedostaje nam tradicija. Naravno, bile su neke niše gej i lezbijskog života ali malo se znalo o tome. Mislim da je današnja situacija na Balkanu prilično različita i treba uzeti u obzir da je rat teško pogodio neke zemlje, ljude, pokrete, sudbine i budućnosti. Da je netrpeljivost prema gej ljudima na nekim prostorijama stravična, agresija prema njima naprosto podsjeća na ratnu atmosferu. U takvim okolnostima lezbijskim i queer organizacijama jednostavno nedostaje zdrav zrak.

Inače, ja stalno govorim da lezbijske grupe moraju zadržati barem neku relativnu samostalnost i nezavisnost. Kad zaborave na to, odmah ih progutaju druge, veće, bolje organizirane ili ‘simpatičnije’ grupacije. To bi trebalo imati na umu svaki put kad se govori o ‘queer’ projektima i festivalima. To je sve ok, ali ja sam dosadna i uvijek se pitam, koje su to individue u nekoj queer grupi i što se unutar takvih skupina može učiniti za lezbijke.

Hm, prostor najvećeg izazova? Nisam sigurna za scene u drugim državama bivše Juge, ovdje u Sloveniji još ima slobodnih mjesta za one koji bi htjeli napraviti dobar LGBTIQ politički kabaret, koji bi konačno prevazišao Eurosong-repeticiju.

Što je nedostajalo nekadašnjoj sekciji Lilit, a u posljednje vrijeme je stečeno ili da okrenemo pilu naopako – što je imao Lilit, a do danas se izgubilo?

Ženska grupa Lilit imala je u početku sve, to znači, sve ženske incijative sadržala je u sebi baš ta grupa. Onda se počela polako dijeliti ili cijepati na lezbijsku grupu koja je bila malo povezana i sa gej grupom Magnus, SOS telefon, ženske studije, Žensko svetovalnico i još puno njih. Na kraju grupa Lilit kao takva možda više nije bila ni potrebna, sve se nekako podijelilo na više grupa i djelatnosti.

Više puta u knjizi saznajemo tvoju strast za pisanje pisama – u početku si poput mnogih tinejđerica razmjenjivala adrese u pop magazinama, no kasnije si se upoznala s postojanjem internacionalnog lezbijskog udruženja ILIS i napisala si im pismo nakon kojeg su te pozvali u Genevu na njihovu konferenciju 1986. Godine. Tamo si otputovala kao još uvijek zbunjena mlada lezbijka, a vratila si se kao aktivistica. Zašto je Geneva bila takva prekretnica, što si točno tamo spoznala?

To je možda bio moj goodbye pisanju pisama 🙂 Odputovala sam u Ženevu, u drugu zemlju, među lezbijke i suočila sam se sa realnošću na više razina. Naučila sam da za neke stvari samo aktivizam ima smisao, da bez aktivizma ne može ništa čudesno nastati iako se kasnije na to zaboravlja – ali nije ni bitno. Saznala sam da sam i sama drugačija nego što sam mislila – nisam tako povučena, mirna i bezopasna, kao što sam to  do tada slušala cijeli svoj život, mogu nastupiti javno ako znam što ću reći i ako hoću to reći. Neke stvari sam, naravno, i izgubila posle Ženeve – moj život u Ljubljani nekako je izblijedio, moji prijatelji nisu mi bili dovoljni, alternativne prostorije koje sam toliko voljela i cijenila postale su mi nekako dosadne.  Ali naučila sam da mogu puno toga i izgraditi i da postoji mogućnost da mi se druge aktivistkinje pridruže u tome. I moj studij sociologije dobio je smisao i napisala sam diplomu iz gej i lezbijskog pokreta. I počela sam pisati drugačije kratke priče, manje hermetične i realističnije.

Hrvatska umjetnica i aktivistica Ana Opalić nedavno je skovala termin Legzistencija kojime u jednu riječ sažima lezbijsku egzistenciju. Što je po tebi najveći izazov legzistencije danas u slovenskom društvu i ostalim državama s područja bivše Jugoslavije?

Trebamo biti spremne na to da je homofobija duboka i jaka na ovim prostorima. Kad smo u Sloveniji govorili o novom obiteljskom zakonu, uključivo sa gej i lezbijskim obiteljima – meni je bilo mučno od javnih rasprava. Teško je prihvatiti da još uvijek živimo u istoj državi s ljudima iz 19. stoljeća. Zato je velik izazov biti outirana lezbijka, raditi ono što voliš i znaš i – ostati normalna ili dobrih živaca. Najveći izazov ostaje lezbijska vidljivost, na svim društvenim razinama i mislim da se polako približavamo tome.

Što je po tebi bilo presudno da započneš pisati ove memoare? Odakle je stigao poticaj za pisanje?

Dogodio se slučajno. Napisala sam neke stvari za monografiju ’20 let Lezbične sekcije LL’ i toga je bilo nekih 15-ak stranica. Nataša Velikonja me podsjetila da bi mogla napisati memoare. I onda sam to napravila za izdavača /*cf, njima se ta ideja dopala. Činilo mi se zanimljivo opisati stvari onakvima kakve su se desile, bez umjetničke distance. I drago mi je da sam to napisala dok se još mogu sjetiti svih detalja.

Kome je sve namijenjena ova knjiga?

Svima kojima je zanimljivo razdoblje 80-ih u Ljubljani. LGBTIQ osobama i drugim koje zanima lezbijski, gej i feministički aktivizam na prostorijama bivše Juge. Studentima i studenticama koji pišu tekstove o civilnim pokretima.  Nadam se da će je čitati različiti ljudi, i oni koji možda ne znaju ništa o lezbijskom pokretu i egzistenciji. Pa i ja sam, na koncu, napisala knjigu o tome, kako je počeo moj aktivizam za kojeg su bili važni i zaslužni veoma različiti žene i muškarci. Nije to bila tabula rasa 🙂

Posebno mi je zanimljiva natuknica u posljednjem poglavlju knjige gdje kažeš da si se kroz 25 godina svog lezbijskog aktivizma naučila prijateljstvu , solidarnosti i lezbijskom zajedništvu… Većina lezbijskih aktivistica koje su osnovale LL ostale ste na okupu, niste se posvađale i razišle, rasformirale skupinu? Kako ste zaista u tome uspjele, na koji ste način prevladavale razlike i konflikte kojih zasigurno niste bile lišene?

Bilo je teško, bilo je konflikata, trauma, emocionalnih ispada i čak ratova. Ja sam imala probleme s tim u početku u grupi LL jer nisam znala ništa o timskom radu i dinamici i sve mi je teško padalo.  Ali onda se naučiš svađati i shvatiš da nećeš umrijeti od toga. Nekako smo naučile da su mnoge stvari koje nam se danas čine važne i presudne – ljubav, veza, uspjeh, raskid – ipak kratkog vijeka. I da je u pozadini uvijek važnija neka ‘bigger picture’, ono što će uvijek biti tu za nas i za druge. Lezbijska scena ipak je naš dom,  a nema doma bez konflikta, teških emocija i stvaralaštva.


Pročitajte ulomke iz memoara Suzane Tratnik:

Osnovnu školu pohađala sam u sedamdesetim godinama. O homoseksualnosti nisam znala gotovo ništa. O toj temi se zapravo nije ni šaputalo. Čini mi se da se sjećam nekih nejasnih priča da neki rade one prljave stvari i sa istim spolom, kao i onaj još uvijek neoženjeni i elegantni mladić iz susjedne ulice, koji je svaki dan išao po mlijeko obučen u pomodne traperice koje se u ono doba teško nabavljalo. Pričalo se da je peder, ali tada nisam znala što to znači…

Sa jedanaest ili dvanaest godina u knjižnici sam slučajno pronašla takozvani trash roman “Dolina lutaka” (Valley of the Dolls, 1966) glumice i američke spisateljice Jacqueline Susann, prema nekim izvorima navodno biseksualke. Odlomak u kojem se jedna od glavnih junakinja privremeno odseli ženi sa kojom ima lezbijski odnos čitala sam uvijek iznova.

U trećem razredu osnovne škole bila sam opsjednuta sa Natalijom, učenicom prvog razreda. Skoro nakon toga što smo se upoznale ona se je bez razloga »posvađala« sa mnom, a ja sam se sljedeće tri godine na sve moguće načine trudila da budemo prijateljice. Bila sam vrlo uslužna i prijazna, za vrijeme odmora nosila sam joj banane i naranče jer bi onda barem pričala sa mnom. A onda sutra ponovno ne bi marila za mene što me uvijek iznova pogađalo. Ponekad sam je pred školom ustrajno ispitivala zašto ne priča sa mnom i onda smo vikale jedna na drugu ili bismo se, na moj poticaj, potukle – tako jako sam željela njezinu blizinu. Nekoliko godina starija susjeda i prijateljica mi je jednog dana rekla da sam ipak malo previše »zatreskana« u tu Nataliju. Bila sam zgranuta i poricala sam da sam toliko luda za njom koliko se priča, no istovremeno sam znala da je riječ »zatreskana« pravi opis mojih osjećaja prema Nataliji, ali tješila me je misao da se ipak ne može odnositi na odnos između dvije osobe istog spola i zato nemam razloga za brigu.

U četvrtom razredu obožavala sam američku pjevačicu koja je živjela u Engleskoj, Suzie Quatro. Sviđala mi se njena rock glazba, iako sam kasnije ustanovila da se zapravo radilo o komercijalnom glam rocku. Posebno mi se svidjelo što je uvijek bila obučena u kožu i što je sa svojih 151 cm svirala bas gitaru, vrlo netipičan instrument za žene. Iako su mi ponekad prigovarali, još pogotovo djevojke, da je ipak malo neobično što djevojka obožava djevojku, postala sam njena strastvena obožavateljica i putem dopisivanja u domovini i inozemstvu razmjenjivala sam slike i glazbene ploče Suzi Quatro. Tako sam jednog dana u reviji Stop u rubrici za dopisivanje našla i adresu Erike Schauer iz Metlike koja se je predstavila kao obožavateljica pjevača Davida Cassidyja. Očekivala sam da ćemo izmjenjivati slike Davida i Suzi. Ali otpisala mi je Erikina sestra Erna, koja mi je pojasnila, da su sestrino pismo objavili skoro dvije godine prekasno i da je razmjena ne zanima više. Ali i Erna je bila obožavateljica Suzi Quatro, tako da smo se redovito i često dopisivale barem četiri godine. Od Erne nisam dobila samo slike i sveže informacije o pjevačici Quatro, nego je sa mnom dijelila i razmišljanja o spolu u posve novom svjetlu. Pisala mi je kako joj se nikako ne sviđa ženstvena uloga, da ne voli biti »ženskica«, a kamoli glumiti očekivanu žensku ulogu i na primjer, čekati da joj muški otvore vrata. »Zašto, pa jesmo li od šećera?« pitala se u pismu. Erna nije nosila haljine i suknje jer se je u njima osjećala glupo i neugodno, a mrski su joj bili i muški komplimenti i šminkanje. Poznanstvo s Ernom bilo je za mene pravo otkriće i prvi korak na putu k osvještavanju pozicije ženskog spola. Čudilo me što i sama nisam to otkrila? Zašto sam svako proljeće i ljeto uvijek nanovo podnosila nelagodu na biciklu kad sam bila obučena u suknju? Zašto mi nije palo na pamet, kao što je očito Erni, da suknje jednostavno ne moram obući jer me na to nitko ne prisiljava? Od tada godinama nisam obukla ni haljinu ni suknju, a i na osnovnoškolski ples išla sam u hlačama, iako su me školske drugarice upozorile, da takva neću moći ući na podjelu svjedodžbi, a ni kasnije na zabavu. Ali ipak sam ušla. To, što mi je u pismima dala Erna, mogli bismo nazvati ponosan ženski stav.

Prevela: Iva Jevtić

 


 

U petom ili šestom razredu predavanje nam je održao poznati ginekolog iz Murske Sobote, dr. Sonnenschein. […] Za vrijeme predavanja spomenuo je i to da su neki ljudi skloni istom spolu i da se to zove homoseksualnost, a ona može biti prirođena ili stečena. To znači da se takav ili rodiš ili se toga navučeš kasnije u životu, među ostalim zbog boravka u spolno segregiranim institucijama. Bez sumnje je u sedamdesetim godinama kod nas i vjerojatno još gdje prevladavalo klasično mnijenje austrijskog psihijatra Richarda von Krafft-Ebinga, koji je u svojoj poznati studiji Psychopatia Sexualis (1886) vjerojatno prvi podijelio homoseksualnost na prirođenu i stečenu.

Od tada sam se i sama među otkrivanjem svoje sklonosti istom spolu više puta uzalud pitala je li moja sklonost prirođena ili stečena.

Jednog ljeta u zadnjim razredima osnovne škole s majkom smo kao uvijek na nekoliko tjedana otputovali rođacima u Srbiju. Tamo sa se družila sa nekoliko godina mlađom rođakom preko koje sam upoznala i Jasminu, jako zanimljivu djevojku s kojom sam provodila puno vremena i zbog koje sam gotovo zaboravila na svoju rođaku. Sa Jasminom smo se dogovorili da će me posjetiti u Sloveniji, što se doduše nije ostvarilo, ali bilo mi je ugodno o tome misliti. Onoga dana kad smo se vraćali u Sloveniju potražila sam Jasminu da bi se oprostile. Našla sam ju na ulici pred njezinom kućom. Bila je na koturaljkama. Dokotrljala se je do mene i na rastanku smo se poljubile u usta. Te večeri u svoj dnevnik zapisala: »Mislim, da sam lezbijka.« Imala sam dvanaest ili trinaest godina.


Povezano