Objavljeno

Lou Sullivan: Radosti samoodređenja

Lou Sullivan poslije gornje operacije, nepoznata godina. GLBT Historical Society.

“Želim izgledati kao ono što jesam, ali ne znam kako ljudi poput mene izgledaju. Hoću reći, kad me ljudi vide, želim da pomisle… ovo je jedan od onih ljudi koji imaju vlastitu interpretaciju sreće. To sam ja.”

Lou Sullivan rođen je 1951. u Milwaukeeju, a od komplikacija uzrokovanih AIDS-om umro je 1991. Za sobom je od tekstova ostavio biografiju trans muškarca Jacka Beeja Garlanda (1869.–1936.), više brojeva vodiča za “FTM tranziciju” i dnevnike koje je vodio od 60-ih do smrti — prvo za sebe, kako bi ih mogao čitati u starosti, a onda i za zajednicu, svjestan svoje želje da ih posthumno objave. Povijesno je važan kao jedan od prvih otvoreno gej trans muškaraca, čiji je trud u organizaciji grupa podrške, razgovora sa stručnjacima i samozagovaranja protiv homofobije i transfobije zdravstvenog sustava osigurao lakši život cijeloj zajednici. Danas je mogao imati 73 godine i možda na YouTubeu s drugim starim gejevima reagirati na Gottmik u finalu RuPaul’s Drag Racea. Ovako ga možemo upoznati samo kroz tekstove.

Urednici Ellis Martin i Zach Ozma odlučili su iz dnevnika objavljenog 2019. pod imenom We Both Laughed in Pleasure ukloniti pojedinačne datume. Knjiga je zato razdijeljena prema adresama Sullivanovih boravišta, a osim informacija o godinama koje je tamo proveo, vremenske odrednice nalazimo samo kroz kulturne reference. Tekst su morali i probrati i skratiti, a završni narativ Sullivanova života u fokus stavlja seksualnost i rodni identitet. Motivacija je ovdje jasna budući da je jedno od Sullivanovih većih postignuća brisanje heteroseksualnosti kao preduvjeta za medicinsku dijagnozu transrodnosti – kod čitatelja_ica bi prioritiziranje seksualnosti i roda ipak moglo izazvati nervozu.[1] Ona je svakako opravdana, ali unatoč svemu tome, u ostatku članka očekujte čistu apologiju ovog uredničkog izbora.

Počinjem s nešto povijesnog konteksta. Prvi slučajevi AIDS-a, tada opisani kao neobične upale pluća, javljaju se u lipnju 1981., šest mjeseci nakon što je Ronald Reagan postao predsjednik SAD-a. Nebriga kojom je odgovorio na epidemiju (ako to uopće možemo zvati odgovorom, a ne tek krvničkim grohotom) nosi velik dio odgovornosti za njezinu razornost. HIV, virus s kojim je danas moguće živjeti dug i zdrav život, u samo je nekoliko desetljeća uspio ubiti 50 milijuna ljudi, i društveno i kulturno definirao budućnost LGBTIQ+ zajednice.

Sullivan dijagnozu opisuje kao i sve drugo u svom životu – ranjivo, iskreno, uz dobru dozu prkosa i humora. „U klinici su mi rekli da ne mogu živjeti kao gej muškarac, ali izgleda da ću umrijeti kao jedan”, piše pred kraj dnevnika, a mlađi je Sullivan na sličan način reagirao i na homofobne uvrede koje mu dovikuju klinci na ulici („puno hvala na rodnoj afirmaciji, ali pobogu“). Dijagnoza je daleko od prvog teškog trenutka u Sullivanovu životu, jer ga dnevnici prate kroz više obiteljskih smrtnih slučajeva, pa ga i ta iskustva vode kroz vlastitu dijagnozu:

„Ne mogu zamisliti da me netko voli dovoljno da uz mene prođe sve to…. da bi moja smrt mogla nekome toliko značiti. Ali moram zapamtiti što sam osjećao dok su tata i Kathleen bili bespomoćni i trebali našu ljubav i svu moguću pomoć. Sve bih učinio da im olakšam prijelaz, pa moram vjerovati da će moji voljeni (Maryellen, Kathy, mama) biti tu za mene.“

Zadnje stranice dnevnika opisuju život unutar povezane i organizirane zajednice. Vidimo koliko je Sullivan značio bližnjima (od mase ljudi koja volontira da se brine o njemu do onih koji mu se javljaju u suzama jer on umire, zato što ne znaju kome da se drugome obrate s tako velikom boli), ali i koliko zajednica vrednuje svakog člana_icu. Od programa kuhanja za oboljele do sve većih sekcija za ljude s invaliditetom na povorkama ponosa, dnevnici svjedoče o duhu solidarnosti i ljubavi koji ni dva Reaganova mandata nisu uspjela oslabiti.

Otpornost i povezanost vide se i u sferi seksualnosti: Sullivan opisuje klubove za masturbaciju (oblik sigurnog seksa, pogotovo u doba nesigurnosti i dezinformacija), razna shvaćanja sigurnog tjelesnog kontakta, kao i bliskost i ljubav za svoje tijelo i ona tuđa te zadovoljstvo koja ona mogu zajedno stvoriti, čak i dok u sebi nose virus koji ih ubija. Od mladosti je svjestan želje da bude među gej muškarcima, i to kao jedan od njih, pa još u dvadesetima tadašnjem partneru govori: „Osjećam se opušteno samo oko gejeva ne mogu napunit 40 i još visiti oko njih pitao je zašto ne? Zvučao je tako logično da me uvjerio da mi je sve to u glavi. Stvarno, zašto ne!” Jedva je uspio napuniti četrdesetu, ali stvarno ju je dočekao okružen gejevima. Dnevnik završava opisom planova – omiljeni mu je pisac držao govor i prijatelj ga je obećao povesti – onda samo staje, i zajednica mora dovršiti urednički posao.

Lou Sullivan odjeven za GPU Drag Ball, 1974. Izvor: Lou Graydon Sullivan Papers, GLBT Historical Society.

Dobar dio romana govori o aspektu medicinske tranzicije – Sullivan kroz dnevnike opisuje kako započinje uzimati testosteron, prolazi mastektomiju (tzv. top surgery) i ranu verziju faloplastike, koju posve dovršava tek nekoliko godina pred svoju smrt. Svaki korak ovog putovanja Sullivanu donosi sve više i više sreće – dani u kojima opisuje svoja ravna prsa, mišiće tijela, dlake na nogama, penis u svim stadijima rasta te na kraju i oba testisa (lijevi mu je zadavao neke probleme) predivni su primjeri rodne euforije, manje opjevane rođakinje rodne disforije bez čije dijagnoze HZZO ne da ni da pomirišemo paketić Androgela (50 mg).

Sullivan je volio to što je muškarac, volio je to što je gej, volio je svaki dio sebe koji je društvo htjelo da zbog srama sakrije. „Misao: Ako je psihijatrija odlučila da homoseksualnost više nije znak mentalne bolesti, zašto je onda tako bolesno da želim biti homoseksualac?” piše kao odgovor na čuđenje zdravstvenog sustava na njegov neviđeni spoj identiteta. Odbija lagati o tome tko ga privlači, ne puca pod uvjeravanjem da je žena koja pati od mizoginije (štoviše, čak prijavljuje slabljenje neprijateljstva prema ženskosti jednom kad se od njega prestalo očekivati da postane žena), a na nedostatak grupa gej trans muškaraca kojima se može priključiti reagira tako da ih osniva.

Proces medicinske tranzicije posebno je zanimljiv zbog toga koliko se malo toga promijenilo – Sullivan slijedi savjete Stevea Daina, trans muškarca koji ga upućuje na to kome se javiti, što očekivati i kako da se zauzme za sebe. Medicinska tranzicija, kada je dostupna, u svijetu slijedi dva modela: jedan od njih temelji se na informiranom pristanku, dakle, osoba može javiti zdravstvenom stručnjaku_inji da je trans i da želi medicinsku tranziciju, na što im stručnjak_inja objašnjava kakve učinke može očekivati i koji su rizici prisutni. Osoba onda odlučuje želi li hormone, operacije itd. Stručnjaci_kinje nakon toga surađuju s njom i prate njezino zdravstveno stanje (krvni testovi, zadovoljstvo učincima itd.), ali osobu se tretira kao stručnjaka_inju za vlastiti identitet. Zdravstveni sustav tu je čisto da pomogne, educira o novim opcijama i prati u putovanju.

Ne znam ima li drugi model ime, ali vidimo ga kako u dnevnicima tako i kod HZZO-a. Riječ je o modelu u kojem trans ljudi moraju uvjeriti dovoljno cis ljudi da su stvarno trans, proces koji se kod nas može odužiti godinama. Nužno zahtijeva postojanje neslužbene mreže trans ljudi izvan zdravstvenog sustava koja će trans pojedince_ke uputiti pravim liječnicima – ne nekim ljevičarskim plaćenicima, već samo ljudima koji znaju za četvrto slovo akronima – i reći im koga moraju zvati i kojim redom (liječnici_e opće prakse, čiju uputnicu morate dobiti, često nemaju pojma), ponekad i koju utabanu izlizanu priču ispričati psiholozima da ih ne zbunimo prevelikom kompleksnošću individualnih osobnosti.

 Tragikomedija cijelog sustava prisutna je i u Sullivanovim dnevnicima, kao i u Hrvatskoj 2024. – kao trans ljudi moramo biti veći stručnjaci za ljude koji s nama rade no što su ti ljudi za transrodnost. Ti isti stručnjaci_kinje o nama uče od nas, ali tek kad zadovoljimo njihove standarde; moram ispunjavati svaku anketu koju kvir organizacije podijele jer psihologe_inje sada zanima što mislimo, ali kad im dođemo s uputnicom, trebaju im minimalno tri do četiri posjeta da odluče mogu li nam stvarno vjerovati. Sullivan je kraj života dočekao kao priznati autoritet za trans tematiku — da je vjerovao stručnjacima koji su u rukama držali ključ njegove tranzicije, mogao je umrijeti kao nesretna i nezapamćena „žena“ u kožnoj jakni.

Lou Sullivan poslije gornje operacije u 1980-ima. Izvor: Lou Graydon Sullivan Papers, GLBT Historical Society.

Jaime Napier ove je godine objavila globalnu studiju o stavovima prema trans ljudima. Jedno od saznanja koje prijavljuje jest ono o stopi vjerovanja u transrodnost: sudionike_ce se zamolilo da prijave koliko se slažu sa sljedećom izjavom: „Osoba ne može biti drugog roda od onog koji joj je dodijeljen pri rođenju.” Najviše se ljudi s tom izjavom slaže u Rusiji, ali ni SAD nije puno bolji, pa bar znamo da se novi hladni rat neće voditi zbog trans ljudi. Najbolje rezultate studija bilježi u Španjolskoj, gdje se najmanje ispitanika slaže s navedenom izjavom. Španjolska je, zanimljivo, država koja prakticira model informiranog pristanka. Teško je reći što je tu kokoš, a što jaje, ali osobno me nimalo ne čudi da država koja priznaje autoritet trans ljudi nad vlastitim identitetom većinom i vjeruje u njihovo postojanje.

Ovaj tekst nije sažetak dnevnika. Pitcham ih uz obećanje ludih sado-mazo anegdota, rane pubertetske Beatlemanije, bezvremenskog humora i predivnih refleksija o smrti i životu. Ono što ovdje pokušavam formulirati obrana je preokupacije LGBTIQ+ identitetom. Na Sullivana se pozivam kao na brata u propagandi, budući da i sȃm piše da mu je životni cilj bio društvu osvijestiti da postoje ljudi poput njega.

LGBTIQ+ populaciju iz društva se briše, patologizira, spušta na stereotipe i uporno demonizira. Sullivan je ipak znao da je gej i trans, i na kraju natjerao zdravstveni sustav da otvori postojeće kategorije.[2] Identiteti u kojima se kao LGBTIQ+ pojedinci_ke prepoznajemo često nam se predstavljaju u lošem svjetlu, nepotrebno ekskluzivno, i uz bolesnu dozu fatalizma – Sullivan nas podsjeća na moć koju ima čista tvrdoglava samoidentifikacija. Fokus dnevnika na trans identitet nije tu da Sullivana na išta reducira, već kao izazov reduktivnim vizijama trans identiteta od kojih društvo tek trebamo osloboditi.


[1] Bilo da je riječ o pornografiji ili bizarno invazivnom ispitivanju, društvo stvarno zanimaju genitalije transrodnih osoba.

[2] Muškarac bi, naravno, bio i ostao bez obzira na mišljenje zdravstvenih stručnjaka_inja.


Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano