Već u večeri u kojoj su nam pristizali rezultati referenduma bilo je posve jasno da će 'stranke u sporu' - oni koji su zagovarali opciju 'za' i oni koji su se zalagali 'protiv', javnost, mediji, predstavnici različitih političkih stranaka, vrijednosti i usmjerenja, te neovisni (?) analitičari - biti podijeljeni oko ocjena onoga što se tog dana dogodilo, preciznije, što je postalo, ako ne posve vidljivim, ono barem vidljivijim.
U ovom pregledu manje je zanimljivo reagiranje onih koji su bili 'za': nakon početne konsterniranosti izuzetno malom izlaznošću (a bilo je posve očito da su očekivali znatno veću), već sutradan se naglašavala 'demokratski izražena volja naroda' te se krenulo u pripremu novih kampanja i novih referenduma.
Ovdje je zanimljivo bilo pratiti evoluciju javnih istupa Željke Markić. Od umilne početne izjave od 16. lipnja 2013. o tomu da je pogrešno tvrditi kako je cilj inicijative nekome nešto zabraniti, preko one iz listopada 2013. kojom se već „oštro protivi” predloženom Zakonu o životnom partnerstvu jer je suprotan poruci za koju su birači zatražili raspisivanje referenduma, do one, sada već vrlo arogantne, od 3. prosinca 2013. prema kojoj je veliki broj birača odlučio da za njih brak životna zajednica žene i muškarca pa ako, netko pokušava „tumačiti nama koji smo glasali 'za', da smo mi mislili samo na formu, a ne na sadržaj braka. Ako netko sada, pokušava reći ili želi interpretirati da bi bilo potpuno prirodno, demokratski, izraz poštovanja prema biračima, da se sada nameće neki drugi kriterij, da se pravi kao da se to samo odnosi na formu, na naziv, a da sadržaj nije važan, ja mislim da ste u krivu. Ali o tome će opet prosuditi birači, izjavljuje Markić.
Zagovornici referendumske opcije 'protiv' nisu dugo oklijevali proglasiti – pobjedu. Tipičan je u tom smislu tekst Sanje Modrić, u 'Novom listu' od 3. prosinca 2013., s naslovom: 'Rezultati referenduma su sasvim OK'. Nasuprot mnogima koji su razočarani većinskim glasanjem protiv zabrane gay brakova, Modrić je naglasila kako ima više i to važnih razloga za zadovoljstvo. „Za to ne postoji baš nikakvo drugo objašnjenje – čak je i vrijeme bilo lijepo – nego da je skoro pa dvije trećine Hrvatske ovakav referendum prekrižilo kao nebitan, nepotreban i pritom pakleno skup. A to što se čak 62 % biračkog tijela povuklo u apstinenciju, pokazuje da desničarsko društvo iz stranke Hrast te Crkva i HDZ nisu uspjeli uvjeriti čak ni svoje političke i ideološke pristalice da je izaći na ovaj referendum nešto zbilja potrebno i važno. Tako rekordno slab odaziv opovrgava dojam koji su, svatko iz drugih razloga, sugerirali i tabor 'za' i tabor 'protiv': da je Hrvatska zemlja klerikalnog naroda koji u velikoj mjeri inklinira katoličkom fanatizmu. Ali ne, ni govora. Da jest izašlo bi barem 75 posto, a ne 38 posto.”
Iz svega, piše Modrić, proizlazi upravo to da "...ne treba seliti iz Hrvatske. Sve je u redu. Nego ostati i boriti se za promjene.”
Prijeko je potrebno, na mnogo ozbiljnijoj razini od sadašnje, razgovarati o našoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji kao i o sramotnoj navadi vladajućih i privilegiranih u ovoj zemlji da u svakoj prilici izraze prezir prema onima kojima se vlada, koji žive tek od vlastitog rada i kojima su životni uvjeti nepodnošljivo teški.
Ako ostavimo po strani rezolutnu tvrdnju da za neizlazak ne postoji baš nikakvo drugo objašnjenje osim onog da je „skoro pa dvije trećine Hrvatske ovakav referendum prekrižilo kao nebitan, nepotreban i pritom pakleno skup” (što ipak me možemo tvrditi s tolikim pouzdanjem: možda je bila riječ o posve običnoj pasivnosti, asptinenciji, nezainteresiranosti, nevoljkosti da se glasa za istu opciju za koju su se založili članovi Vlade ili o koječemu drugom), ako ostavimo po strani i dvojbe oko 'slobodne uređivačke politike' koja u običnim, 'normalnim' vremenima navodno postoji, svejedno ostaje, s pravom istaknuta, činjenica da je „evidentno da čak 75 % hrvatskih građana nije zaokružilo 'za' ".
Argumente u prilog, da tako kažem, 'optimistične interpretacije referenduma', našla sam u izjavi lezbijske udruge LORI: „Nikada do sada u povijesti hrvatske države nismo svjedočili/e ovakvoj solidarnosti javnosti – fakulteta, medija, osoba iz javnog života, vladinih i nevladinih institucija i udruga i mnogih drugih. Nikada do sada u 13 godina rada udruge LORI nismo imale ovakvu podršku naših sugrađana i sugrađanki, obitelji, drugih udruga, zajednice, medija, institucija, prijatelja i prijateljica. Koristimo priliku da se svima vama najsrdačnije zahvalimo – jer upravo zbog vaše podrške i solidarnosti mi danas ne osjećamo da smo izgubili!”
Nasuprot ovim i ovakvim stavovima, u medijima je do izražaja došlo i snažno nezadovoljstvo porazom. Jedan od posjećenih portala donio je zemljopisnu kartu Hrvatske na kojoj su označena mjesta s zamjetnijom podrškom opciji 'za'. Na karti su navedeni i podaci o stupnju obrazovanosti stanovništva te je očito pokušano opciju 'za' objasniti korelacijom sa stupnjem obrazovanosti odnosno upravo slabom obrazovanošću. Da će za sve biti okrivljen, uz crkvene institucije, također i nezreo i neobrazovan 'narod' (tipično je, što isto tako valja uočiti, da se u kolokvijalnom govoru u nas obično govori, umjesto o 'građanima', o 'narodu'). Da će biti osjećaja osujećenosti i traženja krivca bilo je očekivano.
U danima neposredno pred referendum bilo je govora o ulozi takozvane ljevice, odnosno takozvanih liberala na vlasti, osobito s obzirom na odnos prema Ustavnom sudu i dopuštenju da se onakav referendum uopće održi. Naglašena je zbrka koja u 'ustavnoj materiji' tek nastaje: nejasno je da li se ustavna odredba donesena na referendumu može mijenjati u 'normalnoj' proceduri (odlukom Sabora) ili jedino novim referendumom. Istaknuta je kasno reagiranje i uključivanje u predreferendumsku 'utrku' liberalnije javnosti, slabija organiziranost, dijelom i slabije prezentiranje jasnih stavova. Istaknut je relativno velik utjecaj Katoličke crkve na građane. Bilo je i viđenja kako više i nije riječ samo o referendumu o braku, nego je ovo ujedno i izjašnjavanje o, prije svega ekonomskoj, politici Vlade.
Plasiran je i nemali broj komentara koji su upozorili na veću važnost ovog referenduma od pukog određivanja definicije braka. I to ne samo s obzirom na ono što slijedi i što tek možemo očekivati, nego i s obzirom na ono što se 'valja ispod površine', onoga što se događalo i što se događa i što je i dovelo do toga da se referendum uopće održi. Držim da ih sve valja temeljito analizirati.
Prvi je komentar Darka Polšeka na Tportalu od 1.prosinca 2013, s naslovom 'Tko se skuhao na referendumu i zašto'. Istaknuto je opće odsustvo liberalnih vrijednosti te, u najmanju ruku, dvojbena sekularnost države:
„Na području ekonomije, raznim oblicima rentijerstva, korupcije, nepotizma, netijaštva, a kasnije i benevolentnošću u kreditiranju, davanju državnih garancija, kuhali smo žabe od samoga početka. Na području vrijednosti, odnosno morala, nisu nam nepoznate transgresije, odnosno razni oblici netolerancije - prema strancima, investitorima ili susjedima, bogatašima, političarima, novinarima ili inteligenciji. Neki će dodati: i prema ženama i djeci. (Što u toj kaši znači još jedan, dodatni oblik netrpeljivosti.) Na političkome planu, kuhali smo žabe i tolerirali svašta u vrijeme komunizma, a još davniju prošlost da ne spominjemo (te nam se sada posve pogrešno čini da u 'ona vremena' nismo imali izbora). I u trenutku kada smo taj izbor imali, mi smo, baš poput žaba – iskočili. Ali to je druga priča. A u nedavnoj povijesti, zakuhavali smo žabe i s vrijednostima i tehnikama seksualnog odgoja oko kojih smo, usput rečeno, mogli ostati neutralni. Bilo kako bilo, ishod referenduma tek je za nekoliko stupnjeva podigao temperaturu lonca, u već uznapredovalom stanju općeg 'kuhanja žaba'.”
Tvrdnje umnogome stoje, ali je u svom tom nabrajanju 'kuhanja žaba', upadljivo ono što nije spomenuto. Nije spomenut način privatizacije u 90-tim godinama, nije spomenuta nezaposlenost, nije spomenuta očito neuspješna ekonomska politika Vlade, nije spomenuto rastuće siromaštvo. Od vrijednosti, nije spomenuta solidarnost sa slabijima i ugroženima. Od 'kuhanja žaba' u politici spomenut je komunizam, s kojeg se tako lako skočilo na seksualni odgoj. Nacionalizam i tuđmanovština nisu spomenuti. O svemu , dakle, što je bivalo u međuvremenu i što je na najstrašniji način obilježilo živote najvećeg broja građana, a nije nadvladano ni do danas – ostade, eto, nespomenuto.
Dužna sam izraziti žaljenje što nova desnica ovom prilikom u nas nije doživjela težak poraz, ali i zahvalnost što je ipak pokazana spremnost nemalog broja građana Hrvatske da se obrane i od desničarske i od ljevičarske autoritarnosti.
Već spomenuti Index.hr, objavio je svojevrstan odgovor. U tekstu naslovljenom „Plodno tlo za radikalnu desnicu“, Hrvoje Tutek tvrdi da su se onakvi rezultati referenduma mogli očekivati. „Okolnosti zapravo i ne mogu biti bolje za jačanje populističkih, konzervativnih, ili recimo to bez okolišanja, protofašističkih opcija: ekonomska situacija u zemlji je katastrofalna, vladajuća liberalna koalicija ne samo da je u svom djelovanju strukturno ograničena time što vlada deindustrijaliziranom i u tranziciji uništenom perifernom zemljom, već se u svojoj politici odavno pokazala kao opcija izrazito suprotstavljena interesima najširih slojeva. Zajedno s tim, do iznemoglosti ponavljana mantra o prosperitetu koji nas čeka ulaskom u EU polako se i empirički počinje pokazivati kao ono što zaista jest: zajednička laž političkih elita, sofisticirana klopka koju kapital postavlja radu. Agresivne mjere štednje koje će najviše pogoditi one najslabije, novi valovi privatizacija, daljnja razgradnja socijalne države, potpuno prepuštanje radnika hirovima tržišta i poslodavaca te gubitak i zadnjih privida državnog suvereniteta prava su istina našeg položaja u EU. Široki slojevi ljudi, nezaposleni, nezadovoljni, ogorčeni, razočarani, destabilizirani na svim razinama, ekonomski i kulturno, dovedeni su u situaciju u kojoj se lako priklanjaju političkim opcijama koje obećavaju stabilizaciju, sigurnost, poznato i čvrsto tlo, zaštitnički zagrljaj obitelji. Mnogi od njih to čine iz straha, mnogi iz čistog inata, a neki doista i zato što im politička lojalnost leži na toj strani.”
Svega onoga što sam u ranijem tekstu primijetila nespomenutim, sada itekako ima. Kazalo se, tako, da okolnosti zapravo i ne mogu biti bolje za jačanje populističkih, konzervativnih, protofašističkih opcija. Istina. Vidjeli smo to u prošlosti, a širom Europe gledamo i danas. Međutim smo u prošlosti vidjeli i raznih drugih posljedica sličnih 'okolnosti': godine 1928. za guvernera New Yorka izabran je Franklin Delano Roosevelt, a godine 1932. je izabran za predsjednika SAD. U ništa manje teškim okolnostima, dobar se dio našeg stanovništva osramotio aktivnim učešćem u ustaškom pa i četničkom pokretu. Ali se, bogme, dobar dio okrenuo i antifašizmu. I, nećete vjerovati, e, baš taj drugi dio je pobijedio. Toliko o okolnostima.
„Čini se da se mantra o prosperitetu koji nas čeka ulaskom u EU počinje pokazivati kao ono što zaista jest: zajednička laž političkih elita, sofisticirana klopka koju kapital postavlja radu te se onda opisuju, po drugi put, svi oni nezaposleni, nezadovoljni, ogorčeni, razočarani...”, tvrdi Tutek.
Zbilja nije potrebno mnogo više od zdravog razuma pa da se upitamo o idili sretne zemlje uspješnih ljudi koja je ovdje postojala prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju!
O drugim argumentima nekom drugom zgodom jer, dakako, ima tvrdnji o kojima razgovor, onaj javni i široki, demokratski i argumentiran ipak valja početi. Zaista je prijeko potrebno, na mnogo ozbiljnijoj razini od sadašnje, porazgovarati o našoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji kao i o sramnoj navadi vladajućih i privilegiranih u ovoj zemlji da u svakoj prilici izraze prezir prema onima kojima se vlada, koji žive tek od vlastitog rada i kojima su životni uvjeti nepodnošljivo teški.
Teško je osporiti tvrdnju da u Hrvatskoj uistinu godinama tinja, a da se odnedavno poprilično zahuktava svojevrsni ideološki građanski rat te da to i nije nužno negativno. Međutim, istodobno tvrditi da je zalaganje za prava građana drugačije seksualne orijentacije izgubilo subverzivni naboj i reći to za publiku na ovdašnjim prostorima pretjerivanje je teško opisivih razmjera.
U ovom pregledu postreferendumskih reakcija i komentara treba napomenuti kako je bilo i izjava o tomu da se referendum zapravo samo nastavlja na recentno jačanje profašističkih tendencija u Hrvatskoj, a kojima smo, u njihovom javnom iskazivanju, svjedočili baš u danima uoči 1. prosinca. Ponešto je na ovu temu izjavio i Boris Buden u tekstu 'Fašizam je deo naše svakodnevnice'. „Tek sada su u pravom smislu – ne nužno negativnom – otvoreni i postavljeni frontovi, i tu konačno neće biti moguć nikakav nacionalni kompromis.” Na pitanje „Nije li liberalno-demokratska država brana tome?“, Buden odgovara:
„To što je nemački šef diplomatije gej i što svako malo šetaju parade ponosa, izgubilo je političko značenje: momenat subverzivnosti koji je postojao. To je sada zabava i ne treba biti odveć optimističan pa misliti da je to moguće zbog toga što je dostignut određeni stepen kulturno-socijalnog razvoja koji je brana bilo kakvoj regresiji. Ne, reč je o tome da se jedinstveni liberalni sistem raspao i da postoje paralelni svetovi. Nešto što je moguće u jednom delu Berlina nije moguće u drugom, gde vladaju bande skinsa. A to je po sebi opasno.“
Teško je osporiti tvrdnju da u Hrvatskoj uistinu godinama tinja, a da se odnedavno poprilično zahuktava svojevrsni ideološki građanski rat te da to i nije nužno negativno. Međutim, istodobno tvrditi da je zalaganje za prava građana drugačije seksualne orijentacije izgubilo subverzivni naboj i reći to za publiku na ovdašnjim prostorima pretjerivanje je teško opisivih razmjera.
Nešto mirniji, komentar napisao je Žarko Puhovski pod naslovom 'Psychrolutes marcidus croaticus' na portalu banka.hr. Istaknuo je da, s jedne strane, „referendumski posao i nije tako jednostavan kako se čini, pa je lako moguće da ,nadiranje desnice' ne dospije dalje od (gotovo sigurnoga) uspjeha na referendumu 1. prosinca“, a s druge strane, da će „nejasno političko stanje omogućit i vladajućima (i ljevici općenito) da svoj poraz relativiraju, no njihova je pozicija mnogo teža zato što – 'usput' – moraju i funkcionirati kao vlada (a ne ide im). Zbog toga je vjerojatno nervoza vladajućih toliko naglašena da čak i pojedinačne izjave o njihovoj objektivnoj suradnji s desnicom na raspisivanju referenduma (jer su spriječili intervenciju Ustavnoga suda) smatraju podobnima za službeno demantiranje”.
Kako vidimo, zapravo ni s jedne od prikazanih strana u stavovima o referendumu nije bilo gotovo nikakvih iznenađenja. Svi se drže svojih, u raznih prilikama i raznim povodima i ranije izražavanih stavova. Nama ostaje da se uistinu ozbiljnije upitamo: što nam se to uistinu dogodilo 1. prosinca dvijetisućetrinaeste godine?
Na to ćemo pitanje odgovarati, prema uvjerenjima, a vremenom, nadam se i kroz razgovore, u danima koji dolaze. Sa svoje, pak, strane dužna sam izraziti žaljenje što nova desnica ovom prilikom u nas nije doživjela težak poraz, ali i zahvalnost što je ipak pokazana spremnost nemalog broja građana Hrvatske da se obrane i od desničarske i od ljevičarske autoritarnosti. Što se, dakle, još nije pokazalo to da u nas većina tolerira drukčije životne stilove kod drugih, ono što je Žarko Puhovski jednom drugom zgodom nazvao većinskom tolerancijom i depolitiziranjem privatnih koncepata traganja za srećom.
___________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. Mira Lorger, splitska je publicistica i politologinja. Njena najnovija knjiga pod radnim naslovom „Lijeni, glupi i temperamentni“ bavi se stereotipima o dalmatinskom mentalitetu.
Foto: Pixell
