Još 1972. objavljeno je izvješće „Granice rasta“ koje upozorava na to da eksponencijalni ekonomski i populacijski rast nije moguć zauvijek jer su resursi ograničeni. No, unatoč tome što su klimatske promjene najveći problem 21. stoljeća – i to problem enormnih razmjera – pokušaji nošenja s njima i dalje se temelje na ideji tog malignog rasta, samo sada „ozelenjenog“, odnosno na ekološkoj modernizaciji. Klimatske politike polaze iz te pozicije, pa nije neobično da do sada nisu bile osobito uspješne.
„Dominacija racionalnosti ekološke modernizacije u upravljanju klimom ima još jednu posljedicu, a to je da su reproduktivni aspekti gospodarstva, odnosno društveni sektor, neplaćeni rad žena i reproduktivni rad prirode, ili potpuno isključeni, nepriznati ili znatno obezvrijeđeni“, smatra Annica Kronsell, profesorica političkih znanosti na Sveučilištu Lund i voditeljica katedre za društvene znanosti o okolišu na Školi za globalne studije u Göteborgu.
U zborniku A New Gender Equality Contract for Europe (čiju su objavu podržali FEPS & Zaklada Jean Jaurès) jedno poglavlje posvećeno je klimi, odnosno zamišljanju novog rodnog ugovora za klimu. U njemu Kronsell naglašava kako su područja koja su tema klimatskih politika – energetika, industrija, promet – i dalje dominantno muška područja i da je to potrebno mijenjati. Tu navodi kako je upravo Europski zeleni dogovor primjer racionalnosti ekološke modernizacije jer naglasak stavlja na gospodarstvo i rast, tehnologije i sektore u kojima dominiraju muškarci.
Prema analizi samog UN-a, samo 55 od ukupno 168 nacionalnih klimatskih akcijskih planova posebno spominje rodnu ravnopravnost, a samo 23 prepoznaju žene kao pokretačice promjena u ubrzavanju napretka u pogledu klimatskih obveza. Na 27. konferenciji UN-a o klimatskim promjenama žene su činile samo 35 % stranačkih delegatkinja i 20 % voditeljica delegacija.
Istodobno, kada se dogodi katastrofa, kako pokazuju istraživanja UN-a, manje je vjerojatno da će žene preživjeti, a veća je vjerojatnost da će biti ozlijeđene. Razlozi za to nalaze se u dugotrajnim rodnim nejednakostima koje su stvorile razlike u pristupu informacijama, mobilnosti, donošenju odluka i pristupu resursima. Do 2050. godine nesigurnost hrane uzrokovana klimatskim promjenama mogla bi, upozorava UN, pogoditi 240 milijuna više žena i djevojčica, u usporedbi s 131 milijunom više muškaraca i dječaka.
Iako prepoznaje da će neki aspekti racionalnosti ekološke modernizacije biti potrebni u postizanju klimatskih ciljeva, Kronsell ocjenjuje da bi „njezina potpuna dominacija vjerojatno bila destruktivna i štetna za upravljanje klimom“. Kronsell zato zagovara da se umjesto iz pozicije ekološke modernizacije problemu klime pristupa iz pozicije empatične racionalnosti. „To je prijedlog novog ugovora o rodnoj ravnopravnosti, pri čemu ekološki pristupi, ekofeminizam i etika skrbi mogu osigurati progresivno ‘ljepilo’ za upravljanje klimom u EU-u“, ističe.
Kod empatične racionalnosti temelj je na logici skrbi, kojoj su ekonomski rast i učinkovitost podređeni. Kronsell smatra da je u javnim politikama potrebno prepoznati da ljudi ovise jedni o drugima, da je svakome u nekom trenutku života potrebna skrb, da je međuovisnost ono što zajednice drži zajedno, ali i ono što nas čini ljudima.
No, kao i neki drugi koncepti, empatična racionalnost ostaje lijepa ideja na papiru ako ne dira u prevladavajući ekonomski sistem – kapitalizam. Teško da skrb i solidarnost mogu postati središte klimatskih politika ako ekonomski sustav ostaje nepromijenjen, a u njemu je solidarnost daleko na listi prioriteta. Tu ostaje korijen neuspjeha i dosadašnjih akcija vezanihza klimatske promjene.
U Guardianovoj anketi iz svibnja 2024. znanstvenici su se složili da je svijet već izgubio priliku da se globalno zagrijavanje zaustavi na donekle podnošljivih 1,5°C i da gotovo sigurno idemo prema gotovo 3°C, što predstavlja ulazak u zonu prevelike nestabilnosti. Malo tko može predvidjeti kako će sinergija raznih okolišnih faktora djelovati, i to u skoroj budućnosti.
Kod raznih prirodnih katastrofa često smo vidjeli da upravo solidarnost ublažava posljedice, primjerice kod poplava u Valenciji kada se pokazalo da nijedna razvijena država nema prave odgovore na katastrofu tih razmjera i kada su tisuće građana čistile puteve da bi se probili do zatočenih sugrađana.
Svijet koji već nije uspio u ograničavanju rasta globalnog zatopljenja vjerojatno bi ipak želio uspjeti u najboljoj mogućoj prilagodbi na nove uvjete. Svojedobno me oduševljavao Richard Heinberg koji je pisao o tome da je jedina mogućnost lokalizacija potrošnje i proizvodnje, koja se onda uvelike zasniva na solidarnosti, na što se oslanja i Kronsell. Tekstovi poput ovog bitni su i dobrodošli, no ostaju na marginama.
I mi se kao pojedinci i pojedinke u svakodnevnom životu rijetko ponašamo istinski solidarno. Pogledajmo samo s kojom se strašću Zagrepčani_ke bore za svoje pravo da se svatko kreće u svojem automobilu, dok svi dišemo zagađeni zrak, pješaci se nemaju gdje slobodno kretati, a bicikli su i dalje uglavnom nepoželjni. Pristali smo na borbu “svatko za sebe” i potrebno je puno osvješćivanja da bi i kao pojedinci izašli iz toga i onda možda pritisnuli i svoje vlastodršce da zaokrenu smjer politika. Na pitanje imamo li vremena za to da se taj proces odvija ovako sporo, odgovor je gotovo sigurno ne.
