Objavljeno

Nerealni standardi ljepote i kako o njima pričati s djevojkama?

Ideali ljudske ljepote neprestano se mijenjaju odražavajući duh određenog vremena. Kroz 20. stoljeće, u skladu s novostvorenim snom o ”vječnoj” mladosti, kreirao se ideal ljepote koji predstavljaju vitkost, energičnost i svježina tijela. No, ti su ideali dovedeni do nezdravih krajnosti.

Starenje se pokušava zaustaviti ili barem usporiti pod svaku cijenu, a vitkost je zamijenjena idealom mršavosti koja nerijetko graniči s anoreksijom. Takvi nerealni standardi ljepote određeni su kroz modnu, filmsku i glazbenu industriju, te masovne medije koji umjesto da potiču na zdravo razmišljanje, samo guše ljudsko samopouzdanje i sliku o sebi samima.

U novije vrijeme javljaju se različite kampanje koje upozoravaju na probleme uzrokovane širenjem takvih estetskih standarda, kao što je primjerice anoreksija (svi se sjećamo šokantne kampanje iz 2007. ”No Anorexia” s francuskom manekenkom i glumicom Isabelle Caro). Upravo je to jedan od problema spomenutih u editorijalu siječanjskog izdanja časopisa Plus Model Magazine koji prikazuje nage fotografije ‘plus-size’ modela Katye Zharkove popraćene komentarima s poražavajućim podacima o modelima, kao što su:

  • prije 20 godina prosječna težina modela bila je 8% manja od prosječne težine žena; danas je ona 23% manja
  • većina manekenki ima indeks tjelesne mase koji odgovara oboljelima od anoreksije
  • prije deset godina ‘plus-size’ modeli nosili su veličine 46-52, dok se danas ‘plus-size’ modelima smatraju modeli koji nose veličine 38 – 46
  • 50% žena u SAD-u nosi veličinu 46 ili više, no većina trgovina u ponudi drži odjeću do veličine 46

Umjesto da se konfekcijske veličine povećavaju proporcionalnu i rastu ljudske vrste, one su sve manje i manje. Dolazi do nesrazmjera između pojmova vitkosti i zdravlja koji se danas stvara u medijima. Biti mršav ne znači nužno biti niti zdrav, niti lijep. Moramo prihvatiti i voljeti svoja tijela onakva kakva jesu, lijepa sa svim svojim ”nesavršenostima”, što znači ne robovati raznim oglasima koji nas pokušavaju uvjeriti u suprotno. Ili, prema riječima Mary Schmich koje su kasnije proslavljene pjesmom ”Everydody’s Free (To Wear Sunscreen)”: nemojte čitati časopise o ljepoti – samo ćete se osjećati ružnima.

 

Kako na mladima svijet ostaje postavlja se ključno pitanje: Kako na pravi način razgovarati s mladim djevojkama o ljepoti?

Hugo Schwyzer, profesor rodnih studija u Pasadeni, govori o udjelu koji bi ljepota i intelekt trebali imati u odgoju mladih djevojaka. Da li s njima razgovarati o tome kako izgledaju ili o onome što čitaju?

Schwyzer smatra kako odgovor na ovo pitanje ne leži u rastavnom vezniku ili, već u sastavnom i: jedno ne isključuje drugo, već idu rukom pod ruku. On se nedavno suočio sa izjavom svoje prijateljice Kate kako djevojčicama ne smijemo govoriti da su lijepe jer ih to čini iskompleksiranima. Na Kate je utjecao članak Lise Bloom How to Talk to Little Girls, u kojem piše kako bismo u razgovoru s djevojčicama trebali hvaliti njihovu inteligenciju, a uporno izbjegavati razgovor o ljepoti, što predstavlja suprotstavljanje kulturi koja primat daje fizičkom izgledu.

Schwyzer, koji se i sam bavi slikom tijela, slaže se kako se treba boriti protiv otrovnih poruka društva o ženskim tijelima kao mjerilu vlastite vrijednosti, ali smatra kako to nije razlog da se uopće ne priča o modi i ljepoti. Njegov kolegij “Ljepota i tijelo u zapadnoj tradiciji” do sada je izazvao samo oduševljenje studenata. Mnoge pametne žene svjedoče o tome kako su ih ismijavali zbog njihovog interesa za modu. Jedna studentica ispričala je profesoru Schwyzeru kako su se njezini srednjoškolski profesori čudili njenim dobrim ocjenama i pametnim odgovorima zbog pažnje koju je pridavala svom izgledu. Razlog tome je uvriježeno mišljenje kako žene kojima je stalo do toga kako izgledaju nisu pametne.

Schwyzer smatra da je bitno razgovarati s djevojkama o knjigama, politici, idejama, umjetnosti i sportu, ali isto tako im treba netko da ih vodi kroz zbunjujuće poruke koje dobivaju o svom tijelu. Svakako je davanje komplimenata djevojkama isključivo zbog njihove ljepote potpuno pogrešno. Razgovor o ljepoti treba na uravnotežen način biti uključeno u cjelokupni odgoj i razvoj djevojaka. Njima trebaju uzori koji će im dati primjer kako se nositi s pritiscima koje im nameće izgledom opsjednuta kultura, ali i oni koji će mi pokazati kako interes za modu i ljepotu te interes za intelektualno mogu koegzistirati.

Više o nevidljivosti pozitivnih uzora za tinejdžerice možete pročitati i u tekstu Siobhan Courtney na Aljazeera.com.


Povezano