U današnjem društvu koje je sve više polarizirano, homofobija u pseudoznanstvenim narativima postaje sve relevantnija. U kontekstu rasta fašistoidnih ideologija, ovakvi stavovi sve češće izlaze izvan margina i postaju dio mainstream diskursa. Pseudoznanstvene tvrdnje koje nastoje objasniti homoseksualnost često se temelje na lažnim, netočnim ili nimalo znanstvenim pretpostavkama.
Takvi štetni narativi, utemeljeni na iskrivljenim interpretacijama biologije, genetike i psihologije, koriste se kako bi opravdali diskriminaciju i marginalizaciju LGBTQ+ osoba. Homoseksualnost se prikazuje kao “neprirodna” ili čak “bolesna” pojava koja ugrožava temeljne vrijednosti društva, što je ključni argument mnogih ultrakonzervativnih i nacionalističkih pokreta.
Porast fašistoidnih ideologija u današnjem političkom pejzažu, premda možda ne u izravnom, fašističkom obliku, već u “mekom” fašizmu, usko je povezan s oživljavanjem pseudoznanstvenih narativa. “Meki” fašizam ne pojavljuje se s vođom u crnoj uniformi, krvlju na rukama ili u obliku eksplicitne tiranije; on se manifestira u suptilnijim oblicima, kroz jezik i zakone koji se pozivaju na moralnu čistoću, dok u stvarnosti služe za suzbijanje sloboda i prava manjinskih skupina. Ovaj oblik političkog ekstremizma širi se tiho, gotovo neprimjetno, stvarajući privid sigurnosti dok istovremeno potkopava temelje demokracije. “Zaštita od dekadencije” postaje izgovor za smanjenje sloboda, a “vraćanje tradicionalnim vrijednostima” zapravo znači širenje nesnošljivosti. Homoseksualnost postaje novo bojište na kojem se vodi ideološki rat.
Homofobija u današnjem društvu nije samo političko pitanje, već duboko ukorijenjen kulturni fenomen koji se često podupire pseudoznanstvenim narativima. Jedan od ključnih trenutaka u povijesti ovih narativa bilo je klasificiranje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja u Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM) sve do 1973. godine. Iako je ta klasifikacija kasnije povučena, njezine posljedice osjećaju se i danas.
Pseudoznanstvene ideje poput „gej lica“ i „gej glasa“ i dalje se šire u popularnoj kulturi, osobito putem internetskih platformi. Ove ideje koriste se kao političko oružje za opravdavanje zakona koji ograničavaju prava LGBTQ+ osoba, predstavljajući ih kao prijetnju zdravlju društva ili opasnost za “tradicionalnu obitelj.”
Znanstvena metoda (i njeni protivnici)
Pseudoznanost je pojam koji često odjekuje u znanstvenim i javnim diskursima, no što on zapravo znači? U svojoj suštini, pseudoznanost se odnosi na teorije, uvjerenja ili metodologije koje se predstavljaju kao znanstvene, no ne zadovoljavaju temeljne standarde znanstvene metodologije, empirijskog dokazivanja ili logičke konzistentnosti.
Duga povijest pseudoznanosti isprepletena je s mnogim dominantnim ideologijama, a takvi sustavi vjerovanja često su služili kao temelj za uspostavu ili jačanje društvenih nejednakosti. Primjerice, frenologija je tvrdila da prema izbočinama na ljudskoj lubanji možemo donijeti zaključke o sposobnostima osobe, a biološki rasizam bio je opravdanje za kolonijalizam i rasizam.
U filozofskom kontekstu, pseudoznanost se rađa iz redukcionističkih pokušaja da se složeni društveni fenomeni objasne jednostavnim biologističkim analogijama. Jedan od primjera je filozof Herbert Spencer, koji je tumačio društvo kroz analogiju organizma, što u suštini sugerira kako su mnoge socijalne nejednakosti zapravo prirodni i nužni dijelovi društva jer, naposljetku, sve ima svoju funkciju.
Dakako, ne možemo ne spomenuti i Karla Poppera, jednog od najutjecajnijih filozofa znanosti, koji je definirao znanstveni napredak kao proces koji se temelji na preispitivanju i opovrgavanju vlastitih tvrdnji. Nasuprot tome, pseudoznanost je ustrajna u svojim tvrdnjama, izbjegava kritiku i uporno traži potvrdu vlastite nepogrešivosti.
Ova razlika postaje naročito vidljiva u kontekstu homofobnih narativa, koji se često maskiraju kao znanstveni argumenti. Praksa tzv. konverzijske terapije, kojom se pokušava “liječiti” homoseksualnost, primjer je jedne od mnogih pseudoznanstvenih praksi koje se opiru znanstvenim dokazima o prirodnoj raznolikosti ljudske seksualnosti. Cynthia Burack (2014.) ističe kako dio kršćanske desnice promovira “suosjećajni” pristup homoseksualnosti, potičući pokajanje i konverzijsku terapiju umjesto otvorene osude, čime se pseudoznanstveni narativi zamataju u terapeutski jezik, ali ostaju jednako štetni.
Michel Foucault nas u Povijesti seksualnosti podsjeća da seksualnost nije nikakva prirodna kategorija, već kulturalna konstrukcija, oblikovana diskursima moći koji neprestano redefiniraju granice “normalnog” i “abnormalnog”, tj. heteroseksualnog i homoseksualnog. Iako desničarski narativi često pokušavaju prikazati seksualnost kao nepromjenjivu, Foucault, postmodernisti i queer teorija uče nas da je seksualnost dinamičan i socijalno uvjetovan fenomen, a ne ontološka “istina” koja je podložna manipulaciji i kontroli.
Uloga logičkih pogreški
Jeste li ikada primijetili da netko ima “gej” lice? Ako niste, možda ste vidjeli viralni video Why Do Gay People Look Like That? koji se bavi kontroverznim pitanjem: mogu li se seksualna orijentacija i fizičke karakteristike povezati? Iako je video obojen humorom, postavlja ozbiljno pitanje – jesu li iza ovakvih tvrdnji uopće znanstveni stavovi, ili je to tek još jedan pokušaj da se seksualna orijentacija smjesti u uske okvire fizičkih stereotipa?
Ideja o prepoznavanju homoseksualnosti prema crtama lica, poznata kao gay face, nije ništa drugo nego pseudoznanstveni narativ. Iako se argumentira da je to temeljeno na znanstvenim istraživanjima, tvrdnje zapravo kriju ozbiljnu logičku pogrešku. Korelacija između određenih fizičkih osobina i seksualne orijentacije ne znači nužno uzročnost. Iako takva povezanost može postojati, to ne znači da jedno uzrokuje drugo. Ovo je klasičan primjer lažne uzročnosti, logičke pogreške u kojoj se između dvaju događaja ili varijabli neutemeljeno uspostavlja uzročno-posljedični odnos.
Također, ovo je slučaj prenagljene generalizacije, logičke pogreške u kojoj se zaključci o cijeloj populaciji temelje na vrlo malom uzorku. Ironično, autori videa, Michel Moffit i Gregory Brown, i sami pripadnici LGBT zajednice, govore o ovoj temi na temelju istraživanja koja se mogu kritizirati zbog nedostatne znanstvene provjere i pretjeranog biologističkog tumačenja homoseksualnosti. Time ne samo da umanjuju ozbiljnost LGBT identiteta, nego i podstiču dodatne rizike za LGBT osobe, naročito u zemljama u kojima homoseksualnost još uvijek podliježe zakonskim sankcijama.
Slične tvrdnje pojavljuju se i u videu Why do gay people sound like that?, gdje se specifične glasovne karakteristike povezuju sa seksualnom orijentacijom. Stručnjaci širom svijeta upozoravaju na opasnost biometrijskih sustava i AI modela koji perpetuiraju ljudske predrasude pod krinkom objektivnosti.1
Liječiti ili prihvatiti?
Homofobija u znanstvenim teorijama nije nova pojava, već ima dugu i vrlo mračnu povijest. Iako homoseksualnost nije smatrao mentalnom bolešću, Sigmund Freud vjerovao je da ona nastaje zbog “nepotpunog” psihoseksualnog razvoja. Primjerice, u pismu upućenom jednoj majci koja ga je pitala može li izliječiti homoseksualnost njenog sina, odgovorio je kako homoseksualnost “zasigurno nije prednost, ali nije ništa čega se treba sramiti, nije porok, nije degradacija; ne može se klasificirati kao bolest.” Dodao je da ne očekuje da će psihoanaliza promijeniti homoseksualne sklonosti i poticao je majku da prihvati sina takvog kakav jest.2
Homoseksualne osobe, prema Freudovoj teoriji, nisu potpuno razvile svoje heteroseksualne identitete jer su njihovi razvojni procesi zaustavljeni. Iako nije govorio o homoseksualnim osobama kao inferiornima (između ostalog, ukazao je na činjenicu da su mnoge značajne povijesne ličnosti bile homoseksualne, što nipošto nije razlog za njihovu osudu), njegov pogled na homoseksualnost treba gledati u kontekstu njegove šire teorije o ljudskoj seksualnosti, koja je bila temeljena na dinamičkom razvoju, a ne prihvaćanju seksualnih identiteta u njihovoj kompleksnosti. Time se zadržao unutar psihoanalitičkog okvira svog vremena koji homoseksualnost vidi kao razvojni zastoj ili odstupanje od norme.
Od sredine 20. stoljeća homoseksualnost je bila klasificirana kao mentalni poremećaj u Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM), a izbačena je tek 1973. zahvaljujući naporima aktivist(kinj)a.
Nadalje, knjige poput Homosexuality and the Politics of Truth konzervativnog psihijatra Jeffreyja Satinovera – koji je kritizirao izbacivanje homoseksualnosti iz DSM-a – pokušavale su opravdati konverzijsku terapiju koristeći pseudoznanstvene i religijske tvrdnje te podržavajući ideju da homoseksualnost nije genetska, stoga se može „izliječiti“ ako to pojedinac odluči.
Fašizam kao permanentna prijetnja
Vratimo se unazad, u doba njemačke političarke i aktivistkinje Clare Zetkin, koja je fašizam smatrala manifestacijom krize kapitalizma. Prepoznavala je njegovu sposobnost da manipulira klasnim kontradikcijama, dok istovremeno osigurava dominaciju vladajućih klasa. Prema Zetkin, fašizam nije samo politički fenomen prošlosti već permanentna prijetnja, čija se manifestacija prilagođava socioekonomskim krizama.
Ovaj koncept naglašava i filozofkinja Ankica Čakardić u svom tekstu „Fašizam kao simptom krize kapitalizma“, ukazujući na to da fašizam, unatoč promjenama oblika, zadržava neke osnovne karakteristike – autoritarnost, antifeminizam i represiju prema marginaliziranim skupinama, uključujući žene i LGBTQ+ zajednicu.
Fašizam, prema Zetkin, nije bio samo politički alat za očuvanje moći kapitalističkih elita, već i ideološki okvir koji je uključivao i rodnu opresiju. Fašistički pokreti često su promicali kulturalne norme prema kojima je uloga žene ograničena na majčinstvo i kućanske poslove, dok su homoseksualnost i sve što odudara od tradicionalnih rodnih normi bili označeni kao prijetnja. Kako navodi Čakardić, fašizam je inherentno antifeministički, koristeći mitologiju i biologističke narative za održavanje patrijarhalnog poretka.
Homofobija je također (bila) integralni dio fašističke ideologije. Slanje homoseksualnih osoba u logore ili njihova fizička i psihološka eliminacija bila je praksa koja se često povezivala s očuvanjem „čiste“ nacije i „prirodne“ seksualnosti. Slično vidimo i danas kroz primjer homofobije koja je odraz takvih fašističkih ideologija. Burack (2014.) ističe kako kršćanska desnica, iako koristi umjereniji ton, ostaje isključivai u suprotnosti s demokratskim vrijednostima, što se može promatrati kao oblik “mekog fašizma” koji kroz moralni diskurs održava društvenu nejednakost. Fašistička ideologija je evoluirala i prilagodila se suvremenim društvenim i političkim uvjetima.
Čak i u današnjoj Europi, posebno u zemljama poput Hrvatske, homofobija je i dalje sveprisutna u političkom diskursu kao alat za mobilizaciju desničarskih i populističkih snaga. One koriste homofobiju, zajedno s antifeminizmom, kao sredstvo za održavanje statusa quo, za zastrašivanje progresivnih snaga i za marginaliziranje manjinskih i ranjivih društvenih skupina. Unatoč napretku u pravima LGBTQ+ zajednice, homofobija je i dalje politički instrument za aktiviranje mase protiv progresivnih politika, uključujući, primjerice, rodne studije.
Primjerice, tzv. „suosjećajni konzervativizam“, koji Burack (2014.) analizira, ne odbacuje homofobne politike, već ih opravdava kroz retoriku prihvaćanja “pokajanih” LGBTQ+ osoba, a istovremeno podržava zakone koji ih marginaliziraju. Političke stranke koje zagovaraju desne i fašističke ideje često uključuju homofobiju kao sastavni dio svoje platforme, koristeći je kao sredstvo za pozicioniranje „tradicije“ i „obiteljskih vrijednosti,“ nasuprot progresivnih prava koja uključuju rodnu i seksualnu ravnopravnost. Homofobija postaje sredstvo očuvanja društvenih normi koje favoriziraju heteronormativnost.
Od stereotipa do stvarnih posljedica
U konačnici, pseudoznanstvene teorije koje povezuju seksualnu orijentaciju s fizičkim karakteristikama, kao što su specifičan način govora ili izgled lica, samo su odraz duboko ukorijenjenih društvenih stereotipa koji nastoje pojednostaviti kompleksnu ljudsku prirodu. Iako takve ideje možda zvuče zabavno ili intrigantno u viralnim videima, njihova stvarna opasnost leži u perpetuiranju predrasuda koje imaju stvarne društvene posljedice. Povijest je puna primjera situacija kada su pseudoznanstvene tvrdnje služile kao opravdanje za diskriminaciju i marginalizaciju, bilo kroz eugeničke teorije, psihoanalitičke spekulacije ili zloglasnu praksu „konverzijske terapije.“
Heteronormativnost pretpostavlja heteroseksualnost kao jedini prirodni i prihvaćeni oblik odnosa, pritom zanemarujući bogatstvo ljudskih iskustava i identiteta. U društvu koje sve više teži inkluzivnosti i ravnopravnosti, važno je kritički preispitivati i raskrinkavati takve pseudoznanstvene narative jer samo tako možemo stvarati prostor u kojem će svi, bez obzira na seksualnu orijentaciju, moći slobodno biti ono što jesu.
Izvori
- Burack, C. (2014). Tough Love: Sexuality, Compassion, and the Christian Right (SUNY series in Queer Politics and Cultures). State University of New York Press
- Čakardić, Ankica. “Fašizam kao simptom krize kapitalizma: tumačenje Clare Zetkin.” Antifašizam. Zbornik odabranih radova s Petog međunarodnog znanstvenog skupa Socijalizam na klupi, Pula, 30. rujna – 2. listopada 2021., ur. Lada Duraković i Andrea Matošević. Zagreb: Srednja Europa; Pula: Sveučilište Jurja Dobrile, 2023. (link)
- Foucault, Michel. (2013). Povijest seksualnosti 1 – Volja za znanjem, Zagreb: Domino
- Frenologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.
- Warner, M. (1991). Introduction: Fear of a Queer Planet. Social Text, 29
- Freud, Sigmund. (1905). Three Essays on the Theory of Sexuality, prijevod: James Strachey. New York: Basic Books (link)
- Vidi, primjerice, https://arxiv.org/abs/2307.00101 ili https://www.wired.com/story/artificial-intelligence-lgbtq-representation-openai-sora/ ↩︎
- Vidi: Lewes, Kenneth (1988.), The Psychoanalytic Theory of Male Homosexuality, New York: New American Library ↩︎
