Emocije cisrodnih muškaraca, kako ih osjećaju, kako se s njima nose i što od njih patrijarhat očekuje — pitanja su to koja se feminističkoj teoriji postavljaju od njezina postanka. Ništa čudno, jer pod patrijarhatom sigurnost marginaliziranih rodova ipak ovisi o sposobnosti da pravilno prepoznaju muške emocije i uspješno na njih odgovore. I iako je analiza patrijarhalnog utjecaja na emocije svih rodova — uključujući one cis muškaraca — svakako vrijedna truda, navedeni zahtjev samo se pretvara da je feminističke prirode. Najčešće ga vidimo kroz uvjerenje da emocije cisrodnih muškaraca, koje se prezentira kao potisnute ili zabranjene, feminizam mora tretirati kao glavnu točku teorije i prakse. Liberalni feminizam jača, ako i samo retorički, a s njime i težnja da se stavljanje emocija cis muškaraca na prvo mjesto u životima marginaliziranih rodova prezentira kao feministički pothvat.
Riječ je o patrijarhalnim vrijednostima koje se pokušavaju ustaliti u feminističkom diskursu. Tugu, ljutnju, usamljenost, žaljenje i alijenaciju cis muškaraca prikazuje se kao dublje i važnije od tih istih emocija kod marginaliziranih rodova, koje zato traže više brige, vremena, energije, resursa i njege. Sve kreće od uvjerenja da cis muškarci osjećaju kompleksnije emocije od marginaliziranih rodova, da su im emocije dublje i vrednije te da je njihova uzrujanost istovjetna društvenoj krizi. Na kraju krajeva, cis muškarci pod patrijarhatom vlastitu emotivnu disregulaciju smiju pretvoriti u krizu za sve oko sebe. Fokus se tako miče s onih koje patrijarhat marginalizira i vraća na njegove primarne i najosnaženije agente. Vjerujem da sve kreće od netočnog razumijevanja samog problema.
Izjava da patrijarhat ne dopušta cis muškarcima da osjećaju i izražavaju emocije popularna je koliko i reduktivna. Cis muškarcima patrijarhat ne samo da dopušta da izraze svu i svaku emociju već ih i poziva da to učine. Ono što se od muškaraca ne želi jest da emocije izražavaju na načine zbog kojih se ne bi jasno razlikovali od žena i drugih marginaliziranih rodova. Cis muškarci smiju biti ljuti, samo ne ženskasto. Smiju biti nesretni, čak i pustiti suzu, samo ne onako pederski. Patrijarhat podupire muškarce u izražavanju osjećaja, ali samo na načine koji referiraju na postojeći sistem moći.
U praksi se ovo ne vidi u potpunom i neprestanom potiskivanju emocija cis muškaraca koju opisuje liberalni feminizam, već u stratifikaciji emotivnog i reproduktivnog rada. Posljedica je to društva u kojem su emotivni rad i pružanje brige vrlo rodno određeni i u kojem cis muškarci patrijarhalnu moć ostvaruju samo kroz neprekidno samoodvajanje od marginaliziranih rodova. Istina je da cis muškarci često potiskuju emocije i ne izražavaju se autentično u odnosima s drugim cis muškarcima, ali to je zato što bi ih takvo izražavanje učinilo prebliskima kvir ljudima i umanjilo njihov patrijarhalni utjecaj. Dok su god okruženi djecom i rodno marginaliziranim rodovima, cis muškarci smiju izražavati emocije kako god žele. Patrijarhalne rodne norme za to ih čak i nagrađuju, a od društva se očekuje da im pruži bezuvjetnu potporu i beskrajnu empatiju. Manje se, ako uopće, govori o kompleksnim emocijama, potrebama i unutarnjim životima marginaliziranih rodova koji im tu potporu moraju pružati.
Takozvana „epidemija usamljenosti“ cis muškaraca i njihov „manjak pozitivnih uzora“ moraju nas brinuti jer patrijarhat ovisi o našoj afirmaciji različitosti cis muškaraca od marginaliziranih rodova. Traži da usamljenost cis muškaraca riješimo na načine koji bi afirmirali patrijarhalnu moć: „žene moraju (biti pristojnije prema muškarcima, više razgovarati s njima, pristati na više spolnih odnosa, postati državno propisane supruge…).“ Manjak pozitivnih uzora samo označava manjak uzora koji su također heteroseksualni cis muškarci. Nije da muškarci ne znaju kako autentično osjećati i izražavati vlastite emocije, već to žele izvesti tako da ne izgube privilegiranu poziciju unutar patrijarhata. Zanima ih rješenje koje bi još više privilegiralo njihove osjećaje, a ne neko koje bi tražilo da promisle o tome koje metode izražavanja osjećaja smatraju primjerenima, koje izbjegavaju i zašto. Žele biti osnaženi patrijarsi koji plaču muževno, a ne ucviljene tetkice.
Uvjeravanje cis muškaraca da zbog emocija nisu ženskasti ili gej („Bez brige, muški je plakati!“) ili da su njihovi problemi teži od problema marginaliziranih rodova do srži je patrijarhalno, ne feminističko. Usamljenost cis muškaraca nije jedinstvena ni drugačija od generalne usamljenosti. Emotivna disregulacija cis muškaraca razlikuje se od one marginaliziranih rodova samo po tome što živimo u društvu koje cis muškarcima želi olakšati iskustvo alijenacije, dok se kod marginaliziranih rodova ono smatra normalnim. Usamljenost cis muškarca kolektivni je problem, dok je usamljenost žena ili kvir osoba osobni neuspjeh kojeg se treba sramiti. Možemo i dalje prioritizirati želju cis muškaraca da istovremeno očuvaju svoju različitost od marginaliziranih rodova i ostvare veću slobodu izražavanja (samo vlastitih) emocija, ali tako nikad nećemo prepoznati pravi problem — strah cis muškaraca od gubitka patrijarhalne moći.
To što cis muškarci ne znaju kako da istovremeno žive autentično i ostanu odijeljeni od žena i drugih marginaliziranih rodova nije problem feminizma. To je samo patrijarhat koji se pokušava ustrojiti u novom formatu. Rezultat je isti: osjećaje cis muškaraca vrednujemo više od materijalnih potreba marginaliziranih rodova. Pravi feministički problem s emocijama cis muškaraca jest to što su naši životi njima prezasićeni, a ne to što su one potisnute.
Osjećaji cis muškaraca često preplave svaki prostor u kojem se nađu, a patrijarhat nalaže da ih se shvati kao izraze Logike i Razuma kojima se valja pokoriti. Marginalizirani rodovi radi vlastite sigurnosti moraju brinuti o osjećajima cis muškaraca i pažljivo na njih odgovarati, a ni najekstravagantniji rituali brižnosti i uslužnosti ne garantiraju sigurnost od izraza muškog bijesa. Svaka negativna emocija koju cis muškarac osjeti vidi se kao neuspjeh žene ili osobe drugog marginaliziranog roda da muškarcu pruži dovoljno pažnje.
Muške nesigurnosti i ljubomora prezentiraju se kao prihvatljivi povodi za napad, zlostavljanje i ubojstvo marginaliziranih rodova. Muška anksioznost, privilegiranost i sistem koji ih osnažuje marginalizirane rodove koštaju pristupa resursima, stanovanju, zajednici, zdravstvenoj skrbi i tako unedogled. Ne trebaju cis muškarci početi izražavati emocije, nego prestati očekivati skrb marginaliziranih rodova i strahovati da izgledaju poput nas. Marginalizirane rodove moraju početi doživljavati kao ljude s jednako bogatim i kompleksnim emocijama, dakle ljude kojima duguju uzajamnu potporu i solidarnost.
Cis muškarci koji slobodu izražavanja ne traže unutar patrijarhalnih normi vlastitu usamljenost vide kao problem koji dijele sa ženama i kvir ljudima — dakle točku solidarnosti. Ne ograđuju se od marginaliziranih rodova tako što svoje osjećaje shvaćaju kao nešto posebnije ili dublje. Ne traže uzore u drugim cis muškarcima. Oni ozbiljniji čak se usude i zaplakati poput pedera! Vrište ženski, uče o muškosti od trans ljudi i zauzvrat trpe manjak poštovanja od drugih cis muškaraca. Nemoguće je odbaciti patrijarhalnu hegemoniju i istovremeno ostati prihvaćen unutar nje, i vrijeme je da se prestanemo praviti da nije tako kako im ne bismo povrijedili osjećaje. Cijena (a i dar) autentičnosti veća je bliskost s kvirstvom. Cisrodni muškarci mogu prihvatiti rizike koji dolaze s odbacivanjem sistema koji ih osnažuje ili mu se mogu i dalje konformirati, ali oboje nije moguće. Ako ih patrijarhalna muškost žulja, neka je sami skinu. Nije na nama da trošimo vrijeme, energiju i resurse na prepravke tako krhkog identiteta. Ako ih alternative stvarno zanimaju, opcija imaju pregršt.
Lee Shevek je trans butch anarhistkinja koja se bavi istraživanjem obiteljskog nasilja. Ovo je jedan od triju eseja iz njezina prvog zinea, A Woman Can be Any Gender She Wants To Be. Možete ga preuzeti na poveznici: https://ko-fi.com/s/47012fd267.
Podržati je možete kroz pretplatu na njezin Patreon ili donacijom na Cashapp: $butchanarchy ili Venmo: @genderchaos.
Prijevod s engleskog: M. Špoljar
