U feminističkim krugovima, ali i široj javnosti poznata prvenstveno kao članica Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter i Platforme za reproduktivnu pravdu, riječka aktivistkinja Marinella Matejčić odnedavno je i prvostupnica kulturologije. Pažnju nam je privukao njezin završni rad naslovljen “O nekim aspektima biseksualnosti,” u kojem polazi od premise da je biseksualnost neka vrsta brisanog prostora unutar binarne distinkcije homoseksualnosti i heteroseksualnosti.
O ovoj temi Marinella će govoriti u petak, 10. prosinca na međunarodnom znanstvenom skupu Razvoj i zaštita prava LGBTIQA+ osoba koju organizira udruga ZaPravo, a mi smo je zamolile da nam za ovo intervju-izdanje teorijske čitanke prepriča glavne zaključke svog završnog rada te tako proširi naše razumijevanje biseksualnosti – i u teoriji i u praksi.
Kada i u kojem kontekstu se biseksualnost po prvi put spominje, odnosno pojavljuje kao predmet znanstvenog interesa?
Zanimljivo je kako se termin “biseksualnost” nije koristio kako bi se opisala privlačnosti i/ili seksualni kontakt s osobama oba spola sve do otprilike 1915. godine, kada je psiholog i liječnik Havelock Ellis napustio termin “psihoseksualni hermafrodizam” u korist biseksualnosti, što bi značilo – uzmemo li u obzir da se homoseksualnost kao takva nije adresirala sve do druge polovice 20. stoljeća – da se ovaj nadasve pogrešan i pogrdni izraz koristio kroz relativno kratki period (iako i nakon “psihoseksualnog hermafrodtizma” biseksualnost ostaje relativno zanemareno polje seksualnog identiteta).
Biseksualnost kao predmet znanstvenog interesa primjećujemo i kod S. Freuda, koji je smatrao kako sve osobe imaju biseksualne predispozicije, ali da u jednom momentu postaju heteroseksualne ili homoseksualne kroz proces psihološkog razvoja. No, Freud je također patologizirao sve seksualne identitete izuzev heteroseksualnog te je držao kako je teorija biseksualnosti od pomoći u smislu rješavanja problema homoseksualnosti, što je vidio kao indikaciju da je zakazao psihoseksualni razvoj.
Alfred Kinsey, s druge strane, jeste uzimao u obzir fluidnost seksualnog identiteta te je njegova ljestvica seksualnosti često korištena i hvaljena kao izuzetno inkluzivna. No, i ovdje postoji caka: ljestvica nigdje eksplicitno ne navodi biseksualnost kao opciju, iako postoje rasprave o tome da su točke od jedan do pet zapravo ta fluidnost biseksualnog ponašanja. Unatoč tome što se iz ove ljestvice može iščitati kako postoji fluidnost seksualnog identiteta van dualnosti, činjenica da Kinsey unatoč svojim progresivnim stavovima nije istu jasno naznačio pridonosi brisanju identiteta u znanstvenom okviru.
Na istraživačkoj i društvenoj razini, biseksualne osobe bile su nevidljive do točke kada je i ženama, a ne samo muškarcima, počela biti dijagnosticirana infekcija HIV-om; no, i tada je biseksualnost bila reducirana na kontekst prijenosa bolesti. Američki seksolog Fritz Klein je 1978. godine u svojoj pionirskoj studiji opisao biseksualne osobe kao “sociološki nepostojeće”, nevidljive u crkvi, društvu i znanosti. Gotovo 40 godina kasnije, biseksualne osobe i dalje su nevidljive u društvu, što se očituje u nedostatku aktivističkog momenta, akademskih i aktivističkih sadržaja, zajednica, popularno-znanstvenih i znanstvenih članaka te udruživanja, i to na globalnoj razini i u popularnoj kulturi.
I sam koncept identiteta prilično je prijeporan, a kamoli definicija nečega što bismo mogle nazvati biseksualnim identitetom. Kako autorice koje spominješ u svom radu vide ovu problematiku, kako one definiraju biseksualnost?
Meni osobno najdraža i najpotpunija definicija biseksualnosti je ona aktivistkinje, profesorice i spisateljice Robyn Ochs, koja daje osobni pristup definiranju pojma: “Nazivam se biseksualnom jer prihvaćam da u sebi imam potencijal biti privučena – romantično i/ili seksualno – ljudima koji pripadaju različitim rodovima, ne nužno u isto vrijeme, ne nužno na isti način i ne nužno na istoj razini. Za mene se bi u biseksualnosti odnosi na potencijal privlačnosti prema ljudima roda sličnog ili različitog od mojeg.”
Biseksualnost unutar šireg pojma queera definira i Paula C. Rodriguez Rust riječima: “Mi postojimo, ali postojimo jer smo došli do samopercepcije postojanja. Kuća nije manje stvarna radi toga što je izgrađena: treba nam zaklon, a gradnja kuće je dobar način da si osiguramo sklonište. Što dulje živimo u kući i smatramo ju udobnijom, to je teže zamisliti vrijeme dok ona nije postojala.” Stoga, prepoznavanje, izgradnja i življenje identiteta u simboličkoj kući, odnosno društvu, jeste ono čemu zajednica biseksualnih osoba, kao i drugih pripadnica i pripadnika LGBTIQ+ zajednice teži: imenovanje, priznavanje, prihvaćanje i uklapanje u hegemonijski poredak ili, ako je nužno, rekreiranje hegemonijskog poretka koji ne prihvaća dio društva na temelju seksualne orijentacije.
Postoje različite teorije i stavovi o tome je li seksualna orijentacija esencijalna ili konstruirana. Možeš li ukratko predstaviti argumente obje strane, odnosno posljedice koje proizlaze iz tih pozicija?
Kontinuirani su prijepori u raspravi je li seksualna orijentacija esencijalna ili konstruirana. U svom radu manevriram na razmeđi tih polariteta i odbijam prigrliti jedan način poimanja stvari. No, Rust, koju sam dosta citirala i vodila se njezinim radom, smatra kako je “esencija” stvarna u apsolutnom smislu te postoji čak i u nedostatku kulturološke interpretacije. “Esencija je ono što bi mogli spoznati kada bi otklonili sve pristranosti i kulturološke slijepe točke. Kada govorimo o ‘otkrivanju’ naše seksualnosti, razmišljamo u esencijalističkim terminima jer pretpostavljamo da je nešto postojalo unutar nas prije nego li smo to spoznali. Kada kažemo da jesmo lezbijka ili gej ili heteroseksualna osoba, impliciramo da imamo lezbijsku/gej ili heteroseksualnu esenciju … Tako kreiramo vezu između nas i drugih ljudi koji imaju istu esenciju jer se stavljamo u zajedničku kategoriju.”
Kada se govori o esencijalističkoj ili konstruktivističkoj poziciji, nije nimalo jednostavno zauzeti ispravan stav jer on zapravo ne postoji. Naime, biseksualnost je seksualna privlačnost koja dolazi inherentno iz osobe i iluzorno je govoriti o izboru jer seksualna i romantična privlačnost nisu pitanje izbora već želje, a želju je teško definirati koristeći riječ “izbor”, već je ona imanentna svakoj osobi. No, s obzirom na to da je identitet kao takav neodvojiv od društva, nužno je naglasiti da društvo na diskurzivnoj razini naziva seksualnosti određenim imenom te da je i radi toga biseksualnost shvaćena kao dualnost i remetilačka snaga unutar monoseksualnih matrica koje egzistiraju i koje većina ljudi živi.
Na koji način je biseksualnost pozicionirana u odnosu na heteroseksualnost s jedne, i homoseksualnost s druge strane? I možeš li nam pojasniti termin “monoseksualnost” koji si ranije spomenula?
Monoseksualni identitet, u kojem se privlačnost osjeća samo prema jednom spolu ili rodu, direktno je vezan uz dominacijske prakse koje potiče niz sustava opresije, a koji su opipljivi i stvarni. Donna Haraway ih objašnjava kao “potragu za zajedničkim jezikom u kojem nestaje svaki otpor instrumentalnoj kontroli i sva se heterogenost može podvrgnuti rastavljanju, ponovnom sastavljanju, ulaganju i razmjeni”. Mariana Valverde smatra kako “svijet u kojem smo svi kompatibilni i pomireni – gdje postoji samo ‘ja’ i ne postoji ‘drugo’ – omogućuje sustav monolitnih vrijednosti da nas koordinira u jednoj (kapitalističkoj) ekonomiji, jednoj (bijeloj) kulturi, jedinstven (patrijarhalni) rodni sustav i jedinstvena (heteronormativna) seksualnost.”
Dakle, ne radi se o tome da je monoseksualnost prirodna, već da je poravnata s kapitalističkim, bjelačkim, patrijarhalnim i heteronormativnim sustavima, u kojem je biseksualnost i druge seksualnosti gdje je osnova privlačnosti npr. intelekt, kao i u slučaju poliamorije, protive hegemonijskom standardu koji je opresivan jer brani i/ili osuđuje sve što izlazi iz zadane matrice, a koja pretpostavlja jednog partnera/icu suprotnog spola.
U kontekstu monoseksualnosti, koju možemo vezati uz kapitalistički sustav kroz naglašavanje značaja nuklearne obitelji kao osnovne komponente društva čija je funkcija reprodukcija postojećeg poretka, biseksualnost je element distorzije, remećenja. Iako Wilhelm Stekel navodi da homo- i heteroseksualnost kao isključive seksualnosti nisu prirodne, ne može se poreći da one jesu najzastupljenije seksualnosti. No, to je pitanje od velikog značaja jer nas društvo odgaja za monoseksualnost, a ne za uzurpiranje standardne matrice u kojoj živi većina ljudi. Biseksualnost također uzurpira kapitalistički patrijarhalni sustav na način da unosi sposobnost manipulacije unutar prostora seksualne privlačnosti, gdje osoba nema nadzor nad manipulacijom, ali je provodi svojim životnim stilom, odnosno seksualnom privlačnošću spram dijapazona spolnih i/ili rodnih identiteta drugih osoba.
Možemo li uopće “mjeriti” nečiju biseksualnost s obzirom da postoje, primjerice, samoidentificirane biseksualne osobe koje nikada nisu prakticirale biseksualno ponašanje ili osobe pak koje su u dugoročnoj monogamnoj vezi (pa bi se moglo reći da su se “odlučile” za jednu seksualnu orijentaciju)?
Biseksualnost je eterična i nemjerljiva i premisa da se biseksualna osoba “odlučila” jeste brisanje biseksualnog identiteta. Nije na nama, na društvu, da definiramo i prosuđujemo nečiju biseksualnost jer svi imamo pravo na samoodređenje, uključujući biseksualne osobe koje žive identitete koji su nesporno često brisani unutar queer pokreta. Jessica King navodi kako je brisanje biseksualnosti evidentno i u načinu na koji šira zajednica komunicira o queer zajednici, svodeći je na “gej prava” te polazeći od ideje da je homoseksualnost “prirodna suprotnost” heteroseksualnosti. Također ističe da se izuzetno malo rasprava vodi o pravima biseksualnih osoba, a gotovo nimalo se ne raspravlja o pravima aseksualnih osoba.
U svom radu navodiš zanimljiv podatak kako je samo 28 posto biseksualnih osoba bliskim osobama otkrilo svoju seksualnu orijentaciju – u usporedbi sa 71 posto gej muškaraca i 77 posto lezbijki (Pew Research, 2013.). Kako to tumačiš?
S obzirom na vlastito iskustvo, kao i iskustva osoba koje su biseksualne i nalaze se u mojoj neposrednoj blizini, nisam začuđena tim podatkom. U više navrata smo vodile razgovore o brisanju identiteta i skrivanju istog te se veselim provesti i istraživanje na tu temu kako bismo dobile relevantne rezultate i za Hrvatsku. Kako bi heteroseksualna socijalizacija uspjela, ljudi moraju osjećati pritisak da zadrže privilegirane i stigmatizirane društvene kategorije. No, unatoč tome – ili možda upravo zbog toga – točnih zahtjeva za podilaženje višestrukim normama u odnosu na heteroseksualnost, pripadnici seksualnih manjina će vjerojatno drugačije ispoljavati različite aspekte svojih života, ne samo vlastiti seksualni identitet. Na primjer, u odnosu na heteroseksualne osobe, gej muškarci i lezbijke vjerojatno će biti rodno nenormativne, odbijat će biološko roditeljstvo ili prihvatiti posvajanje kao prvi izbor za ostvarenje roditeljstva.
No, seksualne manjine nisu imune na heteronormativizaciju. Queer utjelovljenje heteronormativnosti je kreiralo politiku “homonormativnosti” koja privilegira istorodne parove koji djeluju heteronormativno, naglašavajući istorodne parove koji su u skladu s rodnim prikazom, monogamni i orijentirani ka obitelji. Stoga, seksualni identitet ne možemo promatrati isključivo kroz prizmu seksualnih odnosa i emocionalne privlačnosti kada se radi o širem spektru životnih odabira i odluka, kao i načina odijevanja, odabira glazbe, literature, izgleda – odnosno formiranja zasebnih zajednica čija se homogenost temelji jedino i isključivo na seksualnoj orijentaciji, ali predstavlja svojevrsnu zasebnu subkulturu sačinjenu od različitih identiteta.
U domeni hrvatskog društva možemo čitati hegemonijske obrasce heteroseksualnosti kao nositelje moći kroz različite izvore, na primjer kroz zakonodavni okvir koji eksplicitno diskriminira neheteroseksualne parove i u domeni usvajanja, braka, medicinski potpomognute oplodnje itd. U tom kontekstu nužno je povući paralelu i s pobunom protiv moći: biseksualne osobe, nastojeći prakticirati vlastitu seksualnost na način koji njima odgovara i tražeći svoj prostor unutar LGBTQ zajednice, provociraju moć na dvije razine: onoj koju drži i održava heteroseksualni poredak stvari, ali i podređenoj zajednici u vidu one homoseksualne, koja također traži svoj prostor za prakticiranje identitetskih pozicija i zauzimanje pozicija moći unutar društva.
No, prakticirajući svoju seksualnost – čiji fokus može biti usmjeren ka muškarcima, ženama ili drugim rodnim određenjima – kada se radi o partneru/ici čiji je rod u binarnoj opoziciji s rodom biseksualne osobe, ta osoba de facto preuzima heteroseksualne obrasce ponašanja i uloge unutar veze, i to uloge koje stvaraju privid heteroseksualnog odnosa moći (npr. u vezi butch lezbijke, koja preuzima društveno konstruiranu ulogu “muškarca,” i biseksualne žene, koja preuzima društveno konstruiranu ulogu žene u tom odnosu). Naravno, to nije pravilo te u queer vezama nije nužno da se preuzimaju ovakvi obrasci, iako često jesu vidljivi i prepoznati. S druge strane, biseksualna žena može odabrati biti u vezi s muškarcem kako bi zadovoljila društvena očekivanja te pokušala izbjeći manjinski stres, isključivanje i neprihvaćanje od strane queer zajednice.
Preporuke literature:
- Dyar, C. i London, B. (2018.), “Longitudinal Examination of a Bisexual-Specific Minority Stress Process Among Bisexual Cisgender Women”, u: Psychology of Women Quarterly 1-19, SAD, Sage Journals
- Swan, D. J., Habibi S., ur. Bisexuality – Theories, Research and Recommendations for the Invisible Sexuality, New York, Springer
- Kelleher, C. (2009.), “Research report: Minority stress and health: Implications for lesbian, gay, bisexual, transgender, and questioning (LGBTQ) young people” u: Counselling Psychology Quarterly 22/4, UK, Routledge
- King, J. (2016.), “The Violence of Heteronormative Language Towards the Queer Community” u: Aisthesis – The Interdisciplinary Honors Journal, vol. 7, SAD, Libraries Publishing
- Pollitt, A. M. et al. (2019), “Heteronormativity in the Lives of Lesbian, Gay, Bisexual and Queer Young People” u: Journal of Homosexuality, SAD, Taylor & Francis Group
- Rust, C.P. (1995), Another Revolution on the Political Wheel: the Politicization of Bisexuality, SAD, NYU Press
- Rust Rodriguez, Paula C. (1995), “Bisexuality and the Challenge to Lesbian politics” SAD, NYU Press
- Shepherd C.A. (2019.), “Bisexuality and the Western Christian Church – The Damage of Silence”, UK, Palgrave Macmillian
- Storr, M. ur. (2002), Bisexuality, A Critical Reader, UK, Routledge
- Ochs, R. (2014.), “What’s in a Name? Why Women Embrace or Resist Bisexual Identity” https://robynochs.com/whats-in-a-name-why-women-embrace-or-resist-bisexual-identity/
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
