Objavljeno

Silvia Federici: eksploatacija neplaćenog rada žena u kapitalizmu

U sklopu ovogodišnjeg Subversive Festivala, predavanje je održala feministička aktivistkinja i književnica Silvia Federici, suosnivačica kampanje Wages for Housework u ’70-ima.

Osim toga, ona je suosnivačica Odbora za akademske slobode u Africi i autorica cijenjene knjige Kaliban i vještica: Žena, tijelo i prvobitna akumulacija, a prošle godine objavila je knjigu Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle koja okuplja eseje nastale od 1975. u kojima se bavi međunarodnim restrukturiranjem reproduktivnog rada, seksualnom podjelom rada, globalizacijom skrbi i seksualnog rada, krizom skrbi o starijima i brojnim drugim temama.

Na predavanju je pružila uvid u svoju feminističku kritiku liberalne demokracije, dotaknuvši se ključnih tema iz svog rada, poput reprodukcije radne snage, utjecaja duga, stanja neprekidne krize, potrebe za zajedničkim i važnosti neplaćenog ženskog rada za kapitalizam.

Kapitalizam nikad nije bio demokratičan, upozorila je Federici. Ipak, feministički pokret u ’70-ima odigrao je vrlo važnu ulogu u demokratizaciji (primjerice, u vidu borbe za pravo žena na kontrolu nad vlastitim tijelom ili kriminalizacije nasilja u obitelji). Bavljenje pitanjem osobnog i političkog ukazalo je na činjenicu da moć nije na djelu samo u javnoj, već i u privatnoj sferi, a najbolje čuvana tajna kapitalizma je upravo uloga obitelji, kao institucionalizacije neplaćenog rada, unutar kapitalističke proizvodnje i organizacije rada, jer uvođenje razlike privatno/javno skriva ogromno polje eksploatacije – činjenicu da su žene uvelike zaslužne za reprodukciju radne snage. Na taj način kapitalizam strukturalno obezvređuje ženski rad, odnosno definira ga kao „čin ljubavi“ koji ne traži nikakvu naknadu.

Cilj kampanje Wages for Housework bio je upravo kroz propitivanje takvog razmišljanja propitati same postavke kapitalizma i artikuliranjem zahtjeva za plaćenim radom u domaćinstvu istaknuti da je to rad kao i svaki drugi te da su identiteti svih žena duboko obilježeni njime.

Plaća ne predstavlja samo novac, već odnos moći između kapitala i radničke klase – stoga je borba za plaćom istovremeno borba protiv tog odnosa. Također, smatralo se da će uključivanje žena u tržište (plaćenog) rada dovesti do emancipacije; međutim, ističe Federici, to je bila strateška pogreška budući da žene danas moraju raditi dva ili čak tri posla, od kojih je jedan i dalje neplaćeni. Krajem ’70-ih, očekivano, došlo je do neutraliziranja subverzivnog potencijala feminističkih pokreta i pokušaja njihove implementacije u neoliberalni okvir. Feminizam i danas postoji, no nema više transformativnu snagu, zaključila je, dodavši kako nam je više nego ikad potrebna nova inicijativa koja će uključiti i žene i muškarce.

Na pitanje da li je moguće izgraditi nove oblike suradnje, izvan logike kapitala i tržišta, Federici odgovara da jest, i to putem ‘zajedničkog’ (the commons). Zajedničko predstavlja embrij za novu vrstu društva, konstruiranje autonomnijih oblika reprodukcije, alternativu Državi i Privatnom vlasništvu. Trebamo  preuzeti kontrolu nad reprodukcijom, restrukturirati društveno tkivo i iznova uspostaviti zajednice. Ne možemo uspostaviti novo društvo, upozorila je, dok ne uzmemo natrag od države ono što proizvodimo.

Neki od tekstova Silvije Federici dostupni su ovdje, ovdje i ovdje.

Povezano