Jedan od dokaza da su nas američki filmovi zauvijek „pokvarili“ su ljudi koji koriste sportsku terminologiju kada pričaju o seksualnoj orijentaciji. Iako uspješno izbjegavam tjelesni od ranih 2000-ih, u više su me navrata pitali za koji tim igram. U tim je trenucima posebno zabavno pretvarati se da prvi put čujem za taj izraz i vrlo strpljivo objašnjavati da se ne bavim sportom. Ova autobiografsko-antropološka anegdota poslužit će kao uvod u kratki pregled termina koji hrvatski pisci i spisateljice koriste kada pišu o rodu i seksualnosti.
Čini mi se da hrvatska queer terminologija ima nekoliko izvora. Prvi je znanstvena literatura, koja pojmove uglavnom koristi u izvorniku. U feminističkom klasiku Judith Butler Nevolje s rodom prevedenom 2000., kurziva ima mnogo. Prevoditeljica Mirjana Paić Jurinić queer identitete koji imaju prepoznatljiva rodna obilježja poput queens, butches, femmes, girls ne pokušava prevesti, a isto postupa s uvredama koje, prema Butler, dio LGBT zajednice prisvaja.
Ipak, queer rječnik nije univerzalan. Ako razmislimo o konceptu draga koji je ključan za Butler, vidjet ćemo koliko se jezik mijenja. Primjerice, drag – koji je, najjednostavnije rečeno, umjetnička izvedba prilikom koje se izvođač/ica preodijeva u odjeću suprotnog spola i, uglavnom parodijski, izvodi rodne uloge – Butler smatra načinom na koji svi (neuspješno) pokušavamo utjeloviti vlastiti rod. Drag je preveden kao „transvestizam“, a taj je termin tijekom dvadesetak godina suvremenog hrvatskog LGBT pokreta uglavnom odbačen kao uvredljiv. Slično se postupa i s nekim drugim spornim imenicama – hrvatski queer pisci riječ „peder“ tretiraju neutralno, ali je ona u glavnoj struji LGBT pokreta odbačena kao pogrdna. Analogno tome, dio starije, mahom anglosaksonske, queer populacije smatra da je termin „queer“ još uvijek uvredljiv premda se, akademski i popularno, koristi već tridesetak godina.
Osim iz znanstvene literature, termine pomoću kojih možemo govoriti, misliti i živjeti svoje queer identitete preuzimamo iz svakodnevice. Iako je „queer“ populariziran devedesetih, za oštrih rasprava između zagovornika i zagovornica Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki koji je nastao iz Stonvolških pobuna i mlađe generacije koja je o sebi razmišljala u neodređenijim terminima, on je ustvari prisvojen od aktivistkinja i aktivista koji su se krajem osamdesetih borili protiv AIDS-a i homofobnog nasilja.
Desetljeće u kojem je nastao anglosaksonski queer pokret u našem je kontekstu također bilo ključno; dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma vrijeme je oblikovanja i udruživanja queer zajednice. Iako je Ljubljana bila ultimativna destinacija, i druge su republike postale otvorenije prema gejevima i lezbijkama. Kategorija „protuprirodnog bluda“ zadržana je u ustavima (s iznimkom slovenskog), ali su se queer građani i građanke zabavljali bolje nego ikad. To, nažalost, nisu činili na Prajdovima – prva hrvatska povorka ponosa održana je 2002. i mislim da je, po uzoru na Stonvolške pobune, možemo smatrati početkom suvremenog hrvatskog LGBT pokreta.
Ovaj ekstremno kratki pregled hrvatske LGBT povijesti (ambicioznije među vama upućujem na sjajan doktorat Franka Dote) upućuje na aktivističke temelje queer terminologije. Tako Dota u svom doktoratu piše da koristi „gej“ umjesto „gay“ kako bi pokazao da se ta riječ uklapa u hrvatski jezik, a napominje da se svojim jezičnim izborima priklanja politici suvremenog hrvatskog LGBT pokreta. Spomenuti se autor s terminologijom mučio i prije. Naime, napisao je predgovor prijevodu knjige Davida Cartera Stonewall – pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju (po mom mišljenju najzabavnija knjiga o povijesti nakon Zagorkina opusa). Osim Dotinog predgovora, knjiga je popraćena napomenom u kojoj članovi i članice Zagreb Pridea komentiraju svoje prevoditeljske politike. Vrlo je važno to što su termine izabrali kao kolektiv, a osim riječi „peder“ i „lezba“ koje, za neke uvredljivo a za druge neutralno ili afirmativno, odavno označavaju LGBT osobe, uveli su i neke druge: dajkača (od engleskog dyke), queer ili kvir, tetka. Također, izdavački kolektiv ističe da je „potrebno da i hrvatski jezik razvije i ustali lepezu izraza i imenovanja praksi, identiteta i iskustava LGBTIQ osoba. Želimo da i hrvatski jezik počne izražavati nas kao punopravne pripadnike društva“.
Te želje ne dijele svi. Dokazi su ponovno anegdotalni, ali susrela sam mnogo ljudi kojima su „gejevi i lezbijke“ (donekle) prihvatljivi, ali zaista ne razumiju zašto su potrebne „izmišljene“ riječi poput „panseksualan“ ili „genderqueer“. Nisu oduševljeni kada ih podsjetim da su sve riječi izmišljene, samo su neke izmišljene prije ostalih. Nakon teorije, povijesti i anegdota vrijeme je da sa stvarnih ljudi prijeđem na fikcionalne – književne likove.
Nekada nam nedostaje riječi, ali nam ne nedostaje zanimljivih queer identiteta i iskustava. Hrvatska je queer proza vrlo raznolika. Ona službeno postoji od 2006. kada je Dražen Ilinčić objavio roman Berlinski ručnik. Ubrzo je objavljen tematski i jezično sličan roman, Na mom Ikea kauču (2008.) Luke Marića. I Ilinčić i Marić pripovijedaju u autobiografskom tonu (iako sam najavila da odustajem od stvarnih ljudi, granica autora i lika u hrvatskoj je queer prozi odavno sporna), neutralno koriste „peder“ i ne kroatiziraju “gay”. Primjerice, Marić navodi sva tada aktualna gej okupljališta (a kažu da se iz fikcije ništa ne može naučiti!) i komentira migracijske navade queer populacije:
„…baš svako od tih mjesta [hrvatskih gradova, sela, vukojebina i rupa] u Zagrebu ima barem po jednoga svoga predstavnika homoseksualca. Pedera, homića, tetku, javnoga OUT ili zakukuljenoga IN THE CLOSET hrvatskoga, bosanskog ili srpskog gaya.“
Dino Pešut u Poderanim koljenima (2018.) piše „gej“ umjesto „gay“. Također, piše i o na druge načine marginalnim iskustvima pa se kategorija queera u njegovom romanu, kao i u većini nedavno objavljene hrvatske queer proze, ne može svesti na seksualnost i rod. Kod Pešuta su, ipak, prisutni neki prepoznatljivi motivi poput obiteljskih napetosti i maltretiranja u školi. Autor u tim ulomcima vješto koristi termine poput „homoseksualac“ i „peder“ kako bi ukazao na to da o sebi ne možemo misliti van društvenih (povremeno opresivnih) kategorija.
Ženski likovi, kao što je vjerojatno primijetila svaka čitateljica koja se upustila u čitanje lektire, uglavnom loše prolaze u velikom dijelu hrvatskog književnog kanona. Ironično, ali ono što volim kod hrvatske muške gej književnosti su ženski likovi. Već Marić kritizira obiteljsko nasilje kojem su izložene partnerice njegovih oženjenih ljubavnika, a Pešut piše o vrlo raznolikim ženama: imigrantkinji Danici, Daninoj pretjerano brižnoj majci Katarini, starici Urlike i ambicioznoj lezbijki Amandi koja zgodne queer glumce pokušava odvesti u Hollywood. Iako je Amanda, gledano izvana, hodajući stereotip glamurozne i bogate The L World lezbijke, njezini vješto napisani unutarnji monolozi problematiziraju odnos komercijaliziranja gej i lezbijske kulture i otpora queer margine.
Iz Marićevog je citata vidljivo da za gej identitete postoje različiti termini. Lezbijke u hrvatskom kontekstu nisu bile te sreće (ili nesreće). Primjerice, nemamo hrvatski ekvivalent za butch ili femme kao ni (pogrdne ili pohvalne) nazive za rodno raznolike queer žene. Ipak, hrvatska se lezbijska književnost mnogo bavi nekonvencionalnim izvedbama roda. Vrlo star i nimalo poznat primjer je roman Udovica (1891.) Josipa Eugena Tomića koji barunicu Patačić podrugljivo naziva „kavalirkom“ i opisuje kao ženu muških navada koja je „ljubila [..] žene, lijepe, mlade žene, među kojima je imala mnogo prijateljica i ljubimica“. Mislim da je razlog zašto barunica ne skonča duševno bolesna ili mrtva (što je popriličan uspjeh u predstonvolškoj queer književnosti) to što je komičan lik – gejevi i lezbijke nisu prijetnja ako ih se tretira kao šalu.
Ipak, na afirmativan opis buntovnica nismo dugo čekali. Nasta Rojc, hrvatska modernistička slikarica čije su tekstove djelomično objavile Leonida Kovač i Ana Mušćet u sjajnom stripu Nasta Rojc: ja borac, opisuje kako je u Engleskoj vidjela lijepu androginu djevojku te primjećuje: „Teško je koji put prepoznati ‘jel muško ili žensko’ kako su u Dalmaciji mnogi ljudi znatiželjno pitali kad je engleska jahta Miss. O. (Alexandrina Onslow, Rojcina partnerica, op.a.) ulazila u koju luku“.
Da Dalmatince i dalje muči isto pitanje pokazuje opus Nore Verde. U zbirci priča Posudi mi smajl (2010.), osim dalmatinskog čuđenja koje je njezina pojava od malena izazivala, autorica vrlo duhovito komentira navade i nelagode lezbijske zajednice:
„Čudesno je to. Sve želimo izgledati kao neki feminizirani, bolećivi James Dean. […] Ne volimo riječ lezbe. Ružno nam zvuči. Kao da smo nešto skrivile ili, ne daj Bože, same izabrale svoj križ. Volimo reći da smo gay. […] Ponekad sasvim lijepo oponašamo muškarce, ponekad je to fakat fora. Ponekad i to dopizdi. Hoćeš bit Dama u pičku materinu.“
Iako Verde često aludira na stvarnosna i autobiografska uporišta svoje proze, citat pokazuje da rodne uloge shvaća kao promjenjive. Osim toga, pokazuje da nije važno samo ono što činimo – važno je i kako o tome govorimo i pišemo. Moj je posljednji primjer (a sve primjere možete ujedno shvatiti kao preporuke za čitanje) knjiga Moja ti (2015.) Jasne Jasne Žmak. Spisateljica skriva, mijenja i maskira rodove, ali ističe njihovo političko značenje i jezično uporište. Zaplet priče „Ljubavna“ može se sažeti kao sukob hrvatske queer proze s krutim rodnim kategorijama hrvatskog jezika. U njoj pripovjedačica čita rječnike i obeća svojoj djevojci da će o njoj povremeno pisati kao o dečku, a u priči „Srednji“ slavi rodnu neodređenost i prostor izvan i onkraj rodnog binarizma.
Voljela bih da nakon mnogo queer teorije i književnosti mogu zaključiti nešto određeno o njezinim jezičnim politikama. Nažalost, mogu samo primijetiti da se one mijenjaju i aktivističkim angažmanima i prevoditeljsko-spisateljskim radom. Osim toga, nadam se da sam književnim primjerima pokazala da terminološki nedostaci ne znače da ne možemo na kreativan način pisati i živjeti svoje različite identitete.
Budući da je hrvatska queer proza mahom depresivna (što se možda ne vidi iz ovog teksta jer ja trenutno nisam), zaključit ću u tom tonu. Kada sam se tek počela baviti queer teorijom, pisala sam o femininim queer ženama, a pomagale su mi članice udruge Kontra. Jedna je od njih primijetila da su plakati na kojima se pojavljuje riječ queer mnogo dulje očuvani od plakata na kojima piše gej ili lezbijski, što nam govori da u Hrvatskoj značenje queera nije općenito poznato. Terminologija, posebno ona strana i vezana uz akademski kontekst, često je isključiva. Zbog toga mislim da anglizmi u javnom prostoru povremeno mogu sabotirati cilj s kojim je suvremeni LGBT pokret nastao – lezbijke, gejevi, biseksualne i trans osobe su željele u javnosti biti vidljive i prisutne kao takve. Pomirila sam se s čudnom mješavinom hrvatskog, engleskog i fraza s interneta kojom komuniciram, ali vjerujem da uvijek iznova trebamo razmišljati o tome što govorimo (ili ne govorimo) kada kažemo ili napišemo da smo queer.
