Sjećam se kad je Elemental izbacio pjesmu ‘Napokon’. Imala sam tada nekih 12, 13 godina i bila sam u začetku svoje tinejdžerske dobi. S mamom sam se svađala oko svega, izlazaka, škole i svih stvari koje su mi tada bile bitne. Zamjerala sam joj što nikada nema vremena, što joj je posao bitniji od mene. Svesrdno sam se trudila da je iz škole zovu što češće. U tom smo periodu prestale biti prijateljice, jer sam joj počela zamjerati. Utirala sam put svom tinejdžerskom gnjevu.
Kada je ta pjesma izašla, sjećam se da smo mama i ja skupa plesale, pjevale i vrištale po našem malom stanu. Bio je to prvi trenutak u kojemu je ona sa mnom otvoreno, kroz ples, progovorila o sebi i onome što je prošla s mojim ocem. Znala sam što se dogodilo s njim i prije tog dana, imala sam svoju nejasnu, dječju sliku o tome što je morala proći i proživjeti da uživamo u tom trenutku.
Ta pjesma mi je tada postala simbol njene snage. Slika moje majke koja repa, glasno pjeva i sasvim jasno izgovara „napokon dišem punim plućima, napokon sam slobodna“.
Tada sam se zapitala može li ona biti slobodna, dok je on slobodan, može li si ikada uzeti za pravo da uživa u životu koji je stvorila uz njega? Može li pogledati u mene znajući da sam dio njihove prošlosti, i ne vidjeti strah?
Nju u to doba nitko nije štitio. Bila je obična radnica koja je na placu prodavala stvari. Imala je stan, muža i dijete (obitelj kakvu smo nedavno referendumom zaštitili). Kada mi je bilo tri godine, batine koje je dobivala postale su joj kap koja je prelila čašu. Smogla je snage i pobjegla od mog oca, a sa sobom je povela i mene. Svoj stan je ostavila njemu. Jer nije bilo druge opcije. Prvih godinu dana bile smo u Ženskoj autonomnoj kući, nakon toga se jednostavno snašla. Radila je od jutra do mraka, uglavnom na crno, jer nitko nije htio zaposliti samohranu majku, koja svakog časa može zatražiti slobodan dan.
Promijenila je brojne poslove. Promijenila je prezime. Promijenila je grad, izgled, svoj karakter. Promijenila je sve što je mogla promijeniti da taj čovjek ne nađe nju i mene. Zadnje što je promijenila je država.
Ja sam ostala, jer to nije moja borba. Vjerujem da ovdje mogu imati sebe. Ali sam, na neki način, izgubila nju.
Hoćete li ratificirati Istanbulsku konvenciju? Hoću li ja Napokon s njom opet zaplesati?
