Objavljeno

Nepristojna Djevica i teologija Marcelle Althaus Reed

Ilustracija: Nastja Kljaić (Instagram @artikal31). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti autorice i portala.

„Bartolomej je došao do Petra, Andrije i Ivana te rekao: ‘idemo pitati Mariju, kako je neshvatljivo začela – kako je prenijela onoga koji je neprenosiv i izdržala toliku veličinu…?

Ali Marija je odgovorila: ‘ne pitaj me o ovoj tajni.
Ako ti krenem pričati, vatra će izaći iz mojih usta i progutati čitavu zemlju’“;

Evanđelje po Bartolomeju 2, 1-15.

Disklejmer: tekst je pretežno pisan u ženskom rodu, ali odnosi se na svo čitateljstvo bez obzira na preferencijalne rodne zamjenice.

Velika Gospa obilježava se svake godine 15. kolovoza kada kršćani (protestanti i katolici) slave vjeru u Marijino uznesenje na nebo, dušom i tijelom.

Tradiciju, koja seže još od ranog kršćanstva (najstariji očuvani apokrifni spis koji upućuje na ovo vjerovanje etiopski je prijevod Knjige Marijina počinka, sastavljene u, nagađa se, 4. stoljeću), dogmom je proglasio Papa Pio XII. 1950. godine.1 Tekst pred nama teorijski je osvrt na Djevicu kroz prizmu queer teologinje Marcelle Althaus-Reid, koja je Mariji posvetila pozamašan broj stranica u knjizi Nepristojna teologija – teološke perverzije spola, roda i politike.

Kad bismo, reflektirajući o uznesenoj Gospi, stvarale vlastitu per/verziju mariologije,2 najprije bismo se trebale upitati što Marcella Althaus-Reid smatra ‘nepristojnom teologijom’. U istoimenoj knjizi, autorica prokazuje seksualnu opresiju mejnstrim, ‘pristojnog’ kršćanstva te stvara temelje teološke misli za (seksualno) oslobođenje – u prvom redu žena i LGBTIQ zajednice – što čini kritikom i nadogradnjom feminističke,3 queer,4 i naročito teologije oslobođenja5. Što se tiče uporišta za svoje teologiziranje, Althaus-Reid se referira na raznolika vjerska iskustva (naročito siromašnih i marginaliziranih rodne Argentine), nešto biblijskog teksta te koncepte nastale unutar sistematske teologije.6

Nepristojna teologija rađa se izvlačenjem teoloških tradicija i na njima utemeljenim ideologijama iz ormara, uz pomoć analize seksualnih iskustava potlačenih u trenutnom ekonomskom i političkom poretku, dok se simultano raskrinkava seksualna ideologija sistematske teologije. Ona nije opsjednuta pravilima ili definicijama te prepoznaje ljepotu raznolikosti (nekad kontradiktornih) seksualnih, kao i teoloških izričaja.

Upitajmo se o motivima stvaranja takve teologije. Prevedeno na nedoličan jezik Althaus-Reid, ovo pitanje glasi: mora li žena, recimo u nedjelju, ostaviti na sebi gaće prije no što krene u crkvu ili će ih skinuti, kao intiman podsjetnik na vlastitu seksualnost u vjerskom ozračju?

Hoće li se ta žena dan kasnije, radeći kao prodavačica krumpira na brzoj cesti kraj Otočca, pojaviti za štandom bez gaća i s malim zlatnim raspelom smještenim između grudi? A što ako ona odluči stvarati teologiju – hoće li pisati, propovijedati, meditirati – bez gaća? Jer trebala bi učiniti baš to.

Motiv za teologiziranje ovoj ženi trebala bi biti dekonstrukcija trenutno jedinog validnog moralnog poretka koji se temelji na heteronormativnosti, jer ova ideologija tendira organizirati skup svih (ne)mogućih društvenih i božanskih interakcija – uključujući i one ekonomske, dakako. Teologinja zato skida svoje gaće i piše teologiju feminističkom iskrenošću, imajući na umu što je to biti žena u teološko-političkim kategorijama. Pokušat ću ovo objasniti – nepristojna teologija uvažava isprepletenost mene koja (ne)radim – klasa (u užem smislu), (ne)vjerujem – religija ili duhovnost, te mene koja sam (a)seksualna.

Odnos klase i religijskih struktura naglašavao je Isus, a prije njega cijeli niz proroka, zatim srednjovjekovni prosjački redovi, pa teolozi i teologinje oslobođenja. No teološka je misao žalosno oslabljena za pokušaj oslobođenja seksualnosti iz tvrdih socio-religijskih struktura. Štoviše, ako slijedimo Foucaulta, kršćanstvo je više stoljeća naporno radilo na tome da seks stavi pod apsolutnu društvenu, teološku i individualnu kontrolu, a sve osim monogamnog, heteroseksualnog spolnog čina unutar braka u svrhu prokreacije proglašeno je perverznim. Zato će nepristojne teologinje, najavljuje Marcella Althaus-Reid, prakticirati teologiziranje predano postizanju društvene pravde i transformaciji takvog opresivnog ekonomskog i seksualnog sistema.

Ilustracija: Nastja Kljaić

Lik koji možda najprimjerenije opisuje pristojnost heteronormativnog kršćanstva ‘u ormaru’ je Marija: ona koja je bezgrešno začela, Bogorodica i vječna djevica, uznesena dušom i tijelom u nebo. Ovakvi su epiteti labavo povezani s Marijom opisanom na svega par mjesta u evanđeljima. Za početak, grčka riječ παρθένος (parthenos) koja označava djevicu,7 u Izaiji, starozavjetnom proroku koji naviješta dolazak mesije, glasi עַלְמָה (‘almāh), što prevodimo kao ‘mlada žena’, odnosno – teenagerka. Matej ipak izričito piše da Josip i Marija nisu spavali prije (i do!) Isusova rođenja,djevičansko začeće Maryam potvrđuje i Qur’an,a poganske religije toga vremena obiluju čitavim nizom priča o djevičanskim božicama, mističnim inseminacijama i čudesnim porodima,8 pa ćemo biblijski tekst ostaviti otvoren interpretacijama.

U knjizi Obrana žene: feminizam i Biblija, Ann Brown analizira Marijin život opisan u evanđeljima: nema ovdje govora o vječnom djevičanstvu, budući da je bila udana žena s više djece. Iz biblijskog teksta vidimo da je shvaćala kako će plod njezine trudnoće ispuniti proročanstvo, ali sigurno o sebi nije mislila kao o majci Božjoj ili majci svih vjernika. Štoviše, bila je zbunjena Isusovim ponašanjem, dok je on prema njoj prema znao biti otresit, stavljajući duhovnu obitelj ispred zemaljske. Brown u biblijskom tekstu pronalazi ženu iz puka, vjernicu koju je pobožnost skupo stajala. Otvoreno je prihvatila anđelove vijesti, no one su joj drastično promijenile život slijedom bolnih i zbunjujućih situacija. Riskirala je javnu sramotu i raskid zaruka, u visokoj trudnoći putovala je iz Nazareta u Betlehem, gdje su sva svratišta bila puna pa je rodila u najneudobnijim uvjetima, nakon čega je izbjegla u Egipat. Već ova priča ima elemente fantastike – a čitateljici se sigurno čini ogoljelom od mitološkog bića kakvog poznajemo u našoj kulturi.9 Ili, kako bi Marcella Althaus-Reid komentirala, Marija ima više neljudskih karakteristika od Isusa (a on je proglašen Bogom).

Vatikan je stoljećima radio na sistematizaciji vrlo, kako se ispostavilo, slojevite priče o Mariji. Prvo ju je okovao neprobojnim, kamenim himenom. Prenaglasio je začeće iz ničega i čudesan porod. Uslijed soterioloških rasprava,10 njenoj biografiji se nadodao i bezbolan porod, jer je rođena bez istočnog grijeha (na žene ovo prokletstvo pada nakon neposluha pramajke Eve). Konačno, izglasano je da je i njezina majka Ana na isti neobičan način začela samu Mariju (Joakim je bio u pustinji).

Svakako, Djevica Marija jedan je od naj(za)čudnijih likova u kršćanstvu, a zadatak nepristojnih teologinja vrlo izazovan – teško ćemo naći način feminističkog čitanja najmilije ikone patrijarhata; skrivenu solidarnu buntovnicu, iako teologija oslobođenja sukladno svojoj induktivnoj metodi naglašava Marijino skromno porijeklo (biblijska Marija) te činjenicu da su siromašne žene njezine najvjernije sljedbenice (pučka pobožnost). Althaus-Reid naziva ovo idealizmom u teologiji nastalim pod utjecajem marksizma, a za mene nema sumnje: poistovjećivanje s poslušnom, aseksualnom i uzvišenom Marijom, makar ona i bila klasno deprivilegirana, za realne je žene toksično.

Mogle bi ipak tvrditi da Mariji ne treba nikakvo poqueerivanje: njeno tijelo, život i iskustva ne uklapaju se u ono što se držalo primjerenim jednoj mladoj ženi Palestine prvog stoljeća. Patric Cheng u knjizi Radikalna ljubav: uvod u queer teologiju koristi upravo taj argument, zamjećujući kako Mariju status neudane majke stavlja u poziciju seksualne izopćenice. No patrijarhat voli iznimke ako ih može kooptirati da bi održao naravni poredak.

Ilustracija: Nastja Kljaić

Kako ćemo stvoriti nepristojnu mariologiju i postoji li nada za feminističku Djevicu? Čitateljica inspiraciju može pronaći u prikazu Guadalupane, kao što to čini Althaus-Reid, ili u prikazima Djevice u mandorli tipičnijim za našu kulturu, kao što to činim ja dok pišem.11 Ono što vidimo je žena u vulvi, čiju je maternicu muška teologija nesumnjivo aproprirala, ali sjajnu, bademastu aureolu oko njezinog tijela nije (vjerojatno umjetnici nisu bili svjesni vulvoidnosti aureola koje su stvarali).12 Gdje se nalazi Bog u ovom prikazu? Je li Bog moćna vulva? Kakva je Njezina seksualnost? Koji je Njen seksualni stav? Koje poze voli? Ili je Bog mjesto ugode, B-točka? Je li ona skrivena od našeg pogleda ili ju je nemoguće izbjeći jer je izgrađena do mitskih proporcija, poput penetracije u tradicionalnom, patrijarhalnom kršćanstvu?

Althaus-Reid predlaže da, kao teologinje, stavimo svoje glave u tu vulvu, kao iskaz seksualne identifikacije i poziv da se prestane stvarati teologija bez požude i užitka. Maknimo se od biblijske Marije i krutih teoloških diskursa o Bogorodici kako bi uspostavile Mariju u našem političkom i religijskom imaginariju. Ona, kao i svi vjerski mitovi, može biti opasna dok podržava okamenjene odnose moći, odnosno hegemonijsku kontrolu. Ono što bi teologija trebala činiti, dovođenje je simboličkih elemenata oslobođenja u zajednicu, jer ako mariologija (seksualno) stagnira, samo proboj teološke imaginacije može je osloboditi.

Nepristojna Djevica obrće patrijarhalni mit za puni krug, jer čini svoje djevičanstvo nebitnim, a ženstvo bitnim. Pojasnit ću – za teologiju koja se fokusira na pronalaženje užitka ništa nam ne znači patrijarhalna definicija djevičanstva Marijinog (pa i našeg) vremena, koja podrazumijeva himen, vrlo postojan, dok ga ne anulira penetrativni strejt seks. Bogorodičino ženstvo pak nanovo otkrivamo, jer je kršćanstvo diskurzivno stvorilo treći rod, djevicu, upravo po uzoru na ‘čistoću’ Marije. Ako se, primjerice, u srednjem vijeku identificiram kao djevica, mogu biti redovnica u samostanu, Kristova zaručnica, a to sa sobom nosi i određene privilegije, jer je moje ženstvo poništeno pa se mogu baviti stvarima inače rezerviranim isključivo za muškarce.13 Spomenimo i Virdžine Crne Gore – u nedostatku muškog nasljednika, žena (izgledom i ponašanjem transformirana u muškarca) preuzima njegovu ulogu – no uvjet je da se odrekne spolnih užitaka i provede život u celibatu. Ženstvo Djevice je vrijedno rasprave jedino ako se prisjetimo toga da je Marija imala klitoris, zaključuje u Nepristojnoj teologiji i Marcella Althaus-Reid.

Kopajući još samo malo dublje po mitu o Mariji zapitat ćemo se: što ako ona nije žena koja je začela iz ničega? Možemo li umjesto toga zamisliti da je imala ‘sedamdeset puta sedam’14 klitoralnih orgazama?15 Možda si ih je sama priuštila, a možda je to bila ‘Milost Duha Svetog’ (nije potrebno naročito zadirati u dogme Katoličke Crkve, jer one ne razmišljaju o Marijinom seksualnom užitku).

Crkveni nauk tvrdi da bezgrešna Marija nije doživjela bol trudova, no ostaje nejasan po pitanju onoga što jest iskusila – je li Isus došao na svijet na valovima porođajnog orgazma?

Prvi cilj ovih pitanja vježbanje je feminističkih interpretacija nenapisanog i neizgovorenog, onog što patrijarhat nije uzeo u obzir, začudo, jer baš kao što je to slučaj i s prikazom Marije u vulvoidnoj aureoli, vrišti svojom jasnom prisutnošću. Drugi je cilj reafirmacija ljubavi i žudnje koje su, prema Althaus-Reid, u klasičnoj patrijarhalnoj ideologiji heteroseksualnosti razdvojene. Ova ideologija stavlja veo tajne na Marijino djevičanstvo, poričući njezina seksualna iskustva, dok nepristojna teologija želi postavljati pitanja uz pomoć kojih možemo otkriti božanske grijehe djevice.

Naša teologija zahtjeva užitak. Razmislimo stoga kako ćemo shvaćati što je seks, a što nije seks, te kako omeđujemo kategorije romantike i prijateljstva. Je li Marijin susret s Bogom bila predana ljubav, seks na jednu noć ili cjeloživotno prijateljstvo? Jesu li imale nekog u svojim životima u trenutku svojeg susreta (i je li to uopće bitno)? Na koji način je Marija prakticirala predbračnu čistoću s Josipom – računa li se kao seks uzajamna masturbacija? Što je s analnim seksom? A vrhuncima doživljenim dodirima preko odjeće? Kako ćemo shvatiti dijeljenje seksualnih fantazija s prijateljicama?

Ideologija heteroseksualnosti, objašnjava Althaus-Reid, dijeli seks i žudnju od ljubavi i odanosti te sve klasificira u pomno određene, legitimne odnose – no u realnosti stvari naprosto ne stoje u tako krutim kategorijama. Što se nas tiče, Marija je mogla imati seksualna iskustva sa ženama, muškarcima i sama sa sobom. Seks je vrlo usko definiran u heteroseksualnoj ideologiji (ritmični ulasci/izlasci penisa u vaginu) i treba mu (teološka) revizija.

Ilustracija: Nastja Kljaić

Nakon prostiranja prljavog veša Djevice, kraj našeg druženja posvetit ćemo kontemplacijama o Mariji feminizma. Već sam napomenula sklonost teologije oslobođenja prema siromašnoj Mariji iz naroda kojoj se uglavnom mole klasno deprivilegirane žene.

Gdje nalazimo solidarnost u Mariji? Propituje li ona, primjerice, seksualni ugovor braka i posjednički mentalitet vezan uz reproduktivnu svrhu žena u patrijarhatu? Nepristojna teologija traži kreativnost kako bi vidjele skriveno između redaka, ali i hrabrost da priznamo da se Marija nikad nije zauzela za potlačene.

Teologija oslobođenja nameće nam sliku jednostavno odjevene Marije iz naroda, djevojke čistog lica s djetetom u rukama. Ali mlade, siromašne žene, zamjećuje Althaus-Reid, idu naokolo prljavog lica, u kratkim haljinama i plastičnim sandalama, dok njihova tijela govore o seksualnom zlostavljanju i nasilju. I još k tome – siromašne žene rijetko su djevice.

Stoga zaključimo – Marijino teološko djevičanstvo mora postati nebitno; ono ohrabruje hegemoniju patrijarhalnih odnosa moći koja dijeli žene po kategorijama djevice/majke i kurve, a u kameni himen Djevice već su generacije i generacije mladih žena nepotrebno skršile svoje ideje, osjećaje i nade.

  • 1Marija je u povijesti razvoja kršćanske doktrine često bila objektom teoloških interesa, pa je Katolička crkva definirala čak četiri dogme o njoj: proglašena je majkom božjom 451. godine i vječnom djevicom 649. godine, a kasnije su donesene i dogme o bezgrešnom začeću 1854. godine, uznesenju dušom i tijelom u nebo 1950. godine.
  • 2Mariologiju šire definiramo kao promatranje štovanja Marije kroz povijest kršćanstva i transkulturalno.
  • 3Feministička teologija razvila se u tri distinktivna pravca: kritiku opresivne prošlosti, ponovno nalaženje i otkrivanje alternativnih tradicija i vjerovanja te razvoj novih teoloških metoda. Što se tiče feminističke teologije kršćanstva, teologinje su se podijelile po sljedećim interesima: postoje one koje se bave kritikom i ponovnim iščitavanjem Biblije, odnosno egzegetskim/hermeneutičkim radom, zatim kritikom crkvene strukture; položajem žena u crkvi (pitanja hijerarhije, liturgije i slično), a postoje i teologinje koje pozivaju na radikalno napuštanje kršćanstva i ostalih religijskih sistema kao inherentno mizoginih.
  • 4Queer teologiju shvaćamo kao teologiju LGBTIQ zajednice u odnosu na svoje specifične (duhovne, društvene…) potrebe; kao teologiju koja se strateški suprotstavlja društvenim i kulturološkim normama, naročito roda i seksualnosti te kao teologiju čiji je cilj dekonstrukcija vjerskih narativa, naročito u kontekstu seksualnosti/orođenosti.
  • 5Teologija oslobođenja razvija se 50ih i 60ih godina prošlog stoljeća kao moralna reakcija na društvenu nepravdu i siromaštvo te bolno iskustvo Drugog svjetskog rata; ona je sinteza kršćanstva i marksizma, fokusirana na političku opresiju, obespravljenost i potlačenost ljudi. Svoje izvorište ima u Latinskoj Americi, odakle je i Althaus-Reid, koja se u Nepristojnoj teologiji referira na niz primjera vjerskog imaginarija rodne Argentine.
  • 6Sistematska teologija želi objasniti vjeru na racionalan i koherentan način, odnosno sistematizirati vjersko iskustvo u učenja, doktrine ili dogme.
  • 7Evanđelja po Luki i Mateju, koja nam daju najviše informacija o Mariji, sačuvana su na starogrčkom koine jeziku.
  • 8Paralele s narativom o Mariji naročito su vidljive kod egipatskih božica Neith, majkom boga Ra i Izide, majkom boga Horusa, te Dughdovom, majkom Zaratustrei Devaki, Krišninom majkom.
  • 9Spomenimo neka od popularnih marijanskih svetišta, mjesta hodočašća na kojima su se prema svjedočanstvima vjernika desila čuda: Marija Bistrica, Samostan Gospe od Milosrđa i Špilja Gospe Lurdske u Dubrovniku, Svetište Majke Božje Kloštarske, Kamenita vrata u Zagrebu. Najpoznatije Marijino svetište u ovim krajevima je ono u Međugorju.
  • 10Soteriologija je nauk o spasenju.
  • 11Mandorla (tal. badem) je simbol svjetlosti u elipsoidnog oblika prisutan u sakralnoj umjetnosti. Nekad predstavlja aureolu oko čitavog tijela Isusa ili Marije.
  • 12Iako bi mogle reći da je klitoridektomija upravo to – pokušaj zatiranja ženske nereproduktivne seksualnosti iz religijskih razloga.
  • 13Neke od poznatih srednjovjekovnih redovnica su skladateljica i književnica Hildegard od Bingena, pjesnikinja i dramaturginja Hrotsvitha, te mističarka Julijana od Norwicha.
  • 14Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam! Mt 18, 21-22
  • 15Neki izvankanonski spisi vole spekulirati o Marijinom začeću na zanimljiv način, poput Oda Salomonovih iz 2. stoljeća: „Duh Sveti otvorio joj je utrobu i pomiješao mlijeko dvaju dojki Očevih. Maternica Djevice uhvatila ga je, začevši i rodivši. Nije trebala babicu jer ju je On porodio. Poput muškarca rodila je iz slobodne volje“.

Povezano