Jedna od težih stvari je raditi novinarsku priču o osobi koju poznaješ, još je gore ako je u pitanju blizak prijatelji ili član obitelji, a ako kao trešnju na vrh stavite i činjenicu da se radi o transrodnoj osobi koja prvi put javno izlazi iz ormara shvatit ćete svu kompleksnost i svečanost ove situacije.
Vox Feminae kolega, redatelj, snimatelj, montažer, prijatelj i prijateljica Noa Pintarić (na slici), kojeg kad se zaboravimo znamo još uvijek zvati i Dalija, je odlučio javno progovoriti o tome kako je biti transrodna osoba u Hrvatskoj i predstaviti Trans Aid Hrvatska, prvu hrvatsku udrugu koja se bavi poboljšanjem kvalitete življenja transrodnih i transseksualnih osoba, čiji je suosnivač i glasnogovornik.
VF: Noa, kada si shvatio da si transrodna osoba?
Noa: Od ranog djetinjstva sam pokazivao više odlike muške spolne uloge, nego ženske. Tijekom puberteta sam prihvatio lezbijski identitet i u njemu sam se osjećao ugodno neko vrijeme, međutim taj osjećaj krivog spola i rodne uloge nikada nije nestao. S navršenih 34 godine sam se konačno odlučio za tranziciju.
Što u tvom slučaju tranzicija podrazumijeva?
U mom slučaju to podrazumijeva hormonalnu terapiju i uklanjanje grudi. Razmišljao sam i o rekonstrukciji muškog spolnog organa, no nakon istraživanja, promišljanja i konzultacije s psihijatrom zaključio sam da mi to nije potrebno da imam ispunjen i kvalitetan seksualan život. Taj tip operacije se ni ne radi u Hrvatskoj, uglavnom ljudi odlaze u inozemstvo, najčešće u Beograd, no s druge strane u pitanju je dosta kompleksan i skup operativni zahvat čiji rezultati često budu nezadovoljavajući. Puno je lakša operacija iz muškog u ženski spol.
Zbog čega si se odlučio javno progovoriti o tome?
U mom slučaju to nije informacija koju bih trebao ili morao zatajiti jer od svoje bliže okoline imam samo podršku i razumijevanje. S druge strane trans zajednici je nužna bolja vidljivost kako bi i njihovi problemi postali vidljiviji i kako bi se moglo konačno krenuti u njihovo rješavanje.
Kako žive transrodne i transseksualne osobe u Hrvatskoj? Osjećaju li se ugroženima?
Mislim da se definitivno ne osjećaju sigurno i sve se trude da budu prepoznate kao onaj spol koji žele živjeti jer u protivnom bi mogle postati žrtva nasilja. Ljudima koji nemaju potporu okoline je vrlo teško. Često se problemi javljaju već u djetinjstvu jer djeca s rodnom disforijom nailaze na maltretiranje od strane vršnjaka, a česti su slučajevi nerazumijevanja i ignoriranja od strane obitelji zbog čega napuštaju školu i bježe od kuće, a nisu rijetki ni slučajevi suicida.
Takve osobe već u startu imaju lošije predispozicije za bolje obrazovanje, karijeru i uspješan život. Čak i ako ih najbliža okolina podržava tu je uvijek prisutan problem zapošljavanja jer vrlo lako se uvidom u rodni list može vidjeti da se radi o transseksualnoj osobi, pa čak i rutinska policijska kontrola na cesti trans osobama može stvoriti itekako neugodnu situaciju. Tako da uvijek u podsvijesti postoji taj osjećaj ugroženosti i straha. U mom slučaju to najčešće izgleda tako da kada me netko percipira kao muškarca uložim sve napore da nipošto ne shvati da “nisam” jer bi to moglo stvoriti neugodnu situaciju i potencijalnu opasnost.
Koliko su na tebe utjecala takva neugodna iskustva?
Najviše neugodnih iskustava sam imao u djetinjstvu kada su mi govorili da sam “ni muško ni žensko” i “hermafrodit”, a znalo mi se dogoditi i na cesti da mi netko iz čista mira uleti i pita jesam li muško ili žensko. Na kraju krajeva tu je uvijek i ta neugodna situacija prilikom upoznavanja kad te netko percipira kao muškarca i usred rukovanja shvati da se zoveš Dalija.
Je li to glavni razlog zbog kojeg si odlučio promijeniti ime?
Naravno, no to su mi također savjetovali psihijatar i liječnici. To je vrlo praktičan način kako izbjeći neugodnosti, pogotovo nakon hormonalne terapije kad se glas produbi i dobijete muška sekundarna spolna obilježja.
Kako je bliža okolina reagirala na promjenu imena?
Pa bilo je dosta zbunjujuće jer kad znaš osobu deset i više godina teško je promijeniti naviku da je zoveš nekim imenom, no ipak se radi samo o navici…
Kako i zašto je nastala udruga Trans Aid Hrvatska?
Udruga Trans Aid Hrvatska je nastala jer do sad nije postojala nijedna udruga koja se bavi isključivo transrodnim i transseksualnim osobama, a i trans osobe su uvidjele da postoji velika potreba za takvom udrugom budući da je u pitanju vrlo specifična problematika; pravne i medicinske okolnosti s kakvima se LGB zajednica u pravilu ne susreće.
S kakvim problemima se trans osobe najčešće susreću?
Tu se radi o jednoj dugotrajnoj proceduri koja uključuje medicinske i kirurške zahvate. U Hrvatskoj ne postoji specijalizirani liječnički tim koji bi se bavio problemima transseksualnih osoba, odnosno ne postoje liječnici koji su specijalizirani za medicinske potrebe transseskualnih osoba i koji se direktno i isključivo time bave. Zbog toga je vrlo teško doći do svih informacija koje su potrebne osobama koje ulaze u proces komplementiranja spola.
Što znači komplementiranje spola?
Spol se često izjednačuje s rodom što podrazumijeva identitet, a u ovim slučajevima se mijenja sam fizički izgled tako da osoba konačno postane izvana ono što je iznutra.
Na kakve probleme trans osobe nailaze u procesu tranzicije?
Problem je što nije moguće dobiti sustavnu medicinsku pomoć, odnosno imati liječnika ili tim koji će vas voditi kroz proces od početka do kraja tranzicije, već ste u situaciji da kucate od vrata do vrata pa ako imate sreće možda dobijete potrebne informacije ili pomoć. U tome svemu najviše pomažu drugi ljudi koji su prošli kroz to iskustvo. Tu je dosta pomogao trans forum koje je organizirala udruga Lori, kao i drugi projekti koji su omogućili susrete trans ljudi u Hrvatskoj. Slično je radila i udruga Kontra koja je organizirala grupnu podršku trans osobama.
Uz medicinske probleme tu su i oni pravne prirode. Krajem prošle godine je donesen novi pravilnik koji omogućava promjenu spola u dokumentima osobama koje nisu obavile kirurške zahvate, već samo hormonalne terapije, međutim Nacionalno zdravstveno vijeće još nije odobrilo niti jedan zahtjev prema novom pravilniku jer smatraju da je nedorečen… Takvih primjera je dosta i upravo zbog toga i jesmo osnovali udrugu.
Na koji način si ti dolazio do informacija?
Imao sam sreću da sam već dugo u hrvatskoj LGBTQ zajednici pa mi je bilo lakše doći do informacija. Ipak, znajući u kakvom okruženju živim, na proces komplementiranja spola sam se odlučio tek kada sam stvorio sigurne uvjete za život, a to su siguran posao i podržavajuća okolina.
Koliko trans osoba živi u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj ne postoje nikakve statistike o osobama s rodnom disforijom, čak ni liječnici koji se bave rodnom disforijom nisu u mogućnosti procijeniti koliki je to broj ljudi. Ako govorimo o transrodnim i transseksualnim osobama moja procjena je da ih u Hrvatskoj živi minimalno tisuću.
Koje su prve aktivnost koje udruga Trans Aid Hrvatska planira provesti?
Želja nam za početak oformiti pravni tim i organizirati međunarodnu konferenciju na kojoj bi se okupili aktivisti, pravnici i stručnjaci s područja medicine kako bi razmijenili iskustva i vidjeli koji su to najbolji načini za unaprjeđenje medicinskih i pravnih okvira funkcioniranja transrodnih i transseksualnih osoba, kao i za unaprjeđenje kvalitete njihovog života općenito.
Reci nam nešto za kraj, al nešto što čak i ni Vox Feminae redakcija ne zna, pa da dobijemo malo na spontanosti…
Da ti otkrijem neku tajnu? Danas sam uzeo svoju prvu dozu hormona.
