Školski udžbenik kao sigurno utočište patrijarhata

Zamislimo jednu školu. Poprilično običnu školu, lošeg inventara, rasklimanih klupa, obijenih podnih pločica, zguljene fasade. Može biti seoska, može i gradska.

Može biti u Hrvatskoj, ali neka je, za potrebe ovog teksta, u Bosni i Hercegovini – u Republici Srpskoj, u nekoj povratničkoj općini, gdje pridjev povratnički podrazumijeva da se u tu općinu, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, vratio određen procenat predratnog, u ovom slučaju bošnjačkog, stanovištva.

Čas je lektire i djeca čitaju Zmajeve pjesme. Odjeljenje je kombinirano, mala područna škola nema dovoljno đaka da bi svaki razred imao barem jedno odjeljenje. Djeca obrađuju po jednu pjesmu, po svom izboru, i recitiraju je. Dječak, učenik drugog razreda, izabrao je pjesmu Strašljivac. Naučio je napamet. Izlazi pred tablu, zauzima našem školstvu dobro znan recitatorski stav, i počinje deklamovati:

Ko se boji sam u sobi,

To je rđav znak,

Koga plaši pomrčina

Ili prazan mrak,

Ko veruje u veštice,

Lep mi je to đak!

Taj mi neće nikad biti

Srbin ni junak.

Ne moramo u ovom tekstu razvijati bilo kakvu dramsku napetost da bi smo došli do skandala koji ubrzo po recitiranju pjesme eskalira na nekoliko razina. Djeca vijest o Srbinu u pjesmici prenose roditeljima, roditelji se bune, traže svoja ustavom garantovana prava, pozivaju na štrajk, ne šalju djecu na nastavu…

Nije baš posve ovako izgledalo stupanje u štrajk roditelja bošnjačke djece u maloj područnoj školi sela Vrbanjci kod Konjević Polja u općini Kotor Varoš. Direktni povod za objavu rata obrazovnim autoritetima u vidu Ministarstva kulture i prosvjete Republike Srpske [1] nije bila pjesma Zmaj Jove Jovanovića. Ispolitizirani roditelji pozvali su se na pravo jednakije od svih ostalih prava – ono etničko, u zakonu umotano u celofan od prava na vlastiti kulturni identitet, jezik i tradiciju.

Tražeći da se njihovoj djeci omogući pravo da se školuju na bosanskom jeziku, roditelji su, protivno zakonu koji nalaže obavezno školovanje za svako dijete, odlučili u jeku školske godine, ne slati djecu na redovnu nastavu dok se ne udovolji njihovim zahtjevima.

Umjesto da osporavaju pravo nacionalizmu da uzurpira obrazovanje i pretvori ga u svoj indoktrinacijski aparat, roditelji su za svoju djecu tražili samo da se promijeni jezik na kojem će se ta podvala nastaviti.

Šta, međutim, ako se s istim zahtjevom pred obrazovnim vlastima i OHR-om pojavi grupa roditelja koja će za svoju djecu tražiti nastavu bez nacionalističke indoktrinacije, i na sva tri jezika , shvaćena kao jedan policentrični (kakav su engleski, njemački, španski), u skladu s naukom koja se tom problematikom bavi? Na čija će se konstitutivna prava oni moći pozvati? [2]

Zaista, ima li prava jačeg od prava na jezik ergo tradiciju ergo naciju? Gdje su nestala prava na rodnu ravnopravnost, prava radnika, sva sila dječijih prava o kojima pričamo tek oko 20. novembra?

Tati svaka čast, on je glavna kućna vlast!

Zamislimo drugu školu, u svemu nalik prvoj: obična, lošeg inventara, rasklimanih klupa, obijenih podnih pločica, zguljene fasade i u njoj učenike četvrtog razreda dok zauzimaju recitatorski stav i deklamuju pjesmice iz lektire Plavi vjetar Ivice Vanje Rorića. Može takva biti bilo gdje u Kantonu Sarajevo, gradska ili seoska, prigradska ili područna. U njoj jedno dijete ponosno deklamuje pjesmu Svaka čast, brišući znojan dlan o farmerke:

Lako ti je tata biti,

On je za sve tata-mata

On u kući pravdu kroji

Pa se tate svako boji

Tati svaka čest i čast

On je glavna kućna vlast

Još je lakše biti mama –

Blago mami među nama,

Nju svi paze, nju svi vole,

Svi za savjet baš nju mole.

Svakoj mami svaka čast,

i ona je važna vlast.

(…)

Da li će poslije ovakve pjesmice pročitane u školi dijete zabrinuto pohitati kući i požaliti se roditeljima kako su umjesto interperaticje poezije opet pjesmice učili napamet? Hoće li podići ruku i upitati učiteljicu ili učitelja po kojem je to zakonu tata glavna kućna vlast, dok je mama krhka mimoza koju svi paze i koja možda jeste važna, ali ne kroji pravdu?

U kućnom zakoniku iz školske lektire mamina je vlast tek savjetodavna, dok je očeva izvršna. Postoji li druga riječ za ovakav vid kućne vladavine do li patrijarhat?

Ustaju li roditelji u bitku protiv diskriminacije po osnovu roda na čije ih je izbacivanje iz nastavnih sadržaja obavezao niz međunarodnih i državnih zakona i dokumenata? Ne ustaju. Zašto? Nemaju kad? Ne čitaju to što im djeca uče, jer vjeruju obrazovnim autoritetima? Žive u udžbenicima rečene obrasce pa ih ne žele ni vidjeti kao pogrešne? Nisu naučeni propitivati? Ne tiče ih se? Ne ugrožava njihove konstitutivne i vitalne nacionalne interese?

A po čemu je, osim po jeziku i onoj ključnoj riječi iz zadnjeg stiha, ova pjesmica drugačija od Strašljivca čika Jove Zmaja? Da ovu drugu ekaviziramo, dodamo jedno «h» ispred «rđav» i umjesto «Srbin» umetnemo, recimo, riječ «momak», bila bi to pjesma sasvim primjerena uzrastu, simpatične rime, jednostavnog ritma, pamtljiva, bez kompliciranih i nerazumljivih riječi. Dok čika Jovina uči dječake-junake da se ne plaše poput curica, druga, Rorićeva, uči dječake, buduće tate, da budu hrabri, da ih se boje, da budu glavni. I nema u tome ništa sporno, sve dok su na odgovarajućem jeziku i(li) pismu.

Ruže za mame, fabrike za tate

Navedene pjesme možda jesu poslužile kao simpatičan, literariziran uvod u problematiku, no tek su vrh ledenog brijega. Za sarajevski magazin za pravednije obrazovanje Školegijum uradila sam podrobniju analizu ukazavši na uzorku od dvadesetak udžbenika i radnih listova iz predmeta Bosanski jezik i Moja okolina za osnovce od I do IV razreda da je diskriminacija po osnovu roda, zakonu unatoč, još kako prisutna u obrazovnim sistemima u BiH. [3]

Tekst je pokušao odgovoriti na niz pitanja: Kakva je to slika žene (majke, supruge, hraniteljice i odgojateljice) u tim udžbenicima? Kakva je slika djevojčice (buduće majke, supruge, hraniteljice, učiteljice)? Kakva je slika savremene porodice i podjela poslova, dužnosti i obaveza u njoj? Koliko rodno zasnovanih stereotipa i društvenih normi se djeci nameće? Kakav je jezik koji se u tim udžbenicima koristi i u kolikoj je mjeri rodno korektan?

Bez namjere da ovdje prepričavam rečeni tekst, pokušat ću prenijeti tek dio cjelovite slike: udžbenici koja djeca dobijaju na tacni u ranom razvojnom uzrastu kao prvu obaveznu i od autoriteta nametnutu literaturu, po svemu odražavaju patrijahalnu heteronormativnu stvarnost u kojoj djevojčice i dječaci žive, a protiv koje se, načelno, borimo kao potpisnice Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1993.) i Zakona o ravnopravnosti spolova (2003.).

Analiza se ponajmanje bavila prebrojavanjem autorica čija su djela zastupljena u planovima i programima. Puko insistiranje na ravnopravnim omjerima česta je pogreška prilikom insistiranja na rodnoj ravnopravnosti na raznim instancama, od obrazovanja do politike.

Zastupljenost žena u lektiri, ako iste pišu trivijalnu, patrijahalnu i ideološku literaturu, kao i zastupljenost žena u parlamentarnim klupama ako su one produžene ruke svojih muških idejnih vođa, stvarnoj ravnopravnosti, jasno je, čini više štete nego koristi.

To, nipošto, ne znači da se u školskim planovima i programima ne trebaju naći djela Dubravke Ugrešić ili Jasminke Petrović, ali isto tako znači i da ne trebamo pristati na kompromise i nominalna prebrojavanja.

Primjera radi, upravo je žena, Zehra Hubijar, i sama spisateljica za djecu, te profesorica Metodike nastave na Odsjeku za razrednu nastavu Pedagoškog fakulteta, autorica najlošijih udžbenika Bosanskog jezika i književnosti za prvi i drugi razred koji obiluju rodnim nekorektnostima i ne vode računa o osnovnim principima ravnopravnosti, niti u jeziku, niti u odabiru rečenica i ilustracija kojima se udžbenik oprema.

Podsjetimo da autorice i autori udžbenika imaju u ovom uzrastu mnogo slobode u uređivanju udžbenika, jer obim obaveznih književnih djela je dosta malen. Fokus nastavnih planova i programa je na usvajanju tehnike pisanja slova. Zanimljivo je da se pisanje kao osnovna vještina, a ne kreativni proces uči kroz četiri razreda osnovne škole po federalnim nastavnim planovima i programima, i to: štampana latinica u prvom, pisana latinica u drugom, štampana ćirilica u trećem, te, na koncu, pisana ćirilica u četvrtom razredu).

Autorice i autori udžbenika imaju tu mnogo prostora sami se dovijati riječima, rečenicama ili kraćim tekstovima na rečeno slovo, kao i ilustracijama koje će slova i nastavne jedinice pratiti. Ilustracija je naročito važna učenicama i učenicima prvog razreda koja slova uče čitati i pisati tek u drugom polugodištu i koja su generalno jako vizualna u tom uzrastu.

A kakvu to sliku svijeta šalju ilustracije u udžbenicima? Očekivano: muškocentričnu.

U udžbeniku jezika za prvi razred Zehre Hubijar (Maštalica 1), dvadeset i sedam je ilustrovanih dječaka i jedanaest djevojčica. Odmaknemo li korak dalje od prebrojavanja, vidimo i šta rade dječaci i djevojčice na tim ilustracijama i kako izgledaju.Dok su djevojčice redom dugokose, uredne, u haljinama i suknjama i sa mašnicama u kosi, dječaci su ili kratkokosi, a ako im je kosa imalo duža, onda je raščupana i neuredna.

Šta, pak, rade dječaci i muškarci na ilustracijama? Igraju lopte, trče, voze romobil, idu u školu, prave kuću, kose travu, voze auto, voze autobus…

A djevojčice i žene? Uče djecu, pletu čarape, mijese hljeb, igraju se s psom, tkaju ćilim, beru cvijeće, nose mašnu u kosi, izgubile su mašnu, idu na pijacu…

Kako se igraju dječaci? Tako što se otimaju za daljinski upravljač koji pokreće autiće, dok se dvije djevojčice mirno igraju lutkama, a treća stoji iznad njih i još mirnije se – ogleda u ogledalu.

Slično je i sa rečenicama koje u istom udžbeniku stoje uz određena slova i možda pomažu djeci da nauče pisati, ali sigurno ne pomažu svijetu koji djevojčicu želi ohrabriti da kad porastu voze auto kao Sejo ili rade u fabrici kao Fehim, uz uvjet, naravno, da imaju sreće pa žive u zemlji u kojoj još uvijek radi pokoja fabrika, što, dakako, nije direktna tema ovog teksta.

Ovim rečenicama gradimo svijet za naše šestogodišnjake:

Maja je izgubila mašnu.

Baka grli djevojčicu.

Djevojčice beru cvijeće.

Alma je nabrala buket cvijeća.

To su ruže za mamu.

Mama ima veliko srce.

Ćilim je tkala moja nana.

Ona ima zlatne ruke.

Ana ima mašnu.

Emina šije.

Učiteljica Sanja lijepo govori.

Mario je dobar golman.

Sejo vozi auto.

Fehim radi u maloj fabrici.

Filipov tata vozi tramvaj.

Više primjera, svakako, radoznale čitateljke mogu naći u tekstu objavljenom u magazinu Školegijum, a koji, opet, uputuje i na neke druge vrijedne tekstove i publikacije, poput sjajne analize Ane Kolarić o etničkoj i rodnoj diskriminaciji u srpskim udžbenicima.

Digitalni dječaci i analogne djevojčice

Uz sve ove goleme probleme iza kozmetičkih izmjena u vidu izbjegavanja podjela na muške i ženske poslove, te sporadično poštivanje rodno osjetljivog jezika, svakako valja skrenuti pažnju i na odsustvo djela gdje su djevojčice pripovjedačice, glavne junakinje, nositeljice radnje u pričama, pjesmama i romanima za djecu – prostoru kojeg obično, čak i autorice, ustupaju dječacima.

Zašto je lakše pisati pjesmicu u kojoj je lirski subjekt dječak i da li izborom dječaka za pripovjedača ili glavnog junaka usvajamo sa njim cijeli arsenal dječačkih karakternih osobina, dakako, društveno uvjetovanih (buntovništvo, slobodoumnost, otvorenost, nestašnost, fizička aktivnost, glasnost – sve te osobine koje čine da lik zavolimo, ali koje ipak ne priliče nježnijem spolu)?

Znakovito je za kraj navesti još jednu ilustraciju koja, u jednom od analiziranih udžbenika, prati nastavnu jedinicu Prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kako bi naučili djecu da njihovi preci u ne tako dalekoj prošlosti nisu imali tehničko-tehnološke blagodeti kao savremene porodice, autori su nam ponudili ilustraciju koja prikazuje prikazuje oca za računarom i sina sa robotom-igračkom, naspram djevojčice sa lutkom i majke sa pregačom koja radosno spušta pečeno pile na stol.

Ironično ili ne, ali teško je ne primijetiti da je tehnološki napredak, sudeći po ovoj ilustraciji, zahvatio samo svijet muškaraca, dok su žene i djevojčice ostale u ulogama u kojima su bile i u prošlosti. Jedina razlika je, pretpostavljamo, što je pile koje je majka ispekla pečeno u električnom štednjaku, a ne u peći na čvrsto gorivo.

Ima li, zaista, budućnosti u kojoj će robotika biti otvorena i svijetu djevojčica, a da ne utjelovljuje ružičastu plavooku bebu čiji je elektronički mozak sposoban samo da plače, smije se i kaže ma-ma?

Šezdeset godina (ni)čega?

Teško da će šestogodišnjaci u lekcijama o protoku vremena to shvatiti, ali i naša sadašnjost nekad je nekome bila budućnost.

Možda su djevojčice prije pedesetak godina vjerovale da će za pola stoljeća svijet biti ljepše mjesto, dok su u udžbenicima čitale rečenice u kojima majke kuhaju, pere, peglaju, čiste, podižu djecu… (Vidi primjere iz jugoslavenskih udžbenika, op.a.)

I naposljetku, tek kao napomenu, umjesto zaključka, ovdje vrijedi pažnji čitateljki otvoriti još jedno polje za razmišljanje, a to je da su jugoslovenski udžbenici pisani pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mada u mnogoj mjeri rodno diskriminatorni, ipak pozicionirali ženu kao važnu kariku u razvoju društvene zajednice i tadašnjih ideoloških postavki, slikajući je i kao radnicu u fabrici, proleterku, borkinju u NOR-u, u duhu cjelokupne priče na kojoj su, za razliku od danas, prava radnika bila mnogo bolje pozicionirana nego danas.