Sigurna sam da bi stanovnici zemalja s prostora bivše Jugoslavije mahom, da im se kojim slučajem ponovi pitanje koje je devedesetih Claire Parnet postavila Gillesu Deleuzeu – Jeste li Vi čudovište?, s odvratnošću odgovorili ne, i čak dodali: Bože sačuvaj!, odnosno, Isuse, Bože! Sigurna sam, jer govorimo o ljudima koji žive u dubokom uvjerenju da s čudovišnim nemaju ništa zajedničko, da su, naprotiv, definicija normalnosti, da su – ni manje ni više – utjelovljenje razuma i žive u skladu s njim.
Kada bismo te iste ljude pitali da čudovišta lociraju, oni bi, možemo u to biti sigurni, uperlili prstom u nekoga jer njihova “normalnost” traži mjesto koje će ih razriješiti obaveze da propituju ne koje su tako brzo i bez razmišljanja izustili. U koga onda, postavlja se pitanje, ti dobri, normalni i razumni ljudi upiru prstom i kako to čine?
Tekst Vedrane Rudan U zemlji krvi i idiota o kojem se toliko u zadnje vrijeme pričalo, može nam pomoći da na to pitanje damo odgovor.
Već sam pisala o tome zbog čega je problematično pisati populističke tekstove koji imaju huškački potencijal. I evo, opet smo suočeni s autorstvom koje se pravi naivnim i dobronamjernim, iako se iz aviona vidi da nije.
Rudaničin tekst nije tek loša filmska kritika jer da jest, ja se ne bih njime zamarala iz vrlo jednostavnog razloga – film Angeline Jolie ‘U zemlji krvi i meda’ nisam pogledala niti to planiram učiniti jer me ni najmanje ne zanima.
Redateljski prvijenac američke glumice samo je, kao što je to i inače na ovim prostorima slučaj, poslužio da se po tko zna koji put ljudi masovno obračunaju s čudovištima protiv kojih su se devedesetih borili. Rudaničin je tekst, dakle, simptom jedne sveopće netrpeljivosti, ali ne one na koju biste prvo pomislili – ne međunacionalne i vjerske netrpeljivosti, već netrpeljivosti ljudi prema vlastitoj odgovornosti.
Još gore od njezinog prvog teksta jest Rudaničino opravdanje koji je uslijedio (Otvoreno pismo mojim čitateljima). Autorica se u nevjerici posipa pepelom, objašnjava kako je ona napisala jedno, a ljudi pročitali nešto posve drugo. Nema, međutim, dvojbe da je znala što će ljudi pročitati kad napiše da je Angelina Jolie “anoreksična bivša drogerašica”. (U Srbiji se istovremeno počelo pričati kako je Biljana Srbljanović narkomanka i kako je uhvaćena dok je kupovala kokain, što samo govori koji je najpopularniji vid diskreditiranja političkih neistomišljenika kod nas.) Glas Vedrane Rudan je, dakle, duboko reakcionaran, ali prije svega – propagandistički.
Od svih reakcionarnih ideja koje je Rudan iznijela u svojim dvama tekstovima, najopasnija je svakako ideja o američkoj odgovornosti za Ratka Mladića i genocid u Srebrenici. Reći kako je Milošević američki poslušnik, isto je kao i tvrditi da su ga na mjesto srpskog predsjednika izabrali američki birači, tvrditi da su Albance na Kosovu ugnjetavali Amerikanci koji su im, par godina kasnije, pomogli da se osamostale. Ne samo da su ovakve ideje apsurdne i smiješne, nego su i opasne. Narod koji se nikako ne može suočiti s vlastitom odgovornošću za najozbiljnije zločine nakon holokausta u Europi ne treba dodatno poticati u njegovom samoobmanjivanju. Treba mu pomoći da se nauči nositi s vlastitom prošlošću, a ne upirati prstom u Ameriku i Angelinu Jolie. Čudovišta su tu, a ne preko Atlantika.
Rudan je, nažalost, dokaz da su opaske Hannah Arendt, koje je filozofkinja iznijela na svojim predavanjima o problemu zla i filozofiji morala 1965. još uvijek i više nego aktualne. Arendt je upozorila kako je ozračje tadašnje rasprave o zločinima iz Drugog svjetskog rata “nabijeno emocijama, često ne baš najvećeg kalibra, i da svatko mora biti spreman da i sam bude uvučen u to i srozan na razinu na kojoj nikakva ozbiljna rasprava nije moguća.” Vedrana Rudan propagira upravo to srozavanje jer je, pretpostavljam, svjesna da u ozbiljnoj i suvisloj raspravi za nju i njezine nazadne ideje ne bi bilo mjesta.
Ne bi me čudilo da su ljudi koji danas aplaudiraju tekstu Vedrane Rudan i prepoznaju autoricu kao “glas istine”, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća aplaudirali propagandnim parolama i šovinističke ideje prepoznavali kao svoje.
Jezik koji Vedrana Rudan koristi imponira ljudima koji ga i sami koriste u svakodnevnoj komunikaciji. To je jezik koji negira postojanje drugačije vrste govora i drugačijeg iskustva koje zahtijeva kompleksniji vokabular, rječnik bez prizemnih epiteta kojima se Vedrana Rudan tako rado koristi.
Rudan je napisala tekstove koji ciljaju na popularnost povlađivanjem gomili. Njezina proračunatost stvara lažan dojam kako je svaki jezik koji nije potpuno osiromašen i, kako bi Hannah Arendt rekla, srozan – lažan i neiskren. No tekstovi Vedrane Rudan posebno su odbojni jer impliciraju da je takozvani balkanski primitivizam jedina istina, a sve što od njega odudara obična prijetvornost i poza.
Smiješna je njezina ideja o tome kako je Zapad dao ogroman novac Angelini Jolie da uništi srpski narod jednim filmom. Isto je tako smiješno što je Chomskog proglasila najvećim živućim filozofom.
No činjenica da su stvari koje Vedrana Rudan govori smiješne, ne znači da su zabavne. Naprotiv, smiješne stvari koje je napisala svjedoče da još uvijek imamo zbog čega plakati. I to neutješno.
Sve dok moj novosadski prijatelj bude morao lagati roditeljima kako ide kod obitelji u Prijedor da bi mogao otići na komemoraciju u Srebrenicu, sve dok se na Sajmu knjige u Beogradu knjige ratnih zločinaca ne prestanu reklamirati kao nacionalno blago, sve dok Vedrana Rudan ne shvati da braniti Srbe ne znači automatski braniti “srpsku svar” i braniti ih po svaku cijenu, sve dok ja budem prinuđena odvajati vrijeme kako bih odgovorila na tekstove koji ne zaslužuju ni jednu jedinu riječ, a kamo li milijun komentara – pravog razgovora neće biti. Sve dok su čudovišta drugdje, Angelina Jolie će moći snimati filmove koji govore o nama.
Tekst preuzet sa Maribor2012.