Žene u Indiji protestuju dok u našim emancipovanim krajevima iz nepoznatih razloga hipnotisano prate skupu i zamamnu tursku sapunicu koja promoviše seksualno ropstvo i veliča patrijarhalnoga vladara. Čak i da je istina da svi mahom prate tu dno-dna seriju ''zbog haljina i nakita'' te ''jer je istorijska'' - zar je istorija jednog osvajača u haremu punog robinja u haljinama doista toliko impresivna koliko je reprodukcija patrijarhalnog smisla baš u potpunosti irelevantna?
Žene u Indiji protestuju dok u našim emancipovanim krajevima iz nepoznatih razloga hipnotisano prate skupu i zamamnu tursku sapunicu koja promoviše seksualno ropstvo i veliča patrijarhalnoga vladara. Čak i da je istina da svi mahom prate tu dno-dna seriju ''zbog haljina i nakita'' te ''jer je istorijska'' - zar je istorija jednog osvajača u haremu punog robinja u haljinama doista toliko impresivna koliko je reprodukcija patrijarhalnog smisla baš u potpunosti irelevantna?Ovaj tekst je prvobitno zamišljen kao putopis inspirisan indijskom Shakta tradicijom i lekcijama Giti Thadani, video umjetnice i slobodne filozofkinje iz New Delhija. Ali tragični događaji zbog kojih je taj grad u fokusu zadnjih mjesec dana stvaraju gorčinu i revolt otvarajući kontekst: dramatično patrijarhalna Indija. Tim više od kada su reporteri prenijeli da se branilac optuženih za silovanje u New Delhiju, Manohar Lal Sharma, podičio gnusnim iskazom tradicionalnog šovinizma: ''Do danas nisam vidio ni jedan jedini incident ili primjer silovanja nad uglednim damama.''
Ova ignorantska poruka o kontroli žene koja treba da zastraši ''loše dame'' i da opravda zločin možda zaslužuje poseban sudski proces. Ali, ništa neobično. Kada sam prošle godine pogledala dokumentarni film pod nazivom India: Land of Missing Children, koji istražuje trgovinu maloljetnicama zbog seksualnog ropstva (samo u Kalkuti oko 30 000 registrovanih godišnje), negdje u četrnaestoj minuti lokalni šef policijske stanice sa izrazom lica najpravednijeg čovjeka, a film se ne pretvara u igrani, izjavljuje: ''Ovo je potreba društva. Ovo je potreba muškarca. Ako se ova potreba ne ispuni mislim da bi oni počinili silovanja ili uznemiravali dobre dame u društvu.''
Tada sam otkrila ''antipod prosvjetljenju'' - odgovor na uobičajeno šaljivo pitanje o ''prosvjetljenju'' u Indiji. Taj muškarac otvoreno govori da je životinja i da mu njegov korumpirani položaj omogućuje da ponosno brani taj status. Ipak, jedan od transparenata sa protesta u New Delhiju govori da se ne daju svi zaplašiti:
''Don't tell ur daughter not to go out - tell your son to behave properly.''
No, kakve su to ''dobre dame,'' odnosno šta ih čini lošima?
Živeći u Varanasiju, dominantno muški orijentisanom tradicionalnom indijskom svetom gradu na Gangi, osim onog galskog sela Asterixa, neizbježno se stalno prisjećam i priče Carevo novo odijelo jer se određene aljkavosti i diskrepancije društva nikako ne poklapaju sa besmrtnim slatkorječivim porukama iz nenadmašnog korpusa svetih spisa (shastre), nekih napisanih baš tu, na ghatovima Varanasija.
U Indiji se patrijarhat konstituiše na čvrstoj osnovi tih svetih spisa gdje je na jedinstven način duhovnost povezana sa praktičnim životom. Unutar kompleksnih hijerarhija i beskonačnih običaja, tabua, stigmi i zabrana, u kojima je strogo određena i uloga žene, opstaju različite vrste opresija. Nemoguće je zatvoriti oči pred posljedicama raspuštenog patrijarhalnog ortodoksnog brahmanizma i društvenih rješenja koje vladajuće elite održavaju na životu.
Jednu opštu neravnotežu među spolovima u indijskoj svakodnevnici stvaraju dosljedno sprovedene i izvitoperene manifestacije različitih patrilinearnih patologija. Na primjer, ubistva iz časti, ubistva zbog miraza, ženski infanticid, pa i drevni običaj samospaljivanja udovica prilikom kremiranja pokojnog muža (sati), kao i ostali problemi vezani za udovice, ili pak iščekivanje sina dok desetoro ženske djece doslovno umire od gladi, i tako dalje. Konzervativni indijski mudraci tvrdiće ipak kako položaj žene nije inferioran i kako se ženu zapravo više cijeni u društvu, a moglo bi zavarati i to što žene u javnom saobraćaju imaju rezervisana prednja sjedišta ili prioritet u redovima za čekanje, dok obavezna muška pratnja može izgledati kao divan znak pažnje. Uvijek sam se u indijskim vozovima pitala od koga taj muškarac ''štiti'' dotičnu ženu: umjesto da promijeni svoje stavove - čuva je od samog sebe.
Gaji se dakle jedna zavisnost žene od muškarca, kontrola, nadzor, izolacija, ograničenje kretanja, jedan paket u kojem se guši društvo u cjelini. Čak i kada se pod pritiskom vlastite tradicije (žene treba poštovati kao vlastite sestre) i zabrana (seksa prije braka, npr.) uzdržavaju od maltretiranja svojih sunarodnjakinja, seksualni impulsi i frustracija muškaraca, posebno zbunjenih tinejdžera, nalaze ventil u neartikulisanom i nametljivom obraćanju svakoj strankinji. Jer to su slobodne žene koje u filmovima piju alkohol, putuju same bez očeva, braće i muževa po svijetu, i nose majice na bretele. One drže čašu vina u haljini sa dekolteom i ulaze u seksualni odnos s kim žele, što ih čini dozvoljenim objektom, a ulice prosto nemogućim za opušteno šetanje. To je privilegija muškaraca kojima ta haotična i zapuštena ulica pripada, i koji na sve strane slobodno uriniraju polugoli, dok će tradicionalne Indijke ako se nekim porodičnim zadatkom nađu izvan kuće i na +50◦C preko sarija nositi maramu koja pokriva grudi.
Seksizam je vidljiv bez ''politički korektnog'' uvijanja i zato se tu puno može naučiti o patrijarhalnim šablonima koji se u većoj ili manjoj mjeri ponavljaju posvuda u svijetu. U Indiji, sve je to nekako posebno tužno obzirom na to da nježni i dražesni indijski muškarci, posebno iz takozvanih nižih kasta, kao da po prirodi uopšte nisu macho, ta im uloga nikako ne pristaje, i kao da nose sjećanje na neku drugu kulturu harmonije spolova, budeći nostalgičnu ideju vječne utopije harmoničnog ljudskog društva. Vidite li dvojicu Indijaca u sjajnim roza košuljama kako se drže za ruke i ližu sladoled - to nije gej par nego dva najbolja prijatelja.
U konstrukcijama indijskih identiteta mitovi i dalje imaju ključnu ulogu, a te prastare psiho-socijalne matrice sa kojima pupčana vrpca nije prerezana elegantno je pojasnio još psihoanalitičar Sudhir Kakar u studiji The Inner World. Tradicionalno, vedski kanon priziva rađanje sinova, a žensko dijete smatra se jednom vrstom nesreće. Udati kćerku u ''pravo vrijeme'', odmah poslije prve menstruacije, jedna je od osnovnih religioznih dužnosti. Danas je prosječna dob udaje malo pomjerena, posebno u gradovima i višim kastama (ali ne previše, znamo li da je prošlo oko 5000 godina od kad su ti ideali zapisani). Sita, junakinja epa Ramayana, personificira ženski ideal: odanost i vjernost jednom muškarcu, čak i kada se ponaša krajnje nerazumno i nepravedno, te dokazivanje svoje ''čistoće'' koliko god je potrebno čak i kad nije ''kriva''.
Oblikovanje ženskog karaktera odvija se u familijarnim relacijama: kćer, snaha, supruga, majka. Kćer se uči kako biti dobra supruga i poslušna snaha, kako zadovoljiti muža i njegovu porodicu. Time je dat okvir na kome počiva žensko samopouzdanje: dobra žena = dobra supruga. I religiozni cilj života, oslobođenje (moksh), žena dostiže preko muža. Ponavljanjem priče o Siti i mnogih drugih legendi iznova se utvrđuju ženske vrline: pokornost, poslušnost, ljupkost, čestitost, poniznost, vještina u kućanskim poslovima, a majčinstvo čini svrhu ženskog identiteta kao ništa drugo.
No, u zemlji šarolikog mnoštva religija, nebrojenih sekti i vjerovanja, isti mitovi ispričani su na različite načine i u njihovim varijacijama kodirane su različite tačke gledišta. Iako gore opisana situacija stvara dojam potpune nemogućnosti pobune, ipak se poneko svjetlo otpora, slobode i samoopredjeljenja uspije probiti kroz tu zamršenu džunglu stega.
* Drugi dio teksta čitajte ovdje.
