Molitva ili borba: što se događa na našim trgovima?

Najgora stvar koju ljevičarima možeš napraviti jest natjerati ih da se vikendom dižu u osam sati ujutro, ustvrdimo svake prve subote u mjesecu na malim okupljanjima na glavnom zagrebačkom trgu. Tamo smo već toliko dugo da smo prošli_e sva godišnja doba, dvaput. Dok prilazim mjestu okupljanja protuprosvjednika_ca, čujem kombinaciju molitve Očenaša i bubnjanja. Ako priđem sa strane Europskoga trga, prođem točno pokraj ograđena prostora u kojem muškarci kleče, mrmljaju svoje molitve, a iznad njih vijore se zastave s Djevicom Marijom, jedinom ženu u tom toru. Stotinjak metara dalje su „moji”, skupinica neumornih bubnjarki i zviždača koji nadglasavaju improviziranu misu s druge strane. 

Okuplja nas inicijativa Ustani za slobodu, a tu smo jer se  od listopada 2022. na središnjim trgovima Zagreba, Rijeke, Šibenika, Splita i drugih hrvatskih gradova redovito okupljaju članovi inicijative Muževni budite, javno mole krunicu za muškarce i promoviraju tradicionalne obiteljske vrijednosti. Mi, protuprosvjednici_e iz neformalnih građanskih inicijativa, okupljamo se s druge strane, uz performanse, pjesmu i parole kojima upozoravamo na povratak tradicionalnim vrijednostima koji nije ništa drugo nego pokušaj ograničavanja teško izborenih i dan-danas ugroženih ženskih i građanskih prava. 

Dvije grupe razdvaja policija, no predstavnici molitelja redovito nam prilaze, snimaju nas, dobacuju uvrede. Ne ostaju dužni ni prolaznici_e. Znaju nam toplo poželjeti da nas je majka abortirala, a najčešće da nas treba biti sram. Ima i „dobacitelja_ica” zainteresiranih za protuprosvjed, pa im strpljivo objašnjavamo što radimo. 

Nakon jednog od prosvjeda, prilazi nam Rašeljka Krnić, viša znanstvena suradnica s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar. Kolegica Vanja Dergić i ona više od godinu dana provode etnografsko istraživanje mladih protivnika_ca pokreta Muževni budite. Zanima ih što potiče aktivaciju mladih u okvirima opće društvene pasivnosti i nepovjerenja prema institucijama. 

Dok raspravljamo o našim motivacijama za uporni dolazak na prosvjede, na internetu se razvija druga rasprava. S jedne su strane prigovori na slab odaziv na protuprosvjede, a s druge tvrdnje da protuprosvjedi moliteljima daju na važnosti, odnosno da bi bez njih molitelji ostali marginalna pojava. Neki_e ne dolaze jer smatraju da bi time prepustili moliteljima da im određuju kada i gdje moraju biti. 

Je li tome zaista tako? Jesam li ja, riječima Taylor Swift, problem?

Isto pitanje koje sam postavila sebi, odlučila sam postaviti i drugima. Zato sam Rašeljki i Vanji odmah uzvratila „protuintervjuom”, a kontaktirala sam i naše poznate stručnjake_inje za antirodne pokrete, Maju Gergorić s Pravnog fakulteta i Ivana Tranfića s Instituta za društvena istraživanja. Razgovarala sam i s Nikom Haverle koja s Vigom Sakomanom stoji iza incijative „Ustani za slobodu”. 

Da bismo razumjeli_e tko stoji iza molitelja u Hrvatskoj i kako je ta incijativa uopće nastala, valja se vratiti na njezin (lokalni) početak. Moliteljska priča započinje s jezikoslovcem koji je tijekom doktorskog studija odlučio promijeniti smjer. Prema Glasu Koncila, pokretač inicijative je udruga Hrvatska za život, koja stoji i iza inicijative 40 dana za život. Idejni je začetnik mladi križevački jezikoslovac Krunoslav Puškar koji se istaknuo svojim radom na povijesti križevačkih prezimena, pri čemu je detaljno obradio povijest srpskih porodica na tom području. Sam Puškar ističe kako je vidio da se vrata znanosti ne otvaraju, pa se 2016. zaposlio u udruzi Hrvatska za život. Svoje odmicanje od jezikoslovno deskriptivnog polja prema moralno preskriptivnom, Puškar je zapečatio vođenjem bratstva Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina i organiziranjem moliteljskih akcija.

Puškar ističe da molitelji mole isključivo za muškarce, kako bi bili bolji partneri i očevi, a da žene kao takve ne mrze niti ih žele zarobiti. No Rašeljka Krnić ovaj fenomen tumači kao politički motiviranu kampanju za zakonske promjene, a ne kao isključivo apolitičan ili vjerski čin, kako ga sami molitelji pokušavaju predstaviti. Ističe da je ukidanje prava na prekid trudnoće već ugrađeno u programe organizacija i pokreta iz kojih proizlazi sama inicijativa muške molitve krunice. Dodaje:

Oni raspravu premještaju u javni prostor sekularne države koji ponavljanjem specifičnih praksi i rituala žele simbolički sakralizirati. Tu se radi o dobro organiziranom pokušaju normalizacije konzervativnih, religijskih vrijednosti, gdje se javni prostor koristi kao poligon za redefiniciju društveno prihvatljivih normi.

I Puškar i moliteljske udruge samo su lokalne „ispostave” svjetskog pokreta usmjerenog na uspostavljanje konzervativnih vrijednosti. Za sociologinju Maju Gergorić, molitelji na trgovima predstavljaju lokalnu adaptaciju međunarodnih antirodnih kampanja. Hrvatski je kontekst prvenstveno obilježen snažnim utjecajem poljskih organizacija poput Ordo Iuris. Ovaj pokret odlikuju instrumentalizacija laika u procesu „nove evangelizacije”. Laici su oni koji javno svjedoče vjeru, preuzimaju političke uloge i kroz civilno društvo i inicijative pomiču granice onoga što je u sekularnom prostoru prihvatljivo.

Nadalje, Ivan Tranfić ukazuje na to da antirodne udruge u svim europskim zemljama koriste slične strategije i narative – najčešće napadaju pravo na pobačaj, prava LGBTIQ+ osoba i zdravstveni odgoj, a ciljeve artikuliraju kroz jezik ljudskih prava, demokracije i pseudoznanstvenih argumenata. Razjašnjava i na kojim se temeljima okupljaju:

Uz politiku straha i širenja moralne panike, za dugoročno održavanje kolektivnog identiteta pristaša i mobilizacije volontera oslanjaju se na afirmativne emocije poput ljubavi, brige za život i djecu, sreće i blagostanja. Ove emocije kolektivno se izražavaju na događajima kao što su Hod za život, zbog čega je to ujedno i najuspješnija i najbrže rastuća aktivnost pokreta.

Molitelji ipak imaju jednu specifičnost koju su osjetili svi na protuprosvjedima. Njihovo ponašanje često je verbalno agresivno, uz fizičke uplive u prostor protuprosvjednika_ca. Primjećuje to i Gergorić:

Molitelji na trgovima, koji su ujedno i jedina antirodna prosvjedna aktivnost u kojoj smiju sudjelovati isključivo muškarci, imaju znatno agresivniji nastup prema protuprosvjednicima_ama. Ovdje želim naglasiti i ulogu policije, koja sustavno ignorira nasilje koje dolazi od strane molitelja.

To je posebno zanimljivo jer se antirodni pokret inače strateški odlikuje izbjegavanjem nasilja, kako unutar prosvjeda tako i prema protuprosvjednicima_ama, upravo kako bi se distancirao od percepcije drugih radikalno desnih prosvjeda i prikrio svoje ekstremističke vrijednosti.

Za vrijeme posljednjeg molitvenog okupljanja, jedan je od molitelja namjerno zgazio 38 ruža koje je na glavnom zagrebačkom trgu postavila umjetnica Arijana Lekić Fridrih, a koje su simbolizirale broj femicida u Hrvatskoj u posljednje tri godine. Incident je potaknuo široku kampanju za uklanjanje molitelja s trgova: peticija Sanje Sarnavke prikupila je preko 60 000 potpisa, a Udruga Domino najavila je pokretanje sudskog postupka početkom siječnja 2026. Nakon prosvjeda, nasilna se kampanja nastavlja na društvenim mrežama.

Zahvaljujući Facebook algoritmu, preplavljena sam i isječcima sa snimaka koje molitelji rade, uz razne pogrdne komentare na izgled protuprosvjednica, izrugivanje i vrijeđanje. Postoje na deseci Facebook stranica upravo s ovom svrhom, što je klasična tehnika koja stvara percepciju kao da je zagovornika molitelja puno. Ivan Tranfić napominje da molitelji često stvaraju nove inicijative iza kojih stoji mala, stalna grupa aktivista, kako bi djelovali kao masovni društveni pokret (engl. astroturfing). 

Tako je i sam Puškar voditelj projekta Muževni budite, regionalni koordinator 40 dana za život, voditelj bratstva Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, ali i Projekta 41, programa namijenjenog odvikavanju muškaraca od pornografije. Također je i autor knjiga Hrvatska za život – Tri koraka do hrvatskog preporoda, Argumentirano za život, a pojavljuje se i ulozi glavnog urednika časopisa udruge Hrvatska za Život Pohod.

To svakako dosta govori ne samo o elanu Krunoslava Puškara već i o stvarnim namjerama koje molitelji imaju, skrivajući se iza prava na slobodno svjedočenje vjere.

Imajući sve te informacije na umu, možemo li ih otpisati kao marginalne ekstremiste?

Vanja Dergić u svom se istraživanju bavila upravo tom tematikom. U razgovoru s moliteljima uočila je značajne razlike u motivima i stavovima unutar same skupine:

Kada govorimo o moliteljima i o tome kako oni doživljavaju „ljude s druge strane transparenata”, za neke su od njih prosvjednici shvaćeni kao besposličari, plaćenici, ljudi bez ikakvih vrijednosti i moralnih principa. No, neki su govorili o tome kako prosvjednike vide kao ljude koji se, kao i oni, bore za ono u što vjeruju i kako zbog toga imaju poštovanja prema njihovoj ustrajnosti u dolascima svake prve subote u mjesecu.

S obzirom na tu heterogenost, Dergić upozorava na to da pojednostavljeno prikazivanje svake strane kao jedinstvene skupine otežava razumijevanje njihovih političkih ciljeva i dugoročnih strategija otpora, pa tako i učinkovitost same društvene akcije.

Trebamo li im se onda direktno obratiti? 

Rašeljka Krnić smatra da treba smisleno birati adresate edukacijskih napora: najviše koristi ima usmjeravanje obrazovanja prema nezainteresiranom dijelu javnosti, a ne prema već radikaliziranim protivnicima.​

Što onda možemo učiniti?

Kad je riječ o učinkovitosti i smjerovima otpora, istraživači_ce i aktivisti_kinje naglašavaju nužnost raznolikih, višerazinskih pristupa. Klasični oblik uličnog prosvjeda često je ograničen dosegom i masovnošću, ali i dalje ostaje važan za održavanje vidljivosti i kontinuiranog podsjećanja društva na prijeporne teme.

Vanja Dergić naglašava da su metode otpora među mladima izuzetno raznolike, od institucionalnih pritisaka preko formalnog aktivizma do spontanih, „odozdo” pokrenutih inicijativa. No, ističe i važnu zamku: ponavljanje sličnih oblika prosvjeda na duže staze često dovodi do njihove normalizacije te gubitka mobilizacijskog potencijala. Kontinuirani prosvjedi inicijative Ustani za slobodu, na primjer, dosad nisu uspjeli privući masovnije sudjelovanje građana_ki, dok moliteljski pokret ostaje kohezivan, zahvaljujući snažnom osjećaju zajedništva i pripadanja – upravo ono što je, prema sociologu Ziadu Munsonu, ključno za dugovječnost sličnih pokreta u njegovim analizama pro-life aktivizma.

Analiza medijskih članaka koju su Dergić i Krnić provele dodatno je pokazala da javnost inicijativu Ustani za slobodu mahom doživljava samo kao „protuprosvjednike_ce”, zbog čega njihova stvarna poruka i identitet često ostaju neprepoznati. Dergić zato naglašava kako održivost društvenog djelovanja leži ne samo u javnim prosvjedima nego i u svakodnevnom dijalogu, stvaranju prostora za nužnu raspravu te razotkrivanju antirodnih ideja i praksi. Ipak, treba biti svjestan i paradoksa: sam protest ponekad može služiti kao dokaz važnosti molitelja i dodatno motivirati njihovu zajednicu. Rašeljka Krnić proširuje strategijski repertoar ukazujući na važnost stalnog institucionalnog pritiska na vlasti zbog diskriminatornih praksi, ali i na ciljanu edukaciju. 

Nika Havrle iz Ustani za slobodu kao ključno, ali često zanemareno područje djelovanja vidi glasanje, kao i digitalni aktivizam. Prema njezinu iskustvu, građani_ke mogu lako sudjelovati – od dijeljenja informacija na društvenim mrežama do povremenog fizičkog angažmana – a ignoriranje problema samo produbljuje stigmatizaciju i dovodi do gubitka temeljnih prava.

S druge strane, Ivan Tranfić upozorava na potrebu širenja građanskog angažmana kroz široka savezništva i korištenje raznih strategija: od uličnih prosvjeda, volontiranja i peticija, preko participacije u institucijama do kontinuiranog političkog djelovanja. Samo se tako može pružiti otpor ne samo prijetnjama reproduktivnim i manjinskim pravima već i napadima na same temelje demokratskih vrijednosti i pravo na izbor.

Nije to moj problem. Ili ipak je? 

Pojava molitelja na trgovima ne doživljava se više samo kao prolazna vjerska praksa, ona sa sobom nosi čitav niz pitanja o tome kakvo društvo želimo biti. Istraživači_ce i akteri_ke sa svih strana podsjećaju da se iza rituala i prosvjeda često kriju dublje borbe oko vrijednosti, prava i uloge religije u javnom životu. Šutnja ili neprisutnost nisu neutralna pozicija. Tijekom razgovora, mnogi_e sugovornici_e naglašavaju da se normalizacija isključivih stavova i postepeno sužavanje prostora slobode ne zbivaju odjednom, nego svakodnevnim prelaženjem preko „malih” stvari u javnom prostoru. Gubitak prava često se događa tihim prihvaćanjem novih ograničenja, biranjem „nije to moj problem” stava ili iluzijom da će netko drugi riješiti ono što nama danas možda ne smeta.

Pokreti koji pokušavaju ograničiti prava ili redefinirati javni prostor obično nemaju samo jedan izvor, lice ili ime. Oni nastaju umrežavanjem, kroz mnoge manje inicijative, i prilagođavaju svoj izraz onome što društvo u tom trenutku tolerira.

Kao što su sugovornici_e naglasili, sami ulični prosvjedi nisu čarobno rješenje, oni su ograničeni dosegom i skloni su normalizaciji koja s vremenom smanjuje njihov mobilizacijski učinak. No u doba kad je pozornost najvrednija valuta, fizička i simbolička prisutnost ipak ima smisla, ako dolazi u kombinaciji s drugim oblicima djelovanja. Stoga izađimo prve subote u mjesecu na protuprosvjede, ali ne zaboravimo ni sve ono drugo: glasanje, digitalni aktivizam, svakodnevni dijalog, institucionalni pritisak i izgradnju širih savezništava. Samo tako možemo svojom prisutnošću pokazati, prvenstveno prolaznicima_ama i javnosti, da u Hrvatskoj opozicija postoji i da se bori na svim frontama, ne samo na trgu.

---

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.