Gotovo tri mjeseca nakon što sam krenuo raditi na projektu “Tabui sudjelovanja muškaraca u pitanjima od važnosti za rodnu ravnopravnost”, našao sam se pred praznim dokumentom posljednjeg teksta u sklopu projekta. Od samih početaka ova je ideja dobila podršku bliže i dalje okoline te svojevrsnu pohvalnicu od većine sugovornica i sugovornika koje sam u sklopu istraživanja za prijašnje tekstove kontaktirao.
Kao netko tko je već duži niz godina povezan s aktivizmom i NGO sektorom, pa time i okružen ekipom nešto slobodnijeg uma i duha, zanimalo me kako feminizam percipiraju moji vršnjaci, osobe koje poznajem iz različitih društvenih krugova i različitih pozadina.
Ja, feminist?
Feminizam kao ideja i praksa došli su mi tako posve spontano i prirodno, vjerujem kao i drugim pripadnicima kakve manjine. Na svojoj sam koži osjetio netrpeljivost već prema minimalnim odstupanjima od rodnog izražavanja – zgražanjem od strane muškaraca ali i čuđenjem od strane žena. Prošlo je sigurnih par godina od prvog trenutka kada me netko u razgovoru definirao kao “feminista”, iako tada, kao ni zapravo danas, nisam u potpunosti mogao percipirati na što bi se ta identitetska odrednica točno u mom privatnom i profesionalnom životu mogla odnositi. Nije mi se jednom dogodilo da me se šikanira u javnom prostoru zbog odjeće koju nosim, da me zaštitari u noćnim klubovima zbog šminke pitaju “jesam li muško ili žensko” ili čak žene zbunjeno promatraju ukoliko se poslužim njihovim toaletom zbog gužvi u onom preko puta.
S druge pak strane, o feminizmu teorijski nisam znao apsolutno ništa. I danas bez prevelikog razmišljanja mogu nabrojati tri muškarca iz svoje neposredne blizine koji bi temu obradili temeljitije i znanstvenije i možda tri puta toliko onih koje ne poznajem osobno, a čiji mi se rad na tom području čini vrijedan spominjanja i valorizacije. Međutim, kada nabrojim imenom i prezimenom tih desetak na papiru, popisu bi bio kraj.
Upravo to, čini mi se, najbolje objašnjava problem nedostatka muškaraca kada je u pitanju promišljanje o rodnoj ravnopravnosti. Van teorijskog razmatranja o pozitivnim i negativnim utjecajima maskulinih ponašanja na rodnu ravnopravnost i položaj žena općenito, malo tko van zatvorenog kruga ljudi u kojemu se nalazim, o feminizmu i rodnoj ravnopravnosti razmišlja ili djeluje.
Prosječan muškarac nema potrebu razmišljati o feminizmu
Razmišljajući o čemu s muškarcima pričati kada je u pitanju feminizam, fokusirao sam se na to smatraju li se feministima (i što za njih ta riječ uopće znači), kako rodnu ravnopravnost prakticiraju u svakodnevnim životima ili koliko uopće o tim temama razgovaraju s drugim muškarcima te što vide kao budućnost pokreta i mogućnostima da se oni sami ili neki drugi uključe u rad inicijativa koje zagovaraju rodnu ravnopravnost.
Igor Grabovac bavio se aktivizmom na lokalnoj i međunarodnoj razini, većinom preko inicijativa čiji se rad preklapao s idejama rodne ravnopravnosti. Interes za tim načinom rada u jednom je trenutku splasnuo. Kako kaže, rodnu ravnopravnost prakticira svakodnevno.
S obzirom na to da radi kao znanstvenik i edukator smatra da su sposobnost i upornost apsolutno nadređene svim drugim karakteristikama.
“Mislim da današnji feminizam (onaj koji do mene dopire i s kojim dolazim u kontakt) nije adekvatno promijenio diskurs koji bi danas bio relevantan. Određene struje u Hrvatskoj dovode do kolektivne neuroze muškaraca zbog koje su malo izgubljeni oko svog identiteta. Mislim da se ne zna više kako biti maskuliniziran, a da to automatski ne znači i biti okarakteriziran šovinistom. Pored toga, veliki problem imam i s činjenicom da su neke feminističke organizacije otvoreno transfobne i da su odbijale razgovarati s muškim predstavnicima drugih organizacija. Bojim se da su organizacije koje se bave nekim oblikom aktivizma danas izgubila doticaj s populacijom koju zastupaju, uvelike su elitističke i stvaraju ozračje koje nije otvoreno za kritiku, pa tako i napredak. Sve organizacije se moraju više pozabaviti pitanjem jednakosti (a ne stavljati naglasak na ekskluzivitet nekih prava) i možda će i tada više muškaraca biti zainteresirano”, objašnjava.
Diego Jendrašić kaže da muškarci u Hrvatskoj ne vide potrebu bavljenja feminizmom jer smatraju da je to samo pitanje žena te generalno žene u mnogim aspektima gledaju samo kao nekog fizički i mentalno inferiornijima. Kao dio LGBT manjine samostalno se bacio u istraživanje ljudskih prava i razvoja istih te spontano svakodnevno počeo uočavati društvene nejednakosti.
Ne vidi, međutim, zašto bi se jedan muškarac bavio rodnom ravnopravnošću ako mu dobro ide u životu. Danas se, kaže, nitko ne bavi onim što ga direktno ne dira.
“Hrvatska je jako inertna zemlja kad se gledaju društveni pokreti. Na dosta njih se odmahuje rukom i stavlja u koš sa zapadnjačkim izmišljotinama. I društveni problemi i društveni aktivizam se kod nas više doživljavaju kao hobi nego kao nešto čime se treba sustavno baviti”, objašnjava svoj stav.
Petar Dukić, pak, smatra da feminizam nije više isključivo žensko mjesto u kojem će se žene osjećati spašeno i sigurno od zlih muškaraca.
Feminizam bi trebao biti prostor slobode u kojem ćemo, kako tvrdi istaknuta feministkinja Alice Rossi, sve biologijski dane manjkavosti i muškog i ženskog roda kompenzirati procesom učenja.
“Poučen iskustvom potvrdio bih kako su rodna ravnopravnost i feminizam još uvijek ženske sigurne zone u koje je muškarcima ulaz dozvoljen na kapaljku. Poruka je i više nego jasna: muškarci moraju aktivno sudjelovati u razvijanju i primjeni zakona i politika za poticanje rodne ravnopravnosti, kao i u pružanju pozitivnih uzora za promicanje jednakosti spolova u obitelji, na radnom mjestu i općenito u društvu”, zaključuje.
Potrebna nova strategija obraćanja muškarcima
Od gotovo dvadeset upita koje sam odaslao kako bi doznao što muškarci misle o feminizmu feedback je stigao tek od nekolicine. Sastavljena pitanja bila su poprilično jednostavna i odgovorljiva te mi se učinilo da bih jednako vremena oduzela ispitaniku koliko i odgovaranje na deset anketnih pitanja klasične manire “1. U potpunosti se slažem do 5. U potpunosti se ne slažem”.
U nekoj svojoj osobnoj analizi feedbacka, rekao bih da organizacije civilnog društva koje se bave rodnom ravnopravnošću generalno trebaju odabrati drugačiji strateški pristup te više raditi na predstavljanju feminizma putem njegove socijalno odgovorne komponente i društvene kritike.
Sami muškarci danas još nisu ni blizu svjesnosti potrebe da zauzmu društveno odgovorne i ravnopravne stavove, a jednako je zabrinjavajuće da im se o tome ne samo ne da govoriti i promišljati, već se kao feministom i autati.
Konstantno slušamo ili govorimo, ovisno o zagovaračkoj poziciji, o tome kako muškarci mogu biti aktivni saveznici žena u bitci za rodnu ravnopravnost, a ipak ostaju sa strane. Čak i ako se identificiraju kao feministi reći će “Drugi muškarci su gamad, ja nisam takav”. Objasniti muškarcima da su privilegirana društvena skupina u gotovo svim sferama, čak i kada toga nisu svjesni, čini se kao jedini logičan korak; a potom kako negativna muška ponašanja (od silovanja, mizoginije pa čak i homofobije) štete njima samima.
Feminizam od svojih početaka govori muškarcima da su dio društvenog problema, ali im rijetko tko ikada direktno objašnjava koji su to točno problemi, na koji način utječu na muškarce a kako na žene, tako da u većini slučajeva ni ne razumiju što čine krivo.
Patrijarhat ih je smjestio na dovoljno povoljan i komotan društveni položaj da njegove implikacije ne razumiju kao pogrešne kada one to jesu. Nije li zabrinjavajuća činjenica da je gotovo svaki sugovornik čuo za stereotip da su feministkinje dlakave lezbače? Ipak, jednako je zabrinjavajuća i činjenica da se o feminizmu ne razmišlja drugačije, da je okej biti dlakava lezbača i feministkinja.
Želimo li se odmaknuti od patrijarhata prema nečem ne jednakijem već jednakom, primarno treba osvijestiti negativne utjecaje neravnopravnosti na muškarce koje oni trenutno ne vide. Strahujem da u postojećem društvenom poretku sa svim svojim tradicionalim organima, od obitelji do države, progledati neće još jako dugo. Solidarizacija se pri tom čini kao jedna jako zbunjujuća društvena pojava. Iduće ćemo subote u tisućama koračati zagrebačkom Povorkom ponosa. Pitam se bi li eventualni marš za rodnu ravnopravnost (čija je komponenta nesumnjivo prisutna u Prideu) neke druge subote okupio desetinu.
Fiktivna zakonodavna i kapitalistička rodna ravnopravnost zamazala je oči muškarcima i ženama, i pred feminizam i rodno ravnopravne inicijative postavio nove strateške izazove. Ako je maksimum inkluzije u pokret to da muškarcu damo komad papira na kojem će reći zašto voli feminizam, fotkati ga i potom to staviti na društvene mreže, onda ih i same feminističke inicijative kao saveznike podcjenjuju.
Jednako kao što je odgovornost rodno osviještenih muškaraca da pozitivne aspekte šire, tako je i dužnost feminističkih pokreta pronaći u svojim redovima mjesto za elokventne zagovaratelje na ravnopravnoj razini, bez straha da opet kradu njihovu poziciju.
Prethodni tekstovi temata:
ŽENE I MUŠKARCI ZA RODNU RAVNOPRAVNOST – SAVEZNIŠTVO ZA BOLJE DRUŠTVO
AMIR HODŽIĆ: RODNA RAVNOPRAVNOST U SVAKODNEVICI DOLAZI NAKON PROMJENA U OBITELJI I DRŽAVI
GORAN SELANEC: STATUS FEMINISTA MORATE ZARADITI
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
