Objavljeno

Šta nam znači slobodna Palestina?

David Bernie

Od 7. oktobra 2023. godine neviđeno je mnoštvo ljudi uvelo Gazu u svoju geografiju te slogan “od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna” u svoj vokabular, iako je cijela država pod cionističkom okupacijom već skoro osam decenija. Ključno je ne zapasti u zamke historijskog revizionizma i relativizma. Prije osnivanja nelegitimne države zvane “izrael” – koja kao i nijedna druga država niti ima “pravo na postojanje” niti na “samoodbranu”, tj. napadanje, teroriziranje i anektiranje susjednih teritorija – preko živih i mrtvih tijela lokalne palestinske populacije 14. maja 1948. godine, Palestina je bila okupirana od strane osmanskog i, naravno, britanskog carstva, kolonizatora skoro cijele zemaljske kugle. Prvo obećanje o “davanju” Palestine, zvanično poznato kao Balfourova deklaracija, datira još iz 1917. godine, dok je britanski mandat – nježniji naziv za kolonijalnu vladu – stupio na snagu tek poslije Prvog svjetskog rata.

Birokratizacija moći nije više nego pokušaj zamagljivanja odgovornosti i nasilja, međutim, neoboriva činjenica je da se nešto mora posjedovati ili delegirati da bi se dalo. Izvorni cionistički pokret svjesno je tražio i na kraju dobio najviše podrške od svojih ideoloških neprijatelja, koji su mnogo prije uspona nacističke Njemačke htjeli “očistiti” Evropu od jevrejske populacije. Daleko od teorije zavjere, Theodor Herzl, tzv. “otac cionizma”, tu je taktiku obrazložio već 1896. godine u svojoj knjizi Der Judenstaat.

Ovisno o pozicionalnosti na političkom spektru, značenje slobodne Palestine seže preko raznih i suprotstavljenih ideologija – “slobodna Palestina” za neoliberalnu buržoaziju (ukoliko ju je briga) drugačija je od “slobodne Palestine” vjerskih fundamentalista, koja je radikalno drugačija od “slobodne Palestine” za kvir pokret itd. Razlike u političkim implikacijama i preduslovima slobodne Palestine ilustriraju nam kako moć funkcioniše. Šta se legitimira? Kakav politički projekt šta podržava? Dobre namjere i reprodukcija etabliranih parola nisu dosta, štaviše, ukoliko nedostaje čvrsti ideološki temelj.

Naša ideološka svrstanost nije niti sporedna stvar niti nešto o čemu se može kasnije. Taj scenarij magičnih mogućnosti rješavanja neslaganja “poslije revolucije” fikcija je radi koje su – spram nasilnih intervencija od strane državnog aparatusa – hiljade pokreta propale. Politika odgađanja isključivo je zabluda. Do revolucije (ili značajne promjene, za one koji se boje te riječi) ne možemo ni doći ukoliko se nismo srdačno uhvatili u koštac sa svim strukturama oko nas i u nama samima. Alat nije uvijek oružje.

Za oslobađanje Palestine nužno je razumjeti sve što stoji iza nje, njenu genezu postajanja, postojanja i opstajanja, te preplitanja moći u ekonomskim, političkim, akademskim i kulturnim sferama od strane cionističkih lobija, usko povezanih sa mnoštvom drugih, kao što historičar Ilan Pappé temeljito dokazuje u svojoj novoj knjizi Lobbying for Zionism on Both Sides of the Atlantic. Ona je samo jedan od skoro pa bezbroj ključnih doprinosa materijaliziranih kroz desetljeća, no, ipak, genocid nikada nije prestao i za zločin Nakbe nikada niko nije odgovarao. To nije slučajno, ništa u sferi nasilja i politike nije slučajno.

Nepreuzimanje odgovornosti istovremeno je simptom i posljedica (naslijeđa) kolonijalizma, te sveobuhvatne amnezije velikih sila kada besramno lažu da je svijet poslije Drugog svjetskog rata napokon postao pravedan, siguran i slobodan. Svijet bi uistinu bio bolje mjesto da se ljudima strukturalno omogućava pristup postkolonijalnoj i kritičnoj teoriji, poput one Edwarda Saida. Odsustvo tih suštinskih refleksija osjeti se u raznim savremenim masovnim pokretima, bilo u javnom ili digitalnom prostoru. Prije nego što neko skoči na prazni argument elitizma: zahtijevati da se ozbiljno bavimo genocidom, ljudskim životima i njihovim iskustvima nije elitistički. Znanje jeste moć, i daleko od toga da je sve znanje nepristupačno. Od anti-intelektualizma, manjka kritičnosti i recikliranja istih mitova niko nema ništa, osim tlačitelja.

Uzevši to sve u obzir, ne bi nas trebalo čuditi da su trenutno najglasniji zahtjevi za prekid vatre i za mir, bez da se taj mir ikada precizno definiše. Radikalniji zahtjev, stoga i manje popularan, jeste onaj za ukidanjem okupacije, također ne uvijek sa tačnom artikulacijom i planom. Već se iz ovog, skoro banalnog poređenja zahtjeva može doći do zaključka o jednoj od glavnih prepreka sadašnjice za slobodnu Palestinu: neoliberalizma. O tome da “nikad više” nije zaista bilo namijenjeno cijeloj ljudskoj populaciji svjedoče nam krvavi tragovi i masovne grobnice širom svijeta. Posebno u kontekstu istrebljivanja i genocida, kada je nasilje izvanredno prepoznatljivo – jer sistemsko nasilje nije dosta – neoliberali se otkrivaju kao beskičmenjaci koji jesu. “Ljudska prava za sve!” – za to samo moramo prepoznati ugnjetavane subjekte kao ljude.

Okupacija Palestine međunarodno je regulisani zahvat imperijalističkih sila. Slobodna Palestina suprotstavlja se hegemonijalnom svjetskom poretku i njegovim mehanizmima pokoravanja. Palestinci_ke, posebno u Gazi, skoro pa ne mogu prebrojati svoje mrtve, a još manje ih dostojanstveno sahraniti, ne jer su inkompetentni_e – za razliku od institucija međunarodne zajednice, logično – nego zato što se protiv njih koristi najsavremenije oružje, koje iza sebe ostavlja prizore najbrutalnijeg horora, ali ne uvijek ljudske ostatke.

Mehanizmi kažnjavanja stalno vrebaju, ubiti se može na razne načine. U duhu toga, te u skladu s nasiljem koje je Palestinu i sve nas dovelo do trenutnog stanja, nominalno neoliberalni (praktično fašistoidni i svakako kolonijalni) pristup jeste odvratna diskusija o “rješenju” kroz jednu ili dvije države. Okončat ću tu tematiku odmah, jer ne želim da se bavim fantazijama o državi izgrađenoj na tlu ubijenom bijelim fosforom. Slobodna Palestina antitetična je normalizaciji bilo koje vrste.

Strategije “biranja manjeg zla” i “smanjenja štete” narativi su koji su se prišljamčili kroz nepostojeću disciplinu i stalno pregovaranje ideala i vrijednosti; od cilja bezuslovnog oslobođenja do molbi da se barem na djecu ne puca, kad se već njihova mala tijela moraju raznositi bombama namijenjenim za demoliranje bunkera. Ne preostaje ništa drugo nego pitati: šta tačno vrijedi palestinski život? Koliko mu se boli pripisuje prihvatljivim? Koliko kolonijalnog nasilja mora trpiti? Palestinska krv od samog je početka bila glavna valuta okupacijske političke ekonomije, cijeli svijet tome svjedoči, promjene nema, palestinski život ne vrijedi dovoljno za nju. Koliko on tačno vrijedi? Koliko i svaki drugi potrošni resurs, očigledni je odgovor, Međutim, s obzirom na to da to nije dio neoliberalnog vokabulara ljudskih prava, ne može se to baš tako direktno reći. 

Ne smijemo potcjenjivati psihološki uticaj kolonijalizma. Opasnost doživljavamo u izobilju varijacija nekropolitičkih režima, poput bijelog i imperijalističkog “feminizma”, čije politike selektivizma i dehumanizacije nanose štetu apsolutno svima, spram toga što su inherentno paradoksalne. Feminizam je ili za oslobođenje svih oblika života ili nije feminizam. Reprodukcija ciklusa i spirala nasilja naslijeđenih od kolonijalnih institucija nikadneće dovesti do nestanka nasilja, razni su akteri to pokušavali desetljećima, bez ikakvog uspjeha osim guranja miliona ljudi dalje u septičke jame desničarskih ideologija. Osnovni elementi za realizaciju procesa oslobođenja su izdržljivost i dosljednost premisama oslobođenja.

Palestinska psihoanalitičarka Lara Sheehi u svom radu teoritizira psihičke intruzije koje utiču na parametre angažmana, od kojih je inverzija tlačitelja i potlačenih jedna od najizraženijih, te potpuno gubljenje vremena i resursa. Dok su palestinski civili u hiljadama aktivno mete cionističkog režima, fokus zapadnih lidera i medija potencijalnesu cionističke žrtve u nekoj eventualnoj budućnosti, jer, pobogu, Hamas. Izjednačavanje “Izraela”, kolonijalnog entiteta koji ima praktično neograničenu podršku drugih kolonijalnih entiteta, sa gerila otporom mladića i djece, mahom izbjeglica ili potomaka izbjeglica – inače im je determinirajuća osobina i to što su muslimani, znači automatski zli džihadisti – suludo je koliko i brutalno. Tenkovi protiv kamenčića. Ubitačna preciznost protiv šestogodišnje Hind Rajab.

Ono što se od nas kao svjedoka zahtijeva naprosto je da ne odustajemo od palestinskih života. To podrazumijeva odbijanje beznađa i usvajanje jasnoće, i to nepopustljive, militantne jasnoće. Mnogi_e vode ove bitke duže nego što mi postojimo, ne smijemo zaboraviti sav rad, trud i revolucionarnu ljubav uložene u održavanje pokreta, uprkos nepodnošljivim gubicima na dnevnoj bazi. Predanost praksi oslobođenja, disciplini i odgovornosti esencijalne su smjernice za konstruisanje istinite solidarnosti i ljubavi.

U radikalnosti našeg pristupa očituje se da li se u pozivu za “slobodnu Palestinu” radi samo o nama, našem egu i našem komforu, ili se radi o svima nama, te našem nužno kolektivnom oslobođenju. Međunarodni sistem održava teror, da bi ga demontirali, sve mora da padne. Upravo se kroz ovo kodificira naša ljubav prema drugima. Ko smatra da je rušenje vladajućih struktura nepoželjno, tj. ko ostaje netaknut, nije osoba s kojom se može graditi budućnost. Ponavljam, nema saradnje niti oslobođenja ukoliko pregovaramo o radikalnosti slobode.

David Bernie

Slobodna Palestina znači dekolonizaciju

Posebnu pažnju treba voditi o mizernim egzistencijama koje iskorištavaju katastrofalna stanja za akumulaciju moći, specifično za kreiranje kulta ličnosti na društvenim mrežama, tzv. clout chasing. Trendizacija borbi, dakako, nije ništa novo, kao ni lahkoća s kojom se izvještava o broju stradalih i povrijeđenih, kao da se radi o bezopasnim brojevima u vremenskoj prognozi. Oportunističko iskorištavanje mrtvih i izmrcvarenih tijela za vlastiti kapital jedino je i isključivo to.

Naravno, akademske strukture nisu pošteđene ove vrste parazitskog oblika života. Naprotiv, u potpunosti ima smisla da se to masovno dešava u toj sferi kapitalističke produkcije. Znanstvene institucije od svojih su samih početaka bile saučesnice u planiranju i legitimizaciji najvećih zločina. Neke od njih, kao i razne discipline i polja istraživanja, upravo su u tom nasilju našle svoj nastanak. Mjerenje lobanja, kreiranje rasa, patologizacija, eugenika, esencijalizacija spola, kao i trilion sličnih grozota, su bili sprovedeni da bi se intelektualno opravdala hijerarhizacijaljudskih bića. Stoga ne čudi da je dekolonizacija, u početku najradikalniji raskid s institucijama nasilja, postala još jedan prazan označitelj, plitka fusnota napravljena zarad “progresivnog” pomaka. Međutim, dekolonizacija nije metafora. Uprkos pokušajima zabrane, banalizaciji, ucjenama i prijetnjama, dekolonizacija je robustni, rigorozni i radikalni analitički okvir. Istovremeno, za profitere kolonijalnih praksi dekolonizacija je najužasnija noćna mora. Njihovo je najčešće korišteno retoričko sredstvo za njezinu diskreditaciju – pogodili ste – nasilje.

Oni koji biraju dekolonizaciju kao svoju etiku i praksu proglašeni su i tretirani kao barbari, teroristi, necivilizovani, željni isključivo rušenja i paljenja svega do potpunog uništenja. Imaginacija oslobođenja kao nečega inherentno destruktivnog, umjesto generativnog, potpuno je van dodira sa realnošću. Jeste, sve nametnute strukture nasilja moraju biti uništene da bismo kreirali nove obrasce. “Spuštanje u varvarstvo” narativ je za održavanje statusa quo, kao i moralne superiornost neutralnosti, koja svakako ne postoji u realnom svijetu i mit je koji podržava isključivo tlačitelja.

Neutralnost kao poželjna vrijednost u kontekstu ophođenja sa ideološkim neprijateljima pljuvanje je po njihovim žrtvama. Oprez od mržnje je patetičan, ljubav za potlačene jeste mržnja za tlačitelja. Ne postoji univerzum u kojem možemo biti solidarni sa “obje” strane, jer ne postoje obje strane. Naravno, to samo funkcioniše ukoliko nismo zarobljeni_e u vlastitoj kognitivnoj disonanci. Filozof i edukator Paulo Freire u svojoj revolucionarnoj knjizi The Pedagogy of the Oppressed pedantno razrađuje pitanje odnosa između tlačitelja i potlačenih, dokazujući iznova da ne postoji mogućnost izjednačavanja napada i otpora u dimenziji morala, kao i oslobođenja. Mit nenasilja ima za posljedicu pregovaranje i svojevoljno žrtvovanje određenih ljudskih života čije su egzistencije nepoželjne i “komplikovane”. Sve odluke imaju posljedice, neke dolaze od naših tijela, neke odjekuju na našim tijelima. Za neke saveznik_ca, za neke saučesnik_ca u nasilju. 

U isti mah, biti nasilnik ili ugnjetavač već je upisano u naše egzistencije, ne jer su ljudi u svojoj srži pokvareni i zli, to su očajni pokušaji odbijanja odgovornosti. Naprotiv, radi se o sistemima u kojima smo situirani. Neovisno o tome da li se radi o esencijalnim ili luksuznim dobrima te komoditetima bilo koje vrste, na osnovu globaliziranih lanaca produkcije svi učestvujemo u izrabljivanju drugih, često do same smrti. Etička eksploatacija pod kapitalizmom nije moguća, mi živimo u kasnom kapitalizmu – platformnom, oligarhijskom, ili čak neofeudalizmu, tehnofeudalizmu, neomedievalizmu, ovisno o definiciji koja se koristi – i to je to, je li?

To što svi jedni drugima nanosimo štetu nije konačan sud o našem stanju, nešto uklesano u kamen i nepromjenjivo. Daleko od toga, naše je saučesništvo pozadina ispred koje moramo biti aktivni subjekti koji mijenjaju stvari. U svakom trenutku imamo bezbroj prilika za odupiranje, subverziju, pružanje otpora, jer na kraju sistem ovisi o nama i našem radu. Očaj se proizvodi, a cinizam je priznanje nemoći.

Kondicionirani smo na preživljavanje, vještačke su podjele namijenjene da naprave poslušne subjekte. Neoliberalna izmišljena oskudica brige, prividna nemogućnost da se brigu priušti sebi i “nesvojim drugima” ugodan je izgovor, ali je na kraju samo izgovor. Sistem u cjelini radi prekovremeno da nas disciplinira u tu vrstu socijalne reprodukcije, tako nastaje normativnost. Naša egzistencijalna sigurnost apsolutno može biti ugrožena kroz solidariziranje sa nepoželjnim “drugima”, ali jedini dokaz koji nam to daje jeste da je naša izvorna egzistencijalna sigurnost uslovna i oduzeta u momentu kada se opiremo dominaciji.

Isključivo oslobođenje, koje nikada ne može biti fragmentarno ili selektivno, nije zamka. Hijerarhije artikulirane kroz kasni neoliberalni kapitalizam demontirane su slobodnom Palestinom, jer linija podjele između mene i drugog, mene i Palestinca_ke, prestaje postojati. Razumijevanje nas kao odvojenih fikcija je kreirana od strane vladajuće klase. Spona kolonijalizma, imperijalizma i drugih oblika smrtonosnih režima neće ostati “tamo negdje”, već je tu, odavno je među nama. Naša međusobna zavisnost svakim se dahom i danom transformira i izgrađuje, naša solidarnost i ljubav moraju biti odgovor na to.

Šta znači slobodna Palestina za milione Palestinaca_ki koji_e su izgubili svoje najdraže, bili oni familija, prijatelji, komšije_nice, poznanici_e, sugrađani_ke? Za one čije su kuće demolirane, bez ikakvog traga osim historijskih dokumenata, čija su polja i stabla maslina spaljena, čiji su kulturni i vjerski prostori pretvoreni u prah? Za one koji_e su svoje domove morali uništiti da bi izbjegli kazne od cionističke okupacije? Koji_e su u toku svojih smjena morali izvještavati o vlastitim gubicima ili vidjeti leševe svojih najdražih ispod krvavih plahti? Koji_e su u momentima granatiranja izgubili sve po ko zna koji put? Koji_e su bili raseljeni_e desetine puta samo od 7. oktobra 2023. godine? Koji_e su morali_e podnositi nehumane uslove u svim sferama života? Koji_e su gledali mladića Shaabana al-Daloua, već ranjenog i povezanog na infuziju, dok ga plamen guta živog, jer je okupacija opet nemilosrdno targetirala bolnicu? Koji_e na minutnoj bazi moraju izvlačiti leševe iz srušenih zgrada? Koji_e ni iz čega moraju stvarati snagu da nastave? Koji_e su odavno targetirani kao sljedeći_e? Kojima se daje pokvarena, ucrvana humanitarna pomoć? Koji_e bivaju rutinski ubijani_e čekajući u redu za brašno?

Čitave su generacije živjele isključivo u kampovima za izbjeglice. Bezbroj ljudi svih godina i invaliditeta godinama je bacano u zatvore bez suđenja, na neizvjesno vrijeme, u najmizernijim uslovima, uz redovno silovanje i mučenje. Znači li slobodna Palestina, odnosno, smije li značiti samo to da preživjeli neće više morati kupiti ostatke ubijenih u plastične kese? Je li minimum minimuma – odsustvo okupacijske vojske koja kontroliše sve do zadnje kalorije te snajperista koji ciljaju na djecu – sloboda?

Navedeno nije ni fragment nasilja kojem cionistička okupacija podvrgava Palestince_ke, i to ne samo u Gazi, već i na okupiranoj Zapadnoj obali, uvijek uz pomoć oružja i finansija zapadnih liberalih demokratija. Odsustvo najužasnijeg terora nije sloboda. Potreban je potpuno novi jezik da bismo adekvatno artikulisali užase najnovijeg istraživanja jedne lokalne NVO: 96% djece smatra da je smrt neminovna, a 49% djece želi umrijeti zbog rata.

David Bernie

Slobodna Palestina znači potpuno uništenje cionizma

Cionizam je od samog početka bio definisan kao kolonijalno osvajanje od strane osnivača i bezbroj se puta dokazao kao kult smrti. Tu leži ključna evropska vrijednost: moć da se počini zločin nad zločinima bez ikakvih posljedica. I da zvijezde s neba počne skidati za svoje zastave “demokratije”, tvrđava Evropa ne može sakriti svoj neokolonijalni karakter, niti na svojim granicama niti izvan njih. Ne razumjeti krvoločnost carstva u kojem se nalazimo znači živjeti u eho komori.

Gazu u međuvremenu nazivaju probnim poligonom, prvim među mnogima, predznakom onoga što će se desiti onima čije postojanje nije u skladu sa željama nosilaca vlasti. Progenocidna represija već se odavno slijepila za fotelju. Tokovi globalnog tržišta nastavljaju dalje, industrija oružja nastavlja, kako mislite da niste čuli o demokratijama u kojima se profitira od tuđe smrti? Genocid je oduvijek bio najefikasniji alat za demografski inženjering, istovremeno i čin i proces, proces koji nema kraja.

Sve indigene populacije o tome nam svjedoče već stoljećima. Mehanizam eugenike, svojstvo svih genocidalnih ideologija, dijeli subjekte na one koji moraju preživjeti i one koji moraju biti istrebljeni. Ne radi se samo o istoj metodologiji koordinisanog i detaljno planiranog ubistva, populacije koje su doživjele te preživjele genocidneodvojive su radi kolonijalnih kontinuiteta. Dakle, poziv na kraj genocida u Palestini jeste poziv na kraj genocida svugdje. Slobodna Palestina znači slobodu i za Liban, i Siriju, i Jemen, i Sudan, i Kongo, i Ukrajinu, i Zapadnu Papuu, i Kurdistan, i Kašmir, i Balkan, i sav ostatak svijeta.

Slobodna Palestina abolicionistički je projekt, projekt potpunog dezintegrisanja svih hegemonijalnih sistema moći te njihovog širokog repertoara eksploatacije i militarističkih kompleksa, projekt stvaranja svijeta u kojem kapital ne diktira vrijednost života, u kome ne diktira ništa. Slobodna Palestina politički je horizont globalne redistribucije moći. Slobodna Palestina dio je novog svijeta u kome je ispoštovano pravo na povratak, u kome su pušteni_e na slobodu svi_e politički_e zatvorenici_e te u kome kategorički ne postoje više niti zatvorenici_e niti izbjeglice. 

Slobodna Palestina napad je na sve sisteme koji prouzrokuju bol i nepravdu i pobjeda nad njima. Odbacivanje je svih kolonijalnih vrijednosti, sistema, struktura, politika, metoda. Odbijanje je poslušnosti sistemu u kojem će uvijek neko morati ispaštati za nas. Saučesništvo je druga strana depolitizacije. Saučesništvo je druga strana neoliberalizma. Umjesto da se ograničavamo time šta je moguće i “realistično”, tj. dopušteno, da se razumijemo, trebali bismo dekonstruisati nametnute limite. Ništa što je uistinu učinkovito i opasno po sistem nije dozvoljeno ili poželjno. Poziv na slobodu napada strukture moći. Oslobođenje može držati sav naš bijes, svu našu bol, sav naš gnjev te oboriti laži koje služe za konstrukciju opasnih subjekta. Reforma nije oslobođenje, sve manje od njega produžava kulturu dominacije i smrti.

Ne želim učestvovati u praksi naivnog optimizma, želim da sve nas pozovem na odgovornost, da postanemo disciplinovani, odgovorni subjekti. Široko omiljena reparativna politika odavno je iscrpljena, a naši kolektivni mrtvi zaslužuju bolje. Nijedna struktura moći nije dovoljno zastrašujuća da prekine našu borbu protiv nje, ali sve neumorno rade na tome da tako izgleda. Nažalost, mnogi_e su ovu iluziju učinili_e svojim sigurnim utočištem. Ne smijemo zaboraviti da je izložena arhitektura sistema njegov najslabiji atribut niti imati sumnje u efikasnost naših koordinisanih napada. Iscrpljujuće je boriti se protiv sistema ugnjetavanja, ali je nepodnošljivo iscrpljujuće živjeti pod njihovom čizmom.

Naši ugnjetavači imaju različite oblike, funkcije i moći, međutim, svi navigiraju nasilje u sklopu iste strukture. Ništa osim potpunog iskorenjivanja kolonijalnog svjetskog poretka ne bi moglo zaliječiti naše zajedničke gnojne rane. Mnogo je izgubljeno, ali budućnost nije. Svijet koji želimo već postoji, barem u fragmentima, jer mi postojimo. Želim završiti sa riječima Frantza Fanona, francusko-afrokaripskog psihijatra i revolucionara iz francuske kolonije Martinik, čiji je rad imao neopisiv uticaj na palestinsku borbu za oslobođenje: “Posao doseljenika je da domorocima onemogući čak i snove o slobodi. Rad domorodaca je da zamisli sve moguće metode za uništavanje doseljenika.”[1] Ne možemo graditi novi svijet oponašajući ovaj, pitanje je samo naša dosljednost.

Slobodna Palestina nije fantazija, obaveza je. Smrt fašizmu, sloboda narodu!


Preporuke popisa literature:

Ostali preporučeni izvori:


[1] Frantz Fanon, The Wretched Of The Earth, Preface By Jean-Paul Sartre, Translated By Constance Farrington, New York: Grove Press, 1966, 92.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano