Objavljeno

Prezrene na svijetu

Na nedavno završenom 16. Subversive Festivalu jedan od filmova kojima je žiri (u sastavu: Nina de Vroome, redateljica i spisateljica iz Nizozemske; Peter Grabher, povjesničar, filmolog i profesor iz Austrije; i Nino Kovačić, filmski kritičar i kulturni radnik iz Hrvatske) dodijelio glavnu nagradu Festivala Wild Dreamer “Dragan Rubeša” jest Suho tlo u plamenu (r. Joana Pimenta, Adirley Queirós). Ovo impresivno djelo, koje sam bila propustila na ovogodišnjem ZagrebDoxu, apsolutno je zaslužilo tu nagradu: duboko politično i suvremeno, istovremeno još dublje uronjeno u južnoameričku tradiciju magičnog realizma i tvrdoglavo-žilavog kreolizma.

Mjesto i vrijeme produkcije filma: Ceilândia, veljača 2022. Kronotop filma: Sol Nascente, 2019. Oba toponima pripadaju Federalnoj pokrajini Brazila, koja je najmanja od 27 brazilskih federalnih jedinica. Na njenom teritoriju se nalazi glavni grad – Brasília, modernistički raj na zemlji, izgrađen, kao i većina političkih modernističkih projekata, u rekordnom roku – svega malo više od 3 godine. Urbanistički raj, doduše, s jednom velikom manom: vrlo je teško kretati se kroz grad bez automobila. Što znači – velika ovisnost stanovnika o nafti.

Ceilândia je administrativna regija čije ime znači Campanha de Erradicação de Invasões, odnosno Kampanja eradikacije uljeza. Zvuči zlokobno? I jest. Naime, samo devet godina nakon svoje inauguracije, Brasília je već imala populaciju od 80.000 ljudi koji su živjeli u ilegalnim objektima. Zvali su ih – uljezima. Guverner Hélio Prates da Silveira odlučio je preseliti uljeze i tako je nastala je Ceilândia, ad hoc urbanizirane parcele koje su prvo vrijeme bile bez vode, javne rasvjete i javnog prijevoza, a silom dislocirana populacija borila se i protiv prašine i poplava. Danas Ceilândia ima više stanovnika od Brasílije. Simptomatično za nastavak priče.

Sol Nascente (u prijevodu: Izlazeće sunce – romantičnog li imena…) je trenutno najveća brazilska favela, veća i od čuvenog brda Rocinha u Rio de Janeiru. Dok u 24 km udaljenoj Brasíliji žive ljudi s najvećim primanjima u zemlji (često državni službenici; ipak se radi o „prijestolnici,“ odnosno administrativnom centru Brazila), u favelama nema ni bazičnih sanitarnih uvjeta. Ljudi žive u bloketarama, a pojmovi poput fotelje, kauča, sofe, polica s knjigama i drugih osnovnih Ikea-made komponenata interijera europskog standarda su potpuno nepoznati. Umjesto sofe služe dva madraca, jedan na podu i jedan uza zid. Gotovo 16 milijuna ljudi u Brazilu živi u onome što nacionalna statistika zove „subnormalnim aglomeracijama“. Sol Nascente gotovo da i nema javnog prijevoza, a u kišnim razdobljima „ulice“ postaju potoci. Dakle, okruženje u kojem je automobil ne samo sredstvo prijevoza, već i stroj za preživljavanje. A ako nemate za auto, zadovoljit ćete se i motociklom.

Junakinje filma Suho tlo u plamenu možda nisu tipične stanovnice favele Izlazećeg sunca. Odveć su buntovne. No, njihove egzistencije su s njome snažno isprepletene.

Sjećam se tog vremena… upetljala sam se u neke pizdarije sa svojom sestrom Chitarom. Moja sestra je legenda u Sol Nascenteu. Bilo je to 2019. Upravo sam izašla iz zatvora zbog dilanja droge. Sestra me pitala da budem dio njenog ludog plana… Nabavila je mapu podzemnih naftovoda i onda je pokupovala hrpu zemlje u Sol Nascenteu. Cijevi su išle direktno ispod njene zemlje. Počela je zarađivati hrpu love. Tako sam i ja počela raditi s njima. Odvela me tamo gdje je izgradila taj ogromni pogon – brutalno je izgledao. Naučila me kako sve funkcionira – kako crpiti naftu iz podzemlja i pretvoriti je u benzin, sve to sranje. Povezala se s motociklistima koji su kupovali benzin od nje. Imala je i svoj štand na tržnici P. Norte gdje je prodavala benzin i hrpu drugih sranja. Chitara je također ušla u politiku… Ma bila je legenda… Sol Nascente nam je bio pod nogama, sve smo razjebale. Stvarno smo sve razjebale.

Taj uvodni monolog izgovara Léa, jedna od tri protagonistice filma, koja nas tako uvodi in medias res: u taj brutalni pogon u kojem žene, isključivo žene, ekstrahiraju sirovu naftu, rafiniraju je i prodaju benzin motociklistima-odmetnicima, naravno, jeftinije nego što bi ga oni mogli kupiti na benzinskim crpkama. Tako gasolineira, inače portugalski za benzinsku crpku, u filmu postaje nadimak za Léinu polusestru Chitaru. Njen drugi nadimak je “kraljica Quebrade”. Quebrada opet ima ambivalentno značenje: na portugalskom je to planinski klanac, ali u brazilskom slengu quebrada je naziv za susjedstvo u kojem se droga konzumira rutinski i bez znanja organa nadzora.

Dijalozi koje vode Léa i Chitara uvlače nas u mitologije kreolskog magičnog realizma – svjetove koje naseljavaju i živi i mrtvi ljudi čija se domorodačka krv stoljećima miješala s krvlju nasilnih osvajača. Polusestre najčešće razgovaraju o svom zajedničkom ocu, velikom zavodniku. On je kupovao i donosio im voće, vozio je auto, bio je nezavisan – vrijedan poštovanja. Majke se spominje sa sažaljenjem – one su tražile oca po lokalnim krčmama ili plakale uz gramofonske ploče koje im je poklonio i potom ostavio, prepuštajući žene tugovanju uz posvete koje im je ispisao na omotima. Jasno je – polusestrama je otac životni uzor. Samo u jednoj rečenici Chitara spominje majku s poštovanjem: „Majka me naučila da budem ratnica“.

Kada se raspravlja o uvjetima života u zatvoru, koji je Léi gotovo drugi dom, to je poput rasprave buržoazije o nekom turističkom smještaju: Ima li dovoljno tople vode? Je li čisto? Je li TV u boji?

Boravak o zatvoru je toliko čest da treću protagonistkinju, Andreu Vieiru, koja s polusestrama radi u ilegalnoj gasolineiri, vidimo u kampanji za pokrajinsku zastupnicu ispred stranke koja se zove Stranka zatvorenika. Dok na kamionu odrađuju svoju kampanju, Andrea i njezine suborkinje kroz repersku poeziju koju dijelom pjevaju a dijelom izvikuju s razglasa, obećavaju stanovnicima Sol Nascentea borbu protiv policijskog sata koji im naređuje da budu u svojim kućama do 21 sat (!), klinike i bolnice, škole, dostojanstven rad i legalizaciju motoparkova. Obećavaju i da će glasačke kutije biti dostupne u zatvorima, kao i da će omogućiti život bez stigme onima koji su izašli iz zatvora. Očito je: malo je punoljetnih stanovnika Sol Nascentea koji nisu bili u zatvoru. Koji je odgovor sistema na to? Tko je osuđen na izdržavanje i najmanje kazne, mora kroz ropski rad graditi nove zatvore.

Scene Suhog tla u plamenu su duge. Kamera se unosi u lice protagonisticama i dozvoljava nam da izbliza osmotrimo i njihova lica i njihova tijela. Vidimo što jedu, što piju, što rade kada se opuštaju i kakve su im seksualne navike. Vidimo da je Léa u potpunosti utjelovila ulogu oca koji joj je nedostajao: prema ženama s kojima ulazi u veze ponaša se zavodnički i zaštitnički. Istovremeno, neizmjerno je ponosna na svog sina, svoju ulogu majke i svoju lijepu, dugu, crnu kosu.

Rap-muzika koju slušaju suštinski je mačistička („you give me your pussy or I throw you off”). Norme koje se reproduciraju ostaju patrijarhalne, iako je dominantan društveni kôd filma matrijarhalan. Scena religijskog obreda naročito je duga. I opet kreolska mišancija: ljubav je od boga, Isus je onaj koji spašava, no afirmacijske apotropejske izjave (“Ja sam više od pobjednika”) izgovaraju se sedam puta, psalme u maniri pop-glazbenog žanra pjevaju i žene, svećenik je nevidljiv. Tu uočavamo i ljubav kojom se Andrea obraća djeci i poštovanje s kojim se obraća svojim sugrađanima – želi biti njihova zastupnica, ali tako se i osjeća.

Sol Nascente (foto: Dida Sampaio / Estadão)

U jednoj sceni kamera ulazi među Bolsonarove glasače. Radi se o dokumentarnom snimku, i ljudi, uglavnom u plavim majicama na kojima je otisnuto Bolsonarovo ime i lik, kada ne uzvikuju „Naša zastava nikad neće biti crvena!“ (čitaj: komunistička), sumnjičavo zagledavaju u oko kamere. Trebalo mi je da tri puta pogledam film da uočim da je to jedina scena u filmu u kojoj kamera nije dobrodošla.

Osim Andrejinog promotivnog kamiona, u filmu vidimo još jedan. Točnije, radi se o oklopnom vozilu brazilskih specijalnih jedinica. Lagano se protrne kada ih se promatra kako se zaklinju u boga, vjeru i domovinu stisnutom šakom dok potom dižu u zrak ispruženu desnicu u varijanti nacističkog pozdrava. „Brazil iznad svega!“ Na kraju filma to oklopno vozilo vidimo uništeno, a u njemu se gnijezde motociklisti – Chitarini klijenti.

Kolorit filma uglavnom je dubok, zemljan i topao: kolorist Marco Amaral vrhunski je odradio svoj posao. Kadrovima dominira zemlja i vatra. Već u prologu filma svjedočimo ritualu kada motociklisti vatrom provjeravaju kvalitetu Charitinog benzina: nekoliko litara benzina se prolije na zemlju i baci se šibica. Ako su zadovoljni kvalitetom ognja, kupuju gorivo. Lica protagonista su gotovo oslikana u chiaroscuro maniri koja filmu daje i magičnu caravaggiovsku ambijentalnost i bezvremenost.

U zbroju kronotopija filmske i izvanfilmske stvarnosti na koju ovaj film ukazuje čuči period Bolsonarove (straho)vlade: Jair Bolsonaro dočepao se vlasti kao predstavnik Socijalno-liberalne partije jer je njegov suparnik Lula de Silva završio u zatvoru zbog korupcije. Bolsonaru je to bila osma (!) stranka koju je promijenio tijekom svoje političke karijere, koju je započeo kao zastupnik u skupštini Rio de Janeira 1989. godine. De Silva ga pobjeđuje na izborima 2022. i preuzima vlast u 2023. godini. U međuvremenu, Bolsonaro je pokazao plodove svoje rane militarističke karijere: branio je razdoblje vojne diktature, smatrao mučenje legitimnom antikomunističkom metodom, te postao prvi predsjednik ekstremno desne provenijencije od trenutka re-demokratizacije zemlje nakon vojne diktature.

Produkciju filma potpisuju Adirley Queirós, João Matos – Cinco Da Norte i Terratreme Filmes, no podršku proizvodnji dao je i Sensory Ethnography Lab (SEL) harvardskog sveučilišta te njegov voditelj Lucien Castaing-Taylor čiji je upečatljivi film Levijatan (s Vérénom Paravel) teško zaboraviti. Ta podrška produkciji možebitno je razlog tome što je film Suho tlo u plamenu obilježen premrežavanjem umjetničkih taktika magičnog realizma i tradicija strategija etnografskog nadrealizma.

Joani Pimenti i Adirleyju Queirósu ovo nije prva suradnja. Pimenta je bila direktorica fotografije Queirósovog distopijskog prikaza Brasílije Jednom je to bila Brasília (2017.), a zajedno su radili i kratki film Rádio Coração. Pimenta radi i video-instalacije koje je izlagala na Temps d’Images, National Art Gallery, Harvard Art Museums, Solar – Cinematic Art Gallery, Fundacion Botin, Galeria da Boavista, The Pipe Factory, i dr. Svakako ime koje treba zapamtiti.

Suho tlo u plamenu nagovještaj je nekih drugačijih politika odozdo, i nagrada tom filmu u potpunosti odgovara podnaslovu ovogodišnjeg festivala: „Od distopije do utopije – sve je još uvijek moguće“. Pitanje je samo što uključuje to „sve“ te razumiju li predvodnici/e europskog lijevog populizma što se događa na drugim kontinentima i žele li znati koja količina ekstrakcije dobara s drugih kontinenata je potrebna da bi se održao europski standard konzumerizma. „Sve“ u Izlazećem suncu je posvema nešto drugo nego u Bruxellesu, Berlinu ili Beču. Što je sve moguće u svijetu u kojem su utopijske aglomeracije poput Brasílije bile tek neispunjeno obećanje modernističke mantre o konstantnom razvoju i rastu? „Lijepo“ nikad nije bilo dovoljno: arhitektonski zapanjujuće, ali urbanistički nefunkcionalne utopije poput Brasílije služile su i služe samo za vladajuće manjine. „Sve“ teško da je moguće. Možda je održivije postaviti pitanje kako uključiti sve (živo) u moguće. No, tada bi se svojski morali potruditi da definiramo i opišemo što je to moguće, a što ne.


Povezano