Giti Thadani, koja se jednom prilikom deklarisala i kao ''aktivistkinja svijesti'', unazad nekih 25 godina strastveno je zagledana u istoriju indijske kulture, što je čini svojevrsnom stručnjakinjom za ikonografiju iz feminističke perspektive. Tokom tih dugogodišnjih samostalnih istraživanja prikupila je značajnu dokumentaciju o ženskim simboličkim jezicima i na vrlo specifičan način izriče drevni verdikt ''car je gol'', nudeći svoj pogled na cijelu stvar. Aktivizmom, izložbama i predavanjima je godinama nastojala prekinuti ''gender šutnju'' i kroz zaštitu ženskog kulturnog naslijeđa omogućiti ženama pristup u vlastitu tradiciju, pa i osigurati društveno-istorijski kontekst za feministički pokret u Indiji. Do sad je objavila dvije knjige.
Giti Thadani, koja se jednom prilikom deklarisala i kao ''aktivistkinja svijesti'', unazad nekih 25 godina strastveno je zagledana u istoriju indijske kulture, što je čini svojevrsnom stručnjakinjom za ikonografiju iz feminističke perspektive. Tokom tih dugogodišnjih samostalnih istraživanja prikupila je značajnu dokumentaciju o ženskim simboličkim jezicima i na vrlo specifičan način izriče drevni verdikt ''car je gol'', nudeći svoj pogled na cijelu stvar. Aktivizmom, izložbama i predavanjima je godinama nastojala prekinuti ''gender šutnju'' i kroz zaštitu ženskog kulturnog naslijeđa omogućiti ženama pristup u vlastitu tradiciju, pa i osigurati društveno-istorijski kontekst za feministički pokret u Indiji. Do sad je objavila dvije knjige.
Njena prva knjiga koju su izdavači prilično skratili i sami odlučili oko naslova - Sakhiyani, Lesbian Desire in Ancient and Modern India (Cassel, Engleska, 1996.) - ambiciozan je i dubok filozofski pothvat u arheologiju simboličkih jezika gdje autorka suvereno osvjetljava i afirmiše žensku tradiciju potpuno neovisnu od navedenog ograničenog patrijarhalnog ideala ženstvenosti, ne obazirući se na puku konstataciju lošeg društvenog položaja žene. Oslanja se na vlastita zapažanja i fotografsku arhivu te iščitavanje originalnih spisa na Sanskrtu (a ne tuđih navoda ili loših prevoda, što je česta praksa kojom Indolozi obnavljaju kolonijalističke paradigme) i pokazuje da sveopšta maskulinizacija pojmova iz sanskrtskih spisa ne stoji baš tako, niti je takvo fiksiranje u duhu jezika koji svojom mnogoznačnošću termina implicira otvorenost ka evoluciji značenja.
Na samom početku knjige ona postavlja suštinsko pitanje: koji to strah stoji iza kontinuiranog poricanja neovisnih ženskih tradicija, te da li je patrijarhalni sistem tako apsolutan kakvim se izdaje ili možda postoje i ''druge, ženske tradicije, gdje su ranije ženske kozmologije preživjele i bivale reinterpretirane, regenerisane, življene i prenošene različito u procesu uspostavljanja svojevrsnog ženskog kontinuuma?'' (Sakhiyani, moj prevod).
Njena analiza ključnih indijskih mitova pokazuje da patrijarhalni mehanizmi uporno guše neovisne ženske tradicije i iznova nameću dužnosti supruge nad svim drugim dužnostima iz straha od autonomnosti žene. Ubijeđena u izvornu mogućnost harmonične koegzistencije različitih tradicija unutar starih polikozmologija, ona k tome pomaže i razumijevanju da u Indiji pitanja spolnosti zapravo uopšte ne bi trebala biti tabu. Transparentnost ''lezbejske želje'' u ostavštini starih kultura pored ostalog potvrđuje kontinuirano postojanje neovisnih ženskih tradicija i to je, čini se, ono do čega je autorki najviše stalo, njenim jezikom rečeno: independent feminine - ili - ženski identitet koji je neovisan o patrijarhalnim parametrima kao istorijska konstanta. ''Lezbejske relacije bile su bazirane na uspostavljanju autonomnosti žene; to jest autonomnog rodnog identiteta''
''Iskopavanje ranijih ženskih kozmologija je mukotrpan posao. Rad gdje se pabirče simboli, tekstovi, znakovi, ikone iz patrijarhalnih interpretacija i ideologija da bi se vratilo na značenja koja proizlaze iz unutrašnje koherentnosti jezičkog znaka, simbola itd., postepeno dolazeći do metajezika arhetipske ženskosti.''
I doista, ona odlučno raščišćava teren za žensko duhovno uporište unutar kompleksne maskulinizirane religijske tradicije i kao da svim silama nastoji iskopati neku zabranjenu metafizičku srž poremećaja rodne ravnoteže. Taj pothvat čini Giti Thadani jednom od lucidnijih autorki u istoriji indijskog feminizma, a možda i indijske filozofije uopšte. Kompleksna simbolika brojeva i geometrije, o čemu govori u Sakhiyani, iz tekstova se prenosi na drevnu arhitekturu, pa tako u svojoj drugoj knjizi, Moebius Trip, Digressions from India's Highways (Spinifex Press, Australija, 2004.) u kojoj opisuje svoja ''unutrašnja i vanjska putovanja'', najviše pažnje posvećuje kružnim hramovima, otvorenih ka nebu, iz 64 yogini tradicije (Chausath yogini) koja je postojala na veoma širokoj teritoriji, pretpostavlja se oko 4.vijeka, a sačuvana su samo tri hrama sa skulpturama boginja.
Njen rad je od globalnog značaja jer su mnoge arheološke lokacije o kojima govori jedinstvene u svijetu za žensku duhovnost koja, kao i uopšte neopaganizam na Zapadu, gaji ideje o predkršćanskim religijama kao prirodnijim, organskim i pozitivnijim, te da se s pojavom monoteističkih patrijarhalnih ideologija izgubilo poštovanje ženskog kozmičkog principa, a boginja postala demonizovana uslijed muškog straha pred njenom moći. Tog mišljenja je bila slavna litvanska arheologinja Marija Gimbutas, važan oslonac u studijama ženske duhovnosti, koja je tokom arheoloških istraživanja 70-tih u Jugoslaviji, Grčkoj i Italiji sama pronašla najmanje 500 skulptura. ''Prije 35000 ili 40000 godina stare ere jedva da postoji bilo koja druga umjetnost osim Boginje s velikim grudima, stražnjicom i stomakom'', govori u jednom intervjuu dvije godine pred smrt.
Debata o značenju paleolitskih figurina zvanih Venera i pitanje o prelasku na patrijarhat u neolitsko doba sastoji se od različitih teorija, a Gimbutas je tvrdila da postoje arheološki dokazi o sukobu kultura i da je ''kultura Boginje'', odnosno jedno sofisticiranije, matrističko društvo partnerstva o kojem se zna iz paleolitskih artefakata, postojalo hiljadama godina prije ovog kratkog patrijarhalnog perioda od 5000 godina. Prije Indo-Europljana boginje su bile kreatorke, matrice, a dijelovi ženskog tijela predstavljaju kreativnost - vulva je jedan je od najstarijih urezanih simbola, povezana sa rastom. Za razliku od toga, u indoeuropskim simboličkim sistemima svaki bog je ratnik, a boginje su samo supruge, djevice, ljepotice - bez moći i kreativnosti.
Marija Gimbutas očigledno je inspirisala i Giti Thadani da pokuša naći direktan put ka rekonstrukciji autentične ženske duhovne tradicije, pošto je obožavanje majke ili boginje od davnina zajedničko širem području, a na današnjem indijskom tlu očuvano u okviru Shakta struje. No i ta struja je sada prilagođena patrijarhalnoj raspodjeli: učitelji (guru) i čuvari hramova (pujari) su muškarci, a boginje su supruge glavnih muških božanstava i umotavaju se u tkanine iako su prije bile gole. U takvom kontekstu su i prevodi starih tekstova, kao uostalom i cijeli diskurs indijske filozofije.
Rg Ved je najstarija kolekcija vedskih himni koja se sastoji od tekstova različite starosti, a početak patrijarhata Giti Thadani locira u događaju kada bog Indra siluje boginju Ushu, čineći potom još niz nasilnih radnji. ''Dok Gimbutas iskopava pred-patrijarhalne kozmologije Boginje u staroj Europi prije 4000. stare ere (cca.), i određuje period između 4300. i 2800. stare ere kao pomak od ginefokalnih tradicija prema patrijarhalnima, moj rad započinje sa gledanjem u materijal nađen kada se pomak događa; kao glavni izvor je Rg Ved. (...) Međutim, ono što čini 10 tomova Rg Ved zanimljivim za proučavanje jeste da je u svojoj sadašnjoj formi to svjedočanstvo o razdoblju u kojem su ranije ženske kozmo-socijalne matrice bile prekršene i preobražene u uspostavu vjerovatno prvog patrijarhalnog poretka u kome je najistaknutiji junak bio ratnik Indra. U ranijim kozmologijama ne pojavljuju se ratnički bogovi. Većina Rg vedskih himni slavi i nabraja njegove nebrojene podvige (...) također sadrži reference i tragove onoga što je uništeno, njegovog eventualnog prisvajanja kao i onoga što ne može biti pokoreno, što je postalo vječna memorija Indrinog zločina i njegovog straha.'' (Ibid.)
U kasnijim spisima koji se tiču praktičnog života (dharma shastre) javlja se anatemisanje lezbejskih odnosa kao druga vrsta mehanizma u procesu domestifikacije ženske seksualnosti. Poznati Manuovi zakoni (Manusmriti) određuju kazne za odnose između dviju žena (rezanje prstiju, bičevanje metalnim štapom...) koje su za muškarce puno blaže (kupanje u odijelu, i to samo za pripadnike brahminske kaste). Analiza jasno pokazuje da je ukidanje ženske autonomije inherentni cilj ovakvog tretmana kojim se seksualnost djevojke dodatno utvrđuje kao očevo pravo vlasništva, a isključuje se svaki oblik želje osim prokreativne heteroseksualnosti. Autorka rezimira tabue koji su time uspostavljeni:
''Ne može postojati autonomna razmjena između žena.
Žene ne mogu biti aktivni agenti želje - niti u odnosu spram vlastitog roda niti sa drugošću.
Žene mogu biti razmijenjene samo unutar iste kaste.
Razmjena se ne može odvijati među muškarcima više i niže kaste.
Ne može biti razmjene između žena i muškaraca.
Razmjena se može odvijati jedino između muškaraca, u skladu sa klasnim hijerarhijama. Objekt razmjene je žena i njena seksualnost.''
Giti Thadani je kroz razne projekte ukazivala na konkretne manipulativne prakse koje ona naziva ''hirurškim zahvatima'' u funkciji ''brisanja matrifokalne genealogije iz kolektivne svijesti,'' odnosno prilagođavanja starije Shakta istorije novijim interesima patrijarhalnih mainstream vjerovanja. Na primjer, pretvaranje ženskih statua u muške brušenjem grudi ili dodavanje statua muških božanstava u objekte gdje izvorno ne pripadaju, što je dovelo do toga da je danas ženama zabranjen ulaz u neke izvorno ženske hramove. Muško božanstvo naknadno zacemetirano u centar kružne građevine 64 yogini hramova automatski je učinilo boginje njegovim pratiljama, i tako će ostati za mnoge koji su kasnije ''autoritativno'' pisali o toj tradiciji. Takve intervencije su i dalje aktuelne pri restauracijskim radovima ASI-ja (Archaeological Survey of India). S druge strane, poznato je da su još stari muslimanski osvajači imali običaj rušiti cijele komplekse hramova, a od materijala bi potom pravili svoje građevine, što najbolje ilustruje turističko odredište Qutb Minar u New Delhiju. Ako ništa, onda bi barem statuama boginja lomili glave, ruke, noseve i grudi, kao da su u tome imali neobičnu radost ili vrhunac zadovoljstva.
Zbog takve situacije uništavanja materijalne kulture ženske duhovnosti, dokumentacija i rad Giti Thadani uopšte su velik doprinos feminističkom pokretu u Indiji, i šire. Njena knjiga Sakhiyani zbog svoje ezoteričnosti i neadekvatnog izdavača za sad ostaje bez recepcije u akademskom svijetu.
Iako Indijci lako izlaze na proteste, pomalo se probija nada da će val novih razmišljanja kćeri boginje Kali ponovo povezati sa svojom independent feminine tradicijom, možda čak iznjedriti neka bolja rješenja negoli je zapadnjačka doll girl koncepcija ženstvenosti.
Video intervju sa Giti Thadani možete pogledati ovdje.
Prvi dio teksta čitajte ovdje.
