S više od 10 000 članica, Romance Writers of America nije samo velika i važna udruga na području ljubića, već i najveći spisateljski sindikat na svijetu. Prošlog vikenda održale su 38. godišnju konferenciju, koja je okupila više od 1500 ljudi.
A sve je počelo vrlo skromno: 1979. godine, u vrijeme kad je svijetom ljubića carevala nakladnička kuća Harlequin, uvjeti u kojima su radile autorice bili su vrlo nepovoljni. Harlequinov format bio je naime vrlo strog i zahtjevan. Iz tehničkih razloga, svaki njihov roman morao je imati točno192 stranice, tako da svaka knjiga bude jednako debela. Postojali su također i vrlo precizni zahtjevi oko sadržaja: tadašnja uređivačka politika diktirala je da ljubavne scene završavaju samo poljupcem, a ovisno od biblioteke kojoj je pojedini naslov bio namijenjen, također je bilo točno određeno i koji se tropi moraju u njemu pojaviti. Bez obzira na to, od autorica se očekivalo da proizvode barem dva do tri romana godišnje, uz prilično skromne honorare, a ime pod kojim su pisale bilo je vlasništvo kuće, tako da, ako je neka od njih i pronašla drugog nakladnika, nije sa sobom mogla „ponijeti” svoj pseudonim – pa tako ni svoju publiku.
Istina jest da je situacija bila nešto malo bolja za autorice tzv. bodice-rippera, povijesnih ljubića punih seksa koji su obično bili i znatno opsežniji i konstruirani kao neka vrst ženskih bildungsromana, no osim tada vrhunski popularnih imena (Kathleen E. Woodiwiss, žena koja je praktički izmislila bodice-ripper, te još samo nekoliko drugih) i njima su uvjeti plaćanja često bili nepovoljni, honorari mali, a o reakcijama kritike nećemo ni govoriti.
Zbog svega toga, mnoge su autorice u to doba smatrale da su u nepravednom položaju, te da se moraju same izboriti za to da ga poprave. Tada je urednica Vivian Stephens na jednoj spisateljskoj konferenciji na Sveučilištu Houston otkrila pet autorica koje su se bavile ljubićima, i njih šest odlučilo je nešto poduzeti da promijene stanje stvari. Krenuli su dogovori i pregovori, u to vrijeme znatno sporiji nego danas jer se stvari moralo rješavati bez interneta, no do prosinca 1980. godine, šest žena postalo je njih 38, i osnovana je profesionalna udruga Romance Writers of America, stvorena s namjerom da „promiče profesionalne i zajedničke poslovne interese autora ljubića kojima je to fokus karijere kroz umrežavanje i potporu”.
Kad se ovako napiše, to ne zvuči kao bogzna što, ali posljedice djelovanja RWA nisu nimalo zanemarive – dapače, radi se o iznimno utjecajnom de facto sindikatu koji je već više puta demonstrirao i svoju snagu, a i volju da intervenira u korist svojih članica. Dovoljno je reći da su se već na početku uspjele izboriti za povoljnije uvjete plaćanja te omogućile da autorice zadrže prava na pseudonim pod kojim pišu. Ovo je za mnoge od njih bilo ravno oslobođenju lanaca, jer su mogle otići iz Harlequina i dalje pisati pod istim imenom, a njihove su ih vjerne čitateljice mogle i dalje pronaći.
Ni u novije doba RWA nije prestao igrati važnu ulogu u zaštiti prava autora. Istakle su se, primjerice, kad je 2009. godine nakladnička kuća Harlequin pokušala unutar sebe stvoriti poseban odjel „Harlequin Horizons” koji bi, uz plaćanje, objavljivao knjige te zatim autorima davao velikodušnih 50% tantijema. Dok ovo nije samo po sebi nužno loše – mnoge velike nakladničke kuće imaju i takve odjele – problematično je bilo, kao prvo, što se naziv odjela izravno povezao upravo s imenom Harlequin, kao da je u pitanju ista stvar kao i redovne knjige koje izlaze kod toga nakladnika, te kao drugo, što je Harlequin počeo uz odbijenice novim autorima slati i preporuku da se obrate Horizonsima: postalo je, dakle, nemoguće znati je li neki roman odbijen zato što doista nije zaslužio da ga se objavi ili zato što je Harlequinu zatrebalo gotovine. Vidjevši prvu takvu odbijenicu, RWA je doslovno u roku od 24 sata objavio da Harlequin više ne ispunjava kriterije za profesionalnu nakladničku kuću. U sljedećih 48 sati, potporu RWA dala su još dva bitna „autorska sindikata”, udruga Mystery Writers of America, koja okuplja autore krimića, te SFFWA, udruga autora znanstvene fantastike i fantasyja. Harlequin se povukao, Horizonti su nestali s horizonta, a brojni nadobudni autori sačuvali su svoj novac za pametnije svrhe, pa makar to bilo i samoobjavljivanje.
I u mnogim drugim slučajevima – kad je, naprimjer, nakladnička kuća Ellora’s Cave propala i pokušala se bankrotom spasiti od obveza prema svojim autorima – ugled i brojnost članstva RWA omogućili su autoricama ljubića bolji profesionalni položaj. Istovremeno, za svoje članove organiziraju i brojne seminare i radionice posvećene ne samo poslovnoj strani pisanja, nego i njegovoj kreativnoj strani, od osnova zanata pa do egzotičnih elemenata kao što je „kako inscenirati vlastiti nestanak u digitalnom svijetu”, seminar namijenjen prvenstveno autoricama koje miješaju krimiće i ljubiće, a koji drži prava pravcata privatna istražiteljica specijalizirana za pronalaženje nestalih osoba. Također, usprkos nazivu, danas imaju i međunarodnu prisutnost, te tako postoji i tzv. Outreach International Chapter, pod-skupina namijenjena piscima iz cijelog svijeta, kao i Cultural, Interracial and Multicultural Special Interest Chapter, posvećen razvoju raznolikosti.
Znatno prozaičnije, RWA svojim članovima omogućuje skupno zdravstveno osiguranje, što u američkom sustavu nije nimalo zanemariva stavka, a isto tako nude i pravno savjetovanje za pojedinačne probleme. Na godišnjoj konferenciji također dodjeljuju i nagrade, koje za ljubić imaju značaj jednak Oscaru među filmovima: Rita. Nazvana po prvoj predsjednici RWA, Riti Clay Estrada, i samoj spisateljici. Nagrada se dodjeljuje u trinaest kategorija, specifičnih upravo za ljubiće, a već i sama nominacija sigurna je ulaznica za popise najprodavanijih. Osim toga, i posve različito od svih drugih žanrova i organizacija, RWA na godišnjoj konferenciji dodjeljuje i nagradu „Zlatno srce” (Golden Heart), namijenjenu još neobjavljenom tekstu. Pobjednike ovdje bira žiri sastavljen od profesionalnih urednika koji kupuju ljubiće za nakladničke kuće, a nominirati se mogu i sami, no samo 100 rukopisa prolazi u drugi krug natječaja. I opet, koliko je ovaj sustav efikasan i cijenjen pokazuje i činjenica da oko 30% finalista uspije plasirati svoje radove kod profesionalnih nakladnika.
Također za razliku od mnogih drugih polja, RWA zna koliko je urednik važan za uspjeh knjige, te se tako pri dodjeli nagrada, i na kasnijim popisima, osim imena autorica, obavezno uz dobitnike navode i imena urednica: kako to izgleda u praksi možete pogledati ovdje, pa, ako vam neki od naslova izazove znatiželju, pronađite ga i pročitajte: između ostaloga upravo zahvaljujući kontinuiranom radu RWA, ljubići danas nimalo ne nalikuju na romane kojih se sjećate s kiosaka.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
