Objavljeno

Organiziranje u borbene sindikate – jedina šansa za tekstilne radnike i radnice

Još je 1993. hrvatska tekstilna industrija zauzimala jednu petinu ukupnog izvoza robe, no pretvorba i privatizacija doveli su je do ruba propasti. Danas dvadesetak tisuća radnika, mahom ženske radne snage, radi uglavnom u privatnim tvornicama, za mizerne satnice, trpi kršenja radničkih prava i maltretiranja nadređenih na radnim mjestu. Jedan od većih problema tekstilne industrije je i vrlo nizak postotak organiziranosti u sindikat, zbog čega su radnice nezaštićene i u nemogućnosti izboriti se za veća prava. Svjesna ovih problema, međunarodna mreža nevladinih udruga i sindikata Clean Clothes Campaign (CCC) okupila je grupu sindikalista i aktivista čiji je zadatak poticati organiziranje u tekstilnoj industriji, unutar dugoročne strategije osnaživanja pokreta organiziranja iz baze i podrške radnicama koje se žele boriti. Ovu CCC-ovu grupu čine aktivisti iz Gruzije, Moldavije, Albanije, Srbije, Poljske, Italije i Hrvatske, a dio njih došao je u posjet Hrvatskoj i Novom sindikatu koji ima veliko iskustvo sindikalnog rada i organiziranja radnika.

Tokom studijskog posjeta koji se odvio od 12. – 16. studenog 2018. aktivistice su se upoznale sa sindikalizmom u Hrvatskoj, potom organiziranjem u sindikat, počevši od samih početaka organiziranja, pa kako pristupiti radnicima, koje su zakonske prepreke pri organiziranju itd., a učiti su mogle upravo na primjerima s terena. Upoznale su se i s radom Hrvatskog centra za radničku solidarnost (HCRS), udruge koja je također dio CCC-a i sudjeluje u ovim aktivnostima. Njihova je glavna aktivnost portal Radnički, putem kojeg dovode radnička pitanja u središte pozornosti, rade izravno s radnicima na terenu te medijskom i terenskom podrškom podržavaju radničke prosvjede i štrajkove.

Priliku smo iskoristili kako bismo iz prve ruke saznali o tekstilnoj industriji u Gruziji, Moldaviji i Albaniji. Najprije smo se upoznali s organizacijama ovih aktivistica. Neno Charkviani počela je s kolegicom Sofiom Japaridze raditi na organiziranju 2015., a gruzijski sindikat Mreža solidarnosti – Radnički centar (Solidarity Network – Workers’ Center), osnovan je 2017. Mreža solidarnosti koncentrira se na probleme radnika iz uslužnog sektora te organiziraju radnike u zdravstvu, obrazovanju, restoranima, hotelima, supermarketima itd., a zasada imaju oko 300 članova. Lilia Nenescu iz Moldavije predstavila je nevladinu organizaciju Platzforma čija je glavna aktivnost online platforma koja donosi socijalnu, ekonomsku i kulturalnu kritiku politika u Moldaviji iz lijeve perspektive. Od 2017. su se počeli više baviti istraživanjima o radničkim pravima. Anita Lushi iz Instituta za kritiku i društvenu emancipaciju (Institute for Critique & Social Emancipation, ICSE) rekla je da njezina organizacija radi nekoliko studija o uvjetima rada u Albaniji, a trenutno se nastoje usredotočiti i na organizacijski aspekt različitog seta radnika.

Sindikalistkinje iz Moldavije, Albanije i Gruzije posjetile su tvornicu u Orljavi

Sugovornice su nam opisale opće karakteristike tekstilne industrije zemalja iz kojih dolaze. Tekstilna industrija u Gruziji postoji od vremena SSSR-a, no sada se iznova stvara industrija s novom strukturom, novim investitorima i vlasnicima. U primorskim krajevima otvara se mnogo tvornica koje zapošljavaju uglavnom mali broj radnika i proizvode za strane brendove – H&M, Pumu, Nike itd. Većih je tvornica tek desetak i zapošljavaju između 200 i 300 radnika. Sve su tvornice u privatnom vlasništvu, a Charkviani zna samo za jednu koju je subvencionirala država, radilo se o projektu vlade, no i ona danas ima privatnog vlasnika, a uvjeti su jako loši – početna cijena odjeće proizvedene u toj tvornici je 100 eura, a radnička plaća nije niti 200 dolara mjesečno.

Jedan od problema Moldavije jest činjenica da je veoma teško dobiti precizne podatke o broju tvornica i broju radnika u tekstilnoj industriji. Statistike su veoma kontradiktorne, jako loše izračunate, ne uključuju mnoge novootvorene tvornice, ne postoje stvarni dokazi koliko je tvornica i barem polovina radnika radi ilegalno – tako vladini izračuni kažu da 20.000 radnika radi u sektoru odjeće, a Platzforma smatra da ih je oko 50.000. Zbog nedostatka evidencije i kontrole otvaraju se uvjeti za snažnu eksploataciju radne snage. Tvornice su u privatnom vlasništvu, a više od polovice posjeduju veliki brendovi, npr. Naf Naf, Benetton, Primark, Versace, Max Mara, Dolce&Gabbana.

Tekstilna industrija u Albaniji zapošljava oko 21.000 radnika u sektoru odjeće i 19.000 radnika u obućarskom sektoru po nacionalnoj statistici. Slično kao u Moldaviji, i u Albaniji se podaci razlikuju pa je po statistici sindikata zaposleno ukupno više od 100.000 radnika. Oni rade za jednu od najnižih plaća u proizvodnom sektoru, za 180 eura, govori Anita Lushi i dodaje da su tvrtke uglavnom u privatnom vlasništvu stranih kapitalista.

Stanje u tvornicama tekstilne industrije u ovim zemljama vrlo je slično stanju u hrvatskim tvornicama.

Charkviani kaže: „Radnice jedne tvornice koja proizvodi za Nike i Pumu zarađuju oko dva eura na dan, niti pet centa po satu, nešto više od 60 eura mjesečno. Problem je što ove žene dolaze uglavnom sa sela i nemaju drugi izvor zarade. Ponešto mogu same proizvesti, poput krumpira, no ne mogu proizvesti sve potrebno za život, stoga su prisiljene pristati na bilo kakve uvjete. Vlasnici to koriste kako bi što više srozali uvjete rada, maltretiraju ih, jedna od bivših zaposlenica mi je rekla da ih nazivaju kokošima. Postoji i mobbing na temelju narodnosti pa su ženama znali govoriti stvari poput: „vi lijene Gruzijke, ne znate kako raditi“. Kad sam razgovarala s jednom od žena rekla mi je da tvornicu smatra ženskim zatvorom – izgleda kao zatvor, uvjeti su kao u zatvoru, a žene se osjećaju kao u zatvoru.“ Neno dalje kaže kako su žene koje su tek počinjale raditi znale otići odmah nakon jednog dana, jer nisu mogle podnijeti grozne uvjete, no u tvornici su se dosjetili kako ih zadržati – uveli su praksu da se pri početku rada mora ostaviti identifikacijski dokument na tri dana! Nakon tri odrađena dana žene se naviknu i razmišljaju u stilu – kad sam ovo izdržala, mogu izdržati i mjesec-dva do plaće.

Štrajkovi i prosvjedi rijetko se događaju zbog jako velikog straha od otkaza – radnice su uglavnom žene u četrdesetima ili starije i šivanje je njihova profesija, teško bi pronašle drugi posao, te su zbog toga poslodavci u boljem položaju. Mogu se i konstantno čuti prijetnje rezervnom armijom radne snage: „Vrata su otvorena, ako ti nećeš, ima tko hoće.“, koje su jako dobro poznate i radnicama i radnicima u Hrvatskoj.

U Moldaviji su najveći problem niske plaće, što se ne odnosi samo na sektor proizvodnje odjeće, nego na gotovo sve sfere proizvodnje. Radnici u proizvodnji odjeće zarađuju u prosjeku oko 90 eura, a maksimalna plaća, ovisno o kvotama, operaciji koju rade i sl. može biti 300 eura. Prekovremeni sati određeni su zakonom, no te odredbe se ne poštuju pa žene u većini tvornica rade prekovremeno.  Nenescu navodi iskustvo jedne radnice: „Razgovarala sam sa ženom koja je 12 godina radila za tvornicu koja je nekada zapošljavala 1.000 ljudi, a sada ih ima jedva 100. Žene su pobjegle zbog užasnih uvjeta – znali su zaključati vrata i ne puštati ih van dok ne naprave sve što su nadređeni zamislili. Morale su ostajati i do ponoći ili čak duže. Nisu im dozvoljavali da idu na wc, pa su morale nositi pelene. Ne znam za druge tvornice, no za ovu je to bilo uobičajeno. Nakon mnogo godina maltretiranja ova radnica je napustila tvornicu. Sada radi za manju tvrtku koja proizvodi za lokalni brend i kaže da su uvjeti nešto bolji, no u gotovo svakoj tvornici je uobičajeno da postoji video nadzor, a radnicama je nelagodno kad znaju da ih neka osoba gleda cijeli dan, to ih ne čini produktivnijima.“

Anita Lushi kaže da u Albaniji „radnici zarađuju oko 118 eura mjesečno, što je iznos zakonski određene minimalne plaće. Uobičajeno je da radnici dobiju isplatu preko banke, jer su tvrtke obavezne plaćati barem minimalnu satnicu, no radnici nerijetko dio novca moraju vratiti vlasniku i upravi. Često rade subotama, što nije plaćeno kao prekovremeno, iako postoji zakonska obaveza“. Osim toga, kompanije ne brinu o zaštiti svojih radnika: „Imali smo slučaj u Draču, jednom od najvećih gradova u Albaniji, gdje se više od 10 radnika otrovalo na radnom mjestu. Radnici su proveli tjedan dana u bolnici, a otkriveno je da su otrovani nekom tvari iz materijala s kojim su radili. Slučaj je još na sudu, no ispada da kompanija nije odgovorna, a nije učinila ništa kako bi spriječila slične nesreće u budućnosti.“

Kako bi ove probleme riješili potrebni su sindikati, no trenutna situacija nije dobra. Neno Charkviani kaže da u primorskom kraju Gruzije (Adžarija), gdje se najviše otvaraju nove tvornice, nema sindikata. Neki su pokušali organizirati radnike, no radnici s kojima su imali kontakte napustili su poslove jer više nisu mogli podnijeti situaciju na radnom mjestu. U jednoj od velikih tvornica odjeće djeluje sindikat, ali žuti, koji je dio Središnjice, čiji su lokalni sindikati većinom žuti. Jedna od prepreka organiziranju je visoka razina nezaposlenosti, zbog čega je i velik strah od gubitka posla, no Neno misli da su problemi toliko veliki da samo treba započeti s organiziranjem i da se može nešto učiniti. Njihov sindikat zasada se pokušava što više upoznati s radnicima, saznati koji su glavni problemi i koje zahtjeve mogu postaviti vlasnicima. „Uglavnom je plaća najvažnija, no nakon toga sve o čemu ove žene govore jest njihovo dostojanstvo – šefovi ih konstanto maltretiraju i vrijeđaju i one žele svoje dostojanstvo nazad“, rekla je Charkviani.

Nenescu se nadovezuje: „U Moldaviji je veoma teško organizirati radnike, nema radničkog pokreta, nema snažnih aktera koji bi mogli zagovarati promjenu i javno govoriti o problemima radnika. Jedino što radi glavna sindikalna središnjica u Moldaviji jest da sjedi u veoma udobnim uredima u centru glavnog grada, nedavno su obnovili glavnu zgradu koja sada izgleda još raskošnije… ne rade ništa u sektoru odjeće. Od svih tvornica koje postoje u odjevnom sektoru samo ih je 11 sindikalizirano, a nitko iz tih sindikaliziranih tvornica nije nikada ništa zahtijevao za poboljšanje uvjeta. Zadnji štrajk bio je prije tri godine, no nemam informaciju je li u tvornici bio sindikat ili nije“.

Dvije sindikalne središnjice u Albaniji također su žute i ne predstavljaju radničke interese. Koliko je poznato Aniti Lushi, većina tvornica u kojima su radili intervjue s radnicima nije bila sindikalizirana.

Pitali smo naše sugovornice kako riješiti ove probleme. Neno smatra da je gruzijska radna snaga u opasnoj situaciji jer postoje slobodne trgovačke zone, Gruzija ima ugovore o slobodnoj trgovini s Kinom i nekim drugim zemljama, a radna snaga je vrlo jeftina, pa se tu otvara prostor za strane investitore (koji u velikoj mjeri i dolaze) kako bi proizvode potom izvozili u druge države. „Trebamo biti spremni, ako se sada ne počnemo boriti za bolje uvjete ostat ćemo zemlja s jeftinom radnom snagom bez kvalifikacija i kasnije ćemo se teško moći izboriti za više plaće i bolje uvjete.  Nužno je pripremiti se za dolazak investitora. Moramo izgraditi snažan radnički pokret i skupiti veliko iskustvo u organiziranju radnika“, rekla je Charkviani.

Lilia Nenescu kaže: „U Moldaviji se šalimo kad kažemo da država na javnim rasprodajama prodaje rad, no to je istina, imamo vrlo jeftinu radnu snagu. U vladi se ne srame reći da je njihov posao osigurati bolji život i bolju kvalitetu života, a u isto vrijeme nastoje očuvati iste jadne uvjete kakvi jesu, jer ako se nešto promijeni na bolje, investitori neće više doći. Veoma je problematično kad država javno objavi da ovisi o stranom novcu i da nije sposobna učiniti ništa, te da svi investitori trebaju doći kako bi spasili naše siromašne ljude koji nemaju priliku raditi drugdje. Problem moramo sistematično usmjeriti, ne samo prema međunarodnim brendovima koji iskorištavaju jeftinu radnu snagu, nego i prema vladama koje taj rad prodaju. Potrebno je graditi radnički pokret, a s time se mora početi iz baze, od radnika. Trebamo sindikate koji će braniti radnike od velikih kapitalista i oligarha.“

Anita Lushi dodaje da su potrebni novi snažni sindikati i međunarodni savezi.

U hrvatskoj tekstilnoj industriji dominantan je Sindikat tekstila, obuće, kože, gume koji u članstvu ima oko 4.000 radnika, no koji je nebrojeno puta dokazao da je njegovo djelovanje usmjereno protiv radnika. Stoga, kako potvrđuju iskustva iz drugih zemalja, nema druge nego započeti raditi na organiziranju u borbene sindikate, pri čemu je radnicama i radnicima potrebna svaka podrška, medijska i terenska, te na razvijanju osjećaja solidarnosti, ponajprije među hrvatskom radničkom klasom, potom i internacionalno.


Povezano